Na današnji dan, 5. svibnja 1912. godine, odigrana je prva nogometna utakmica na igralištu (kasnije stadionu) u Maksimiru, na otprilike istome mjestu na kojemu je današnji Dinamov dom.
Iako mnogi navode da su prvu utakmicu toga dana odigrali zagrebački predratni velikan HAŠK i mađarski BAK iz Budimpešte, to je tek djelomično točno.
Naime, uvertira u ovaj dvoboj bila je utakmica prve i druge momčadi Građanskog, koja je odigrana u ranijim poslijepodnevnim satima. Dakle, koji sat prije negoli je BAK pobijedio HAŠK s 2:0, Građanski I bio bolji od Građanskog II sa 7:0. Eto, ako je Dinamo sljednik slavnog Građanskog, povezanost tog kluba s igralištem u Maksimiru stara je 108 godina.
Kapacitet za 6000 ljudi
Ideja o izgradnji nogometnog igrališta u Maksimiru pojavila se 1911. godine, a godinu poslije projekt je i realiziran. Idejni je pokretač bio tadašnji zagrebački nadbiskup, dr. Antun Bauer, koji je izašao ususret akademskoj zajednici okupljenoj u HAŠK-u.
Bauer je HAŠK-u predao u zakup zemljište na Sveticama gdje je već 1912. niknuo nogometni teren. On je imao jednu natkrivenu drvenu tribinu, kapaciteta šest tisuća ljudi. To je bilo i prvo igralište s tribinama u Zagrebu.
U sklopu ovoga kompleksa nalazilo se i pet teniskih igrališta smještenih na zapadnoj strani. Štoviše, na jednom je od njih odigran i prvi meč Davisova kupa predratne jugoslavenske reprezentacije, čiji je izbornik i igrač bio Hinko Würth, inače i prvi predsjednik Jugoslavenskog nogometnog saveza. U tom meču za Jugoslaviju, koja je bila poražena 0:3, nastupili su srpski tenisači Đorđe Đunđerski i Ivan Balaš.
Nadbiskup Bauer bio je sklon i HAŠK-u kao i njegovu velikog gradskom suparniku Građanskom, pa je u to vrijeme dobio i titulu počasnoga predsjednika kluba. Kao što je poznato, prvi sljedeći “službeni dodir” Dinama i igrališta u Maksimiru dogodio se tek 36 godina nakon njegova otvorenja. Naime, Dinamov “stariji brat” Građanski imao je svoj domicil na igralištu u Koturaškoj ulici i tek se 1948. godine, sada već pod imenom Dinamo, preselio u Maksimir.
Svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji purgeri su proljeće 1948. godine osvojili igrajući na terenu u Koturaškoj (poneku jaču utakmicu su, zbog većega kapaciteta, iznimno igrali u Kranjčevićevoj), a od jeseni te godine počeli su nastupati na svome današnjemu stadionu, dakako drugačijeg oblika i dimenzija. Prva poslijeratna službena utakmica na stadionu u Maksimiru odigrana je 19. rujna 1948. godine; u sklopu 2. kola prvenstva Jugoslavije Dinamo je svladao Partizan s 2:1. Današnji Dinamov predsjednik Mirko Barišić, koji nadobudno obećava izgradnju novoga stadiona, tada je bio 11-godišnjak.
Dinamo je pokrenuo zahvate na samom igralištu pa je tako još 1953. godine podignuta zapadna tribina prema projektu arhitekta Vladimira Turine. Postavljena je i atletska staza. Sjeverna je podignuta 1955. godine, istočna 1961., južna je dovršena 1969. godine. Veća je rekonstrukcija zaživjela uoči Univerzijade 1987. godine promjenom krova na zapadnoj tribini.
Kapelica i hotel
Najveći su građevinski zahvati bili napravljeni 1998. godine rušenjem starog sjevera na čijem je mjestu niknuo novi betonski mastodont. Dograđena je i gornja zapadna tribina, kada je uklonjen i posljednji maksimirski krov. Eto, prije 108 godina ga je imao, a danas ga nema.
Dinamo je između 2011. i 2013. obnovio dio stadiona: postavio nove sjedalice, sustav za automatsko navodnjavanje, svijetloplavu umjetnu travu preko nekadašnje atletske staze, izgradio moderni klupski hotel naziva ‘67’ u čast slavnoj generaciji, uredio tunel i svlačionice s vrhunskim uvjetima, kapelicu svetog Josipa, brojna pomoćna igrališta s umjetnom travom...
Nakon što je travnjak uništen 2009. godine tijekom dva uzastopna koncerta grupe U2, Dinamo je promijenio podlogu, a pritom ugradio i grijanje terena. Kasnije je postavljen hibridni teren koji čini 70 posto prirodne i 30 posto umjetne trave. Dinamov kapetan Arijan Ademi prije nekoliko dana postao je otac, dobio je sina Adriana. Tempom kojim “raste” novi Dinamov stadion, Arijan Ademi, u najboljemu slučaju, na njega će voditi svoga – unuka.