Nikola Nikić igračka je legenda sela Skugrić, Zvijezde Gradačac, Željezničara i grčkih klubova Egaleo, Aris i Paok. A kao trener, uveo je 2003. Modriču u Premijer ligu BiH: - Kad je objavljen raspored prvenstva, rekao sam pred svima: Uh kakav nam je raspored, smijenit ćete me za tri kola. I – pogodio sam, smije se Nikola pričajući o svojoj karijeri:
Krave i lopta
- Rođen sam u selu Skugriću, udaljenom pet km od Gradačca, isto toliko od Modriče. Svaki sam dan čuvao krave i naganjao loptu po livadama. U selu je barem 100 dječaka nogomet igralo bolje od mene, ali mene su, valjda nekom pogreškom izabrali pozvali doći u Željezničar. A ja već bio obećao otići u Čelik. Pokojni Boris Bračulj i Velija Bećirspahić došli u selo i pitaju me bih li prešao na Grbavicu, a ja kažem: Paaa, obećao samo ići u Čelik. Idem sutra jutarnjim “ćirom” za Zenicu...
- Ćirom u Zenicu? Zar ne bi bilo ljepše s nama zrakoplovom u Moskvu? Pa ti biraj... Zadivili su me pričom o Moskvi i letenju. I stvarno, poletjeli smo uskoro za Moskvu, a netko od mangupa, Rade Paprica ili Edin Bahtić, zamoli me da otvorim prozor, jer je prevruće... Htio sam otvoriti, gurao neko dugme, ali samo je zavjesa “trzala” gore - dolje. Onda su mi objasnili da je dan ranije zrakoplov letio u Sibir, pa se prozori smrzli... Nikić se teško privikavao na gradsku gužvu, jer u životu nije nikad nogom kročio na gradski asfalt:
- Našli su mi sobu gore u brdu iznad Grbavice. Do sobe deseci uličica, a ja se teško snalazio. Za orijentir mi je služila jedna građevna dizalica, ali jednog dana maknuli dizalicu... Nakon treninga lutao sam do jutra, ali sobu nisam našao...
Sarajevska “raja” brzo je zavoljela hitroga “selju” iz Skugrića, čestoga strijelca važnih golova:
- Osobito sam rado “šicao” mreže Zvezdi, Dinamu, Hajduku i Partizanu, najradije ipak Sarajevu, pa sam bio omiljen među “rajom”. Trener je bio Ivica Osim Švabo, za mene najveći trener u životu. Jednom me ostavio na klupi, a publika stalno skandirala: Hoćemo Gutu...
Švabo me u 5. minuti poslao na zagrijavanje, ali prođe 20. i 30. minuta, poluvrijeme, 70. 80. minuta... Tamo negdje u 89.minuti Švabo viknu: Skidaj se! Skinem se i stanem na aut-liniju, a Švabo pita: Kuda ćeš? Ja zbunjeno kažem: Paaaa, u igru? A ne, doviknu mi, idi gore na tribine, oni te traže. Meni nisi potreban...
Vedrih zgoda u Nikića ima u oba rukava, i to na stotine:
- Prvi put kad smo gostovali u Beogradu i igrali u finalu jugo - kupa protiv Veleža, Bahtić i Paprica častili su me Fructalovim sokom. Meni se sok silno dopao, pa sam naručio drugi, treći, četvrti... zaustavio se tek kad sam ih popio...preko 40! Što ću pričati, nisam bio sposoban ni hodati, kamo li igrati, samo sam trčkarao. Bio sam najgori na terenu, izgubili smo 2:3...A ja sam završio na hitnoj pomoći zbog trovanja želuca. Vedra je i zgoda iz Beograda uoči utakmice protiv Crvene zvezde, kada su igrači Željezničara uobičajeno izašli na travnjak “osjetiti travu”. Edin Bahtić me upitao: Što misliš? Ja impresioniran travnjakom i stadionom, a misli mi odlutale u moj Skugrić, suze mi frcaju i naivno bubnem: Eeeee, da je sad ovdje moja krava Jagoda, za koliko bi sati popasla svu ovu travu...
Hercegovački gušter
Slična, pa i gora zgoda bila je u Skoplju, protiv Vardara:
- Uoči utakmice netko je naručio sladoled, pa sam ga naručio i ja. Strašni sud! Nikad ništa ljepše nisam okusio. I, jedan po jedan, pojeo sam 24 sladoleda. I još počnem driblati Vasila Ringova. Otme mi dvije lopte i Vardar povede 2:0. Na poluvremenu Osim povika: Pa što to radiš? Šefe, ja mislio... E, od sada nemoj ništa misliti. Samo “upravi” loptu u gol!
U momčadi sam sa svima bio dobar prijatelj. S Hercegovcem Josipom Čilićem posebice. Pitao sam ga da mi objasni kako je nastao gušter, pokušavajući ga zeznuti, a on mi kaže:
- Ma,kupili smo krokodila i hranili ga po hercegovački...
Zamolio sam Čilića da mi na povratku iz Čitluka ponese malo vina. Bili smo “cimeri”.
I, donio Čilić petnaest litara. Za tri dana sve je popio, prije nego sam uspio oprobati tu njegovu čitlučku kapljicu. Što sam mogao, nego sam kupio još 15 litara, a Čilić i to popio do zadnje kapi...
Ma, tko će Hercegovca nasamariti. Taj se još nije rodio, a neće ni roditi. Strašni sud!•