Nastupi bh. predstavnika u europskim nogometnim natjecanjima ponovno se mogu smjestiti u onu narodnu doskočicu da „naša Miss ima rijetke lijepe zube“, jer i kada ekipe imaju veliku priliku da slave prelazak u naredno kolo, koje donosi slavu i pare, neko se prerano počne radovati, nasmije se i „protivnik vidi rupe kroz koje provuče loptu za spasonosne golove“.
Ipak, bh. klubovi definitivno nemaju kvalitet u klupskim ekipama koji može konkurirati iole organiziranim europskim klubovima. Ponovno su se nogometni klubovi iz BiH obrukali u susretima sa timovima koji ne bi trebali biti kvalitetniji od njih samih, ali negdje se puklo u korelacijama organizacija klubova – treneri – igrači.
Otkloniti greške
U situaciji iz koje se u statusu zakašnjele pameti može raspravljati gdje su greške u europskim nastupima, trebalo bi prije svega krenuti od spoznaje da se prvo moraju otkloniti greške u pristupima domaćim utakmicama i prvenstvu.
Obzirom da u domaćoj ligi o pobjedama i prvacima, ali i predstavnicima u europskim nadmetanjima već godinama, i najčešće, odlučuje jedan gol, jedanaesterac ili zaleđe, ne treba se previše ‘ložiti’ da smo bolji od klubova čije ekipe financijski vrijede više nego kompletna Premijer liga BiH. U pristup rješavanja svojih problema, koji donose milijuske gubitke klubovima, treba krenuti od sređivanja stanja u svlačionicama i rada sa mlađim kategorijama.
Klubovi koji u svojim ekipama nemaju desetak domaćih igrača neće nikada moći računati na ozbiljnije rezultate, jer objektivno, premijeligaški klubovi nemaju budžete sa kojima se mogu mjeriti sa europskim ekipama. Nije nikakva tajna da su u prvenstvima drugih, trećih, pa i četvrtih liga protivnički igrači bolje plaćeni od bh. premijerligaških ‘zvijezda’. Opasan je i nerealan zanos da se kupovinom starih i polovnih igrača sa strane može “skuckati” ekipa koja bi trebala donijeti europske rezultate u Sarajevo, Mostar ili Široki Brijeg.
Ekipa se pravi od domaćih talenata, koja se onda pojača istinskim kvalitetom igrača sa strane. Kupovina igrača koji objektivno nemaju kvalitetu niti za Premijer ligu BiH, a kamoli za europska natjecanja, je trošenje vremena i najobičnije razbacivanje ugledom bh. nogometa, te očigledno bacanje novca, kojeg nemamo, u tuđe džepove.
Drugi, i moguće je najveći problem, je nedostatak sportskih direktora ili menadžera klubova čije poslove “obavljaju” samozvani genijalci iz uprava, koji tobože troše svoje vrijeme, ugled, znanje i novac, ali u suštini „foliraju da nešto rade“ dok se razbacuju gradskim budžetskim novcima. Uprave koje samo kupuju igrače i trenere, a ne ulažu u stvaranje svojih igrača samo foliraju da nešto rade. Zašto je to tako neka oni odgovaraju, ali je činjenica da nemamo više priliku da neki od bh. klubova nastave u europskim natjecanjima jer treneri nisu imali puno hrabrosti.
Malo toga se vidjelo
Isti treneri nisu imali hrabrosti niti u domaćem prvenstvu da forsiraju mlade igrače, pa niti u utakmicama pretkola Lige prvaka i Europske lige, što im se itekako osvetilo. Druga je priča da klubovi nemaju igrača za to, da su eliminirani samo zbog jedne greške i sl. . Suština je da ono što smo vidjeli u utakmicama Zrinjskog, Željezničara, Širokog i Sarajeva, zaista nije za završnice europskih natjecanja. Previše je tu bilo svega što ne zaslužuje da zaigra na utakmica koje organizira UEFA. Osim časnih izuzetaka nekoliko nogometaša koji su pokušali da ostvare svoje sportske želje i zabilježe rezultate koji će se pamtiti kao klupski uspjesi, ili da nastupe iskoriste za svoju sportsku promociju, malo toga se vidjelo vrijedno pamćenja.
Trenersko neznanje ili tvrdoglavost je posebna priča koja bi zahtijevala stručnije analize, da objasne promašaje u odabiru taktičkih pristupa igri ili odabiranju igrača za nastup. Napokon, još jednom se u četiri slučaja Zrinjski, Željezničar, Široki i Sarajevo, pokazalo da premijeligaško ‘pimplersko igranje’ domaćih utakmica ne predstavlja nikakav kvalitet za Europu. Ona televizijska „tika-taka“ je napadački pristup nogometnoj igri za koju trebaju tehnički izvanredni nogometaši. Naša ‘pimplerska igra’ nije dostojna spomena, posebno što je demonstriraju nogometaši, koji svoje tehničke mane i nedostatke u fizičkoj pripremi, žele sakriti u krugu koji označava centar nogometnog travnjaka.
Moglo je i moralo bolje
Napokon, moguće je da je ovo samo subjektivno viđenje nastupa bh. ekipa na nekoliko utakmica pretkola za europska nadmetanja, ali se ne možemo oteti utisku da Zrinjski nije mogao i morao proći momčad Maribora. Nije to bio onaj Maribor iz ranijih nastupa u Europi, niti je bio nešto kvalitetniji u pristupu igri, ali psihološka motivacija momčadi Zrinjskog nije bila u rangu natjecanja, ili koferaški ‘legionari’ u dresu Plemića zaista ne mogu dati ništa bolje. Najveću žalost za propuštenom prilikom da idu dalje, da ponesu “stijeg slave”, ali i zarade veću količinu novca za oporavak klupskog budžeta, imala je momčad Širokog. Nažalost, iako je imala blagu prednost nakon gostovanja Širokobriježani su uspjeli da, i pored 2 – 3 europska igrača u svojim redovima, pokažu da su zadovoljni što ih u nastavku kvalifikacija za Europsku lige niko neće oslovljavati sa „mister“. Mogao je i morao trener domaćih doći do saznanja da mirnije i racionalnije završi utakmicu sa Aberdeenom. Sjajno bi mu to bilo upisano u „CV“, ali i njegovim nogometašima da su preskočili financijski moćniji škotski klub. Nogometaši Željezničara su i pored kukavičije igre nekoliko ‘zvijezdica’ mogli i bolje proći protiv objektivno znatno kvalitetnijeg protivnika. Sportski direktor i trener moraju znati da je nogomet napadački sport, da se igra zbog golova, da ekipa ne može igrati bez dva napadača, da među igračkim glumcima imaju onih koji igraju, a ne zaslužuju. Mogao je ‘Željo’ i bolje sa poletnijim sa mlađim napadačima, sa igračima koji će igrati za plavu boju. Ovako pokazali su tek da se mogu nositi sa crnogorskom ekipom, ali da njihova lokomotiva može voziti samo stockholomski metro, tj. ispod razine momčadi AIK-a.
Za ekipu Sarajeva teško je bilo što kazati osim da klub ima bolju upravu nego ekipu, iako se već godinama razbacuju i kupuju igrače koji im trebaju i ne trebaju. Ekipa kroz koju kao vozači formule prolaze znane i neznane menadžerske uzdanice moramo priznati da nema izgleda bilo što značajnije napraviti u nadmetanju prema Europi. Da bi bh. klubovi uspjeli napraviti nešto u europskim nadmetanjima prije svega trebaju kvalitetni treneri, koji osim pisanje kredom i flomasterima sve to znaju pretvoriti u dobitak kada klubu treba. Treneri koji imaju hrabrosti i znanja da daju prednost mladim igračima, a ne da se kriju iza nemilosti nogometnih menadžera, koji uporno u Premijer ligu forsiraju ponudu koja se ne može nigdje drugo prodati. Dok tako bude i traje na ovim prostorima bh. nogometni poklonici radovati će se i biti ozareni samo kada neko postigne gol protiv Zarie, ali i to je malo jer protivnik je bolje fizički pripremljen. Lijepo je pogledati preko granice i vidjeti da Dinamo, Rijeka, Hajduk, Partizan, Crvena zvezda, Vardar i Shkendija rade i idu dalje, ne moramo sve odmah nučiti, za početak pokušajmo ono „copy – paste“.