'Nemam baš društveni život ovdje zadnjih godina. Stvarno sam se maksimalno posvetio nogometu i samo sam bio na relaciji, stan – kamp – stadion – stan. Moram paziti na svaki detalj. Nešto ti sport pruži, no s druge strane uskrati te za neki detalj u životu. Dosta sam bio sam, tako da to i nije neka bajka.'
Povratak u Škotsku za Bornu Barišića trajao je gotovo cijeli dan. No, nakon pobjede nad Turskom, našem je reprezentativcu sve puno lakše palo. Bio je miran, a cijelim putem razmišljao je o izvedbi u Bursi. Naš lijevi bočni mogao je biti zadovoljan. Posao je dobro obavio, zaustavio je Cengiza Ündera, ponajboljeg turskog igrača. Borna je, baš kao uvijek, opet dao sve. Nikad se nije štedio kada su nastupi za reprezentaciju u pitanju, drugačije ni ne zna, uvijek sto na sat. Zato je, među ostalim, i u krugu naših najboljih nogometaša. U miru svog stana u škotskoj prijestolnici opet je malo “vrtio film” iz Turske.
– Znali smo što nas čeka. Bili smo svjesni da imaju dobru momčad i da će imati snažnu navijačku podršku. Očekivali smo tešku utakmicu. No, vjerovali smo u naše kvalitete i držali smo se dogovora u pripremi utakmice. Imali su prilike iz nekih naših pogrešaka, no nisu nas kaznili, a i Livaković je sjajno branio. Zabili smo pogotke u pravom trenutku i smirili smo ih. Nisu nam napravili čistu šansu. Zaslužili smo, igrali smo dosta zrelo, imamo samopouzdanje i vjeru u sebe.
Koliko ste razmišljali o tom vrućem navijačkom ozračju u pripremi utakmice?
– Sada već imam iskustva. Svaki tjedan igram pred pedesetak tisuća navijača. No, sjećam se svog prvog poziva za reprezentaciju kada smo igrali protiv Turske u gostima. Bio sam na klupi, to mi je bilo najbolje navijačko ozračje koje sam do tada doživio. Lijepo je igrati u takvom ozračju, igrač uživa. Dosta su emotivne bile scene uzajamnog poštovanja zbog lijepih gesti podrške i pomoći stradalima od potresa. Neki naši igrači donirali su dresove. Drago mi je što je Hrvatska sudjelovala u toj pomoći. Na kraju, najvažnije je biti čovjek.
Uspjeh bi bio i remi
Odavno u nekoj utakmici nismo demonstrirali svoj autoritet igre kroz posjed, čak i u situacijama kada smo se mučili s pasom...
– Bili smo zreli. U redu, mogli su oni i zabiti. No, htjeli smo igrati, izvukli smo se iz tih kriznih faza. Turci stvarno imaju dobru momčad i velika je stvar za samopouzdanje što nismo primili pogodak. Uspjeh bi bio i da smo odigrali remi. Ova momčad stvarno može puno.
To samopouzdanje očitovalo se i u činjenici da dečki “nisu ni trepnuli” nakon kiksa protiv Walesa?
– Svi smo bili razočarani jer smo sve vrijeme kontrolirali utakmicu. Kada primiš takav pogodak, tužan si jer znaš da si više zaslužio. No, mi nismo bahati, skromni smo. I zato smo slavili u Turskoj u velikoj i važnoj utakmici.
Imao je Borna dosta posla s Underom...
– On im je vjerojatno najopasniji igrač. Odličan je, a ja sam imao zadatak zaustaviti ga. No, ova momčad ima nevjerojatnu kvalitetu. Zadovoljan sam, osjećam se odlično. I u klubu igram stalno, motiviran sam na svakom okupljanju.
Što možemo očekivati u završnici Lige nacija?
– Bit će to pravi test. Prije se to natjecanje malo podcjenjivalo. Ogroman je uspjeh doći u završnicu u takvoj konkurenciji. Svi jedva čekamo, u Nizozemsku ćemo doći prepuni samopouzdanja i želimo napraviti dobar rezultat. Možda bi bilo bolje da smo dobili Talijane ili Španjolce, umjesto Nizozemaca.
Kako je biti dio reprezentativne priče pod Lukom Modrićem?– To je nešto što sanjaš. Luka je predvodnik momčadi već godinama. Vođa je na terenu i izvan njega, svaki igrač koji dođe, može se ugledati na njega. Njegov učinak u svakoj utakmici govori sam za sebe. Luka je pravi kapetan.
Imamo nekoliko mladih vrhunskih igrača koji su se brzo nametnuli?
– Njihov pristup je vrhunski. Iznimno su motivirani, no to sve ne bi bilo moguće da nemaju kvalitetu. Zato su tako i traženi. Oni su zbog toga praktično preko noći postali standardni u reprezentaciji, odani su i pošteni. To je jedini put. Ja sam već šest-sedam godina u reprezentaciji. Svi na okupljanja svaki put dolazimo s osmijehom, iznimno smo povezani i to je naša tajna.
Postoji li neki proces inicijacije za mlađe koji dođu u reprezentaciju?
– Nema ništa posebno. Nekada ih samo malo nagazimo žešće na treninzima – smije se Borna.
Njegove ambicije i dalje su vezane za Glasgow Rangers.
– Na ljeto ulazim u zadnju godinu ugovora. Imam vrhunski status i odnos sa svima u klubu. Kada bih nekamo išao, probao bih birati da mi bude baš kao u Rangersima. No, nikada ne znaš što će se dogoditi. Situacija se može promijeniti u jednom danu.
U klubu je s Antonijom Čolakom.
– Odlično je krenuo, zabio 15-16 pogodaka. Super se snašao, veliki je radnik i ima kvalitetu. Kao osoba je top dečko i stvarno smo se zbližili. Imao je neke sitne ozljede, no sada opet dobro igra, zabija i jako je sretan što je došao u Rangerse.
Kada se bude sjećao igranja u Škotskoj, Barišić će sigurno često razmišljati o derbijima Rangersa i Celtica. Odigrao ih je najmanje dvadesetak.
– Baš tako. Na te dane sve staje. Škoti su nogometni fanatici, a na dan derbija je praznik, žive za te utakmice. Trenutačno smo, nažalost, drugi, iza njih. Svima bih preporučio da ode na taj derbi ako ima priliku. Ozračje bude posebno i svaki je derbi važan.
Koliko se Škoti zanimaju za hrvatski nogometni fenomen?
– Često razgovaramo o takvim stvarima. Nije im jasno kako mi to možemo, a oni ne. Uvijek im kažem da je tu riječ samo o našem talentu za sport. Pa kada im nabrajam naše svjetske dosege u ostalim sportovima, ostanu u čudu, fascinirani su. Još kada im kažem da nemamo pravi stadion ni kamp, padnu u nesvijest. Mislili su da imamo barem nešto. Jako nas vole i uvijek navijaju za Hrvatsku, vole naš nogomet. Vole i naše more, ja im stalno govorim da moraju obići turističke ljepote Hrvatske. Luka Modrić im je broj jedan.
Jači intenzitet
U Rangerse je Barišić otišao još 2018. godine iz Osijeka, kako sada promišlja o razlici između HNL-a i škotske lige?
– U Škotskoj je jači intenzitet, više je agresije, trke i okomitosti. Kod nas je više tehnički nogomet, automatski je i sporiji. Naravno, nije isto igraš li u Rangersima ili nekom manjem klubu. Teže se naviknuti na to da igraš utakmice svakih nekoliko dana. Da u tom ritmu hodaš 90 minuta, umoriš se. Drugačiji su nogometni rituali i zbog navijačke kulture. Moraš biti maksimalno posvećen ovome što radiš, jer ako nešto prepustiš slučaju ili se ne odmaraš dovoljno, sigurno ćeš se ozlijediti. Promijenio sam metodologiju treninga i prehranu. Sve je tu nacrtano, pitanje je samo želiš li prolaziti taj režim. Naravno, ništa nije lagano. Sve je moguće, treba puno rada i odricanja, kao i za sve u životu.
A što je posebnost “civilnog” života u Škotskoj?
– Nemam baš društveni život ovdje zadnjih godina. Stvarno sam se maksimalno posvetio nogometu i samo sam bio na relaciji, stan – kamp – stadion – stan. Moram paziti na svaki detalj. Nešto ti sport pruži, no s druge strane uskrati te za neki detalj u životu. Dosta sam bio sam, tako da to i nije neka bajka. No, posložiš si prioritete, meni je i dalje najvažnije ovo što radim, a sve ostalo ću još stići. Znam zašto sam tu, sve će se isplatiti. A sada, neće oni staviti naočale i sjediti nekoliko sati na kavi kao kod nas. A ni nema baš sunca ovdje – smije se Borna.
Prati i svoj Osijek...
– Puno se dobrih stvari dogodilo u Osijeku, a bilo je i loših. Trenutačna situacija nije baš sjajna. Očekivanja su bila borba za vrh, no igre nisu kako treba. Prodali su neke najvažnije igrače i neke stvari su otišle u krivom smjeru. No, svi se sada veselimo tom novom stadionu na Pampasu. Jako je lijep i taj će kompleks cijelom klubu dati novu dimenziju. Bit će to velika stvar za cijeli grad, posebno navijače. Ljudi još nisu svjesni koliko je to velika priča. Promijenit će se navijački rituali, dojam kvalitete igre, igračima će biti ljepše. Taj kamp donijet će puno benefita. To je kod nas senzacija, a u normalnim sustavima uvjet bez kojeg ne možeš. Teško mi je kazati u kojem će smjeru dalje ići Osijek. Ne znam kakva je situacija s ulaganjima. Volio bih da idu na prvo mjesto, više nego išta – zaključio je Barišić.