U slučaju Čapljinca Boška Mišića mogla bi se parafrazirati ona poznata o Divljem zapadu - došao je tiho i ušao u legendu. Boško je, pak, otišao tiho i ušao u legendu, postao prvi iz južne Hercegovine prvak Europe u boksu, verzija WBU, kategorija do 81 kilograma, piše Večernji list BiH.
Teške pripreme
Govoreći o putu do pobjedničkog pojasa Boško Mišić kaže: - Pozivom menadžera prije nešto više od dva mjeseca dobio sam ponudu. Pitao me - jesi li spreman boriti se za naslov. Nisam dvojio prihvatio sam izazov, a onda se s trenerom Mirom Jerkovićem preselio u dvoranu. Pripreme su bile teške, svaki dan po dva puta - ujutro i popodne, puna dva mjeseca, ali na kraju se isplatilo. Meč je bio u 12 rundi, protivnik u svijetu boksa dobro poznati Turčin Ata Dogan koji se borio praktično protiv svih poznatih boraca u ovoj kategoriji. Imao sam ga, svih dvanaest rundi su bile moje. U četvrtoj rundi slomio sam lijevu ruku, prisjeća se Boško, dok s nevjericom pogledamo u ruku, novi prvak Europe u poluteškoj kategoriji, nastavlja
- Ljevak sam, a ozljedu sam vukao do kraja meča.
- Jesi li znao da je u pitanju teža ozljeda?
- Odmah sam osjetio da nešto nije uredu, pretpostavio sam da je slomljena.
- Ali nisi odustajao?
- Nisam odustajao, vrijedilo je.
- Što to mlade ljude poput vas motivira da budu tako uporni, riskirajući i zdravlje, zar je toliko vrijedan taj naslov?
- To se riječima ne može opisati. Srce nosi. Nakon završetka, kad sam osvojio titulu, kad su mi stavili pojas, dva sata nisam prestajao plakati od sreće. To je za svakog boksača san. Kad uđeš u ring, sanjaš o tom pojasu, i nema dalje.
- Je li bila teška borba?
- Jest, protivnik je imao 38 godina. Imam više od 150 mečeva, 20 do 30 u profesionalnom boksu. Nisam naišao na tvrđeg čovjeka. Dvanaest rundi da netko takav “degenek” prima, bilo mi je nejasno. Stoji nakon 12 rundi, svježiji od mene.
Magični pojas
Razgovor s Boškom Mišićem prekidali su učestali pozivi. Kaže da od svega što mu se dogodilo još ne može doći k sebi, dok mi primjećujemo da su ovodobni borci doslovce slični junacima Divljeg zapada, do naslova “jašu” sami, vođeni čvrstom voljom s jednim ciljem - osvojiti magični pojas, a Boško se osmjehuje, pa kaže:
- Ja sam uza se imao prijatelja iz Stona, fizioterapeuta, koji je bio u kutu. Treba dosta financija da se sve to stigne, pa bih, uz mog trenera Jerkovića, želio zahvaliti svim mojim sponzorima, bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće.
- Za kraj, kako je bilo u dvorani u njemačkom Holzmindenu?
- Dvorana je bila krcata, 3000 ljudi. Prava borilačka manifestacija, moja borba je bila predzadnja. Na moju žalost više je bilo Turaka nego mojih navijača. Na koncu Boško kaže da je verzija WBU 5. po rejtingu, nakon 4 poznatije, imao ju je George Foreman.•