Odlaze, jedan po jedan, slavni momci iz 1967., a sve je manje i svjedoka najznačajnijega Dinamova doba, onoga kada su u Maksimiru padale najmoćnije svjetske momčadi, a Dinamovi nogometaši nisu se mogli prošetati gradom da ih ne opsjedaju obožavatelji. Tako se u to vrijeme mjerila popularnost; kontakt licem u lice, stisak ruke, fotografija s potpisom, autogram na salveti, komadiću papira... Da je tada postojao Instagram, imali bi stotine tisuća pratitelja.
Bio je igrač za narod
Jedan od junaka zagrebačkog asfalta bio je Štef Lamza, čija je virtuoznost prerasla u urbanu legendu o maestralnom nogometašu, boemu i omiljenom antiprofesionalcu koji je svojom genijalnošću sam pobjeđivao neke od najvećih momčadi toga doba. Primjerice, Eintracht u Zagrebu 1967. ili Bayern u Münchenu 1963. godine.
Zagrepčanin Rudolf Pokupec (68) imao je 13 godina kada je Lamza u Maksimiru nokautirao Eintracht. Rudolf je kao dječak podlegao zvjezdomaniji stvorenoj oko generacije 1967., pa je, dječački ushićen i zanesen, hitao na sve značajnije Dinamove utakmice. Čak i prijateljske.
Kao i mnogi dječaci toga vremena, gospon Rudolf bio je fiksiran na vještinu i stil Štefa Lamze. Ta fascinacija držat će ga dok je živ, pa nam se javio iste večeri kada je preminuo heroj njegovih dječačkih dana.
- Samo mi recite kada je posljednji ispraćaj - gotovo kroz suze procijedio je Rudolf Pokupec. Sljedeći dan našli smo se na kavi. Gospon Rudolf pojavio je s popriličnim naramkom pod rukom: ukoričenom knjižurinom debelom nekoliko centimetara, teškom, brat-bratu, dva kilograma, na čijoj naslovnici stoji: ‘Stjepan Lamza, Ćeva, Štef’. Rudolf Pokupec, opčinjeni Lamzin obožavatelj, godinama je marljivo skupljao novinske članke o pokojnom nogometašu, njegove fotografije iz različitih životnih epoha. Pokupec je pred Božić 2018. čak bio skupio hrabrosti zamoliti nas (redakciju Večernjaka) da ga upoznamo s Lamzom. Našli smo se tada u “Fijakeru” u Mesničkoj, Štefa je bio dopratio Branko Gračanin, a Rudolfu Pokupcu ostvario se dječački san.
- Ja sam nekada davno Lamzu znao susresti u gradu, jednom zgodom sam ga ugledao i u njegovome omiljenom “Splendidu” na Zrinjevcu. I iako je bio posve drukčiji od tadašnjih Dinamovih zvijezda, Jerkovića, Škorića... koji su se pojavljivali na špici, iako je Lamza bio, kako se kaže, jedan od nas, čovjek iz naroda, nikada nisam imao dovoljno hrabrosti prići mu, predstaviti se i zatražiti autogram. Imao sam neko strahopoštovanje, on je bio moj idol, moj bog, i nisam znao kako bi mogao reagirati - priča nam Pokupec i nastavlja:
- Kada sam ga napokon upoznao, dobio sam potvrdu svega što sam mislio o Lamzi. Bio je tako jednostavan, prostodušan, skroman. Donio sam mu tada svoju zbirku članaka o njemu, želeći iskazati svoje divljenje prema svemu što je ostvario, a on je na to samo ravnodušno slijegao ramenima. Nije se osjećao kao zvijezda, Štefu nije bilo prirodno da netko može biti fasciniran njime, i nije ga to uopće dirnulo.
Kako ste doživjeli Lamzu gledajući ga s tribina?
- Eh, to je bilo nešto posebno! Tada sam, i nikada više kasnije, vidio nogometaša koji se igra nogometa, a i u toj igrariji nevjerojatno je dominantan, neuhvatljiv, praktički nedodirljiv suparničkim igračima. To su bili slalomi poput skijaša, zadivljujuće finte, lažnjaci, koji su publiku ostavljali bez daha! Čast svakome, ali jedini koji mu se po svojoj genijalnosti kasnije približio bio je Robert Prosinečki. Rudolf je 14. lipnja 1967. bio na istočnom stajanju i uživo gledao kako Lamza lomi braniče Eintrachta u najuzbudljivijoj nogometnoj izvedbi ikada viđenoj u maksimirskoj areni. Ali, dan kasnije, 13-godišnjemu dječaku svijet se srušio od jezive glasine koja je strujala Zagrebom. - Da, pričalo se da je Lamza te noći poginuo u padu s balkona “Vile Rebar”! Da je mrtav! Tek kasnije izašla je potpuna informacija da je živ, ali u teškom stanju, u komi... Za mene je to bio kraj svijeta. Kao što mi je bilo tužno gledati ga nakon koju godinu kako igra u dresu Zagreba. Nije bio više ni sjena onoga genijalca, izgledao je kao da je zaboravio igrati nogomet - dodao je Pokupec. U moru press-klipova o Lamzi, Rudolf nam prinosi dio feljtona iz nekadašnje SN revije u kojoj je Štef sredinom 70-ih novinaru Vladimiru Sučiću prvi put iznio svoju verziju događaja od 15. lipnja 1967. godine. Naslov je tog članka “Zbog jedne trule daske”.
Oštetio kralježnicu
- Stigao sam na snimak utakmice. Svi su se oraspoložili, čaše su se praznile, a meni se nije pilo. Drugi su otišli spavati, a ja nisam mogao od umora, veselja i razmišljanja o sutrašnjici (Lamza je tada već bio prihvatio ponudu belgijskoga Liegea, nap.a.). Bio sam u sobi s Brnčićem koji se u četvrtak ustao u šest jer je morao na aerodrom. Otišao sam na doručak i iskoristio slobodu jer nije bilo nikoga od šefova. Pio sam rum, koji nikad prije nisam volio. Bio sam s Gucmirtlom, Dautbegovićem, Rorom i maserom Žagarom koji me nagovorio da se idem odmoriti. Konobarica me odvela gore u sobu, zaspao sam u hipu, a ona me zaključala. Kad je čovjek pod gasom, ne može ni spavati, pa sam se i ja brzo probudio. Da me nisu zaključali, najgore što mi se moglo dogoditi bio bi pad niz stepenice. Izišao sam na balkon i dozivao suigrače. Daske su bile trule pa sam pao, na svu sreću na stol, a ne na beton terase. U prvi mah se mislilo da nisam teže ozlijeđen, ali je slikanje otkrilo potres i ozljedu mozga, prijelom šake i ključne kosti, rasječeno uho, popucala zubna caklina, podljev pod okom, iskrivljeno lice i oštećena kičma. Liječnici su rekli da su mi život spasile kondicija i volja. Shvatio sam da je Štef Lamza umro za nogomet 15. lipnja 1967. - ispričao je tada nogometni izvanzemaljac.