Marin Šego u tri je utakmice na prosjeku od 12 obranjenih lopti i jedan je od zaslužnijih što Hrvatska ima tri pobjede na Svjetskom prvenstvu. Rođen je u Mostaru jer u Međugorju nema bolnice. U mjestu u kojem se ukazala Gospa Marin je proveo djetinjstvo i tu je počeo trenirati rukomet.
– Ja sam drugo dijete u obitelji. Imam starijeg brata Ivana koji je sa mnom počeo trenirati rukomet, ali brzo je odustao, nakon šest-sedam godina. Nije mu se više dalo. Osnovnu školu pohađao sam u Međugorju, a u srednju školu išao sam u Čitluk. U Mostaru sam upisao Kineziološki fakultet, ali tamo sam se kratko zadržao jer me rukomet odveo u profesionalne vode i nisam imao vremena studirati – kaže Marin.
Rukomet mu je bio prvi i jedini sport kojim se bavi.
Ne želim se vraćati u prošlost
– Počeo sam trenirati s osam godina. U Međugorju se u to vrijeme osnovao klub. Dvorana je bila sto metara od moje kuće i stalno sam išao gledati treninge starijih dečki. Od prvog trenutka bio sam zaluđen time da budem vratar. Kako nisu imali rukometni pogon za mlađe, svaki dan dolazio sam, kucao na vrata i pitao kad će se osnovati momčad za mlađe dobne skupine – prisjeća se Marin svojih rukometnih početaka.
U Međugorju je proveo nekoliko sezona, a onda odlazi u Ljubuški u kojem je branio za Izviđač koji je u to vrijeme igrao Ligu prvaka.
– Imao sam i jedan kratak izlet u Zrinjski iz Mostara. Nakon što sam se vratio u Izviđač, jedan dan nazvao me Željko Kavran i pitao bih li želio doći u Čakovec koji je u to vrijeme bio solidan i jak klub. Tamo sam proveo dvije divne godine. Sve mi je bilo lako, bio sam samac. Bio je to jedan pravi mladenački život – istaknuo je Šego. Dobre obrane u Čakovcu dovele su ga u PPD Zagreb gdje je proveo četiri sezone.
– U Zagrebu sam se najdulje zadržao, četiri sezone. Moj prvi odlazak u inozemstvo bila je Poljska. Branio sam prvo u Wisli iz Plocka, potom u Kielcu s kojim sam osvojio Ligu prvaka, a posljednje tri sezone branim u mađarskom Pick Szegedu.
Što se tiče reprezentacije, Šego je bio na Europskom prvenstvu u Austriji 2010. godine te na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj 2011. godine. I od tada do danas nije bio ni blizu reprezentacije.
– Što se dogodilo od 2011. do danas? Pa prošlo je dosta godina. Ne bih se sada vraćao na to, ali idemo reći da nisam s izbornicima bio na istoj valnoj dužini. Nema veze, što je bilo, bilo je, ne vraćam se u prošlost.
Nedavno je proslavio deset godina braka sa suprugom Anom.
– To je ljubav iz srednje škole. Zanimljivo je da smo u Međugorju živjeli udaljeni jedno od drugoga samo dva kilometra, ali upoznali smo se tek u školi. Često sam se znao družiti s njezinom braćom. Zajedno smo vozili motocikle. A motocikli su moja strast. Ne znam koliko sam ih do danas kupio. Trenutačno vozim Beverly 500. Nije nekakav atraktivan motocikl, ali dobro posluži kada dođem na odmor. Da živim u Međugorju, vjerojatno bih kupio nešto bolje i jače da bih mogao sudjelovati na motorijadama. Najčešće vozim do Makarske, a znam potegnuti i na Grobnik.
Otvorio hotel u Međugorju
Imate troje djece...
– Lucija ima deset, Jakov osam, a Petar četiri godine. Hoće li se baviti ozbiljno sportom, ne znam. Lucija za sada u Szegedu trenira ritmičku gimnastiku, Jakov malo ide na karate, malo na nogomet. U posljednje vrijeme javlja mu se želja da proba trenirati rukomet. Obitelj se sljedeće ljeto seli u Montpellier.