Švicarska je Ćirina druga domovina, ondje je počela njegova trenerska karijera. O svojim prvim švicarskim danima Miroslav Blažević piše:
– U Švicarskoj sam imao vrlo težak emigrantski početak. Švicarci su me puno toga naučili, oni su me formirali. Sve što je u Jugoslaviji bio uvjet za egzistenciju, u Švicarskoj je negativno ocijenjeno. Tamo nikakvi folovi ne prolaze. Radio sam najteže poslove bez prigovora. U Švicarskoj sam naučio da je laž osobina budala. Naučio sam na red, rad i preciznost. Kod njih sam naučio da je samo znanje pravi autoritet i s ponosom nosim njihovu putovnicu. Evo jednoga primjera preciznosti. Molim predsjednika Grasshoppera Karla Oberholzera za sastanak, jedan dan, drugi dan, a on gleda u svoj notes i nema prostora za mene. Treći dan kaže:
– Sutra ujutro u 6.25!
Normalno da mi nije bilo ni na kraj pameti ne doći već u 6.15, a on me primi točno u 6.25. Sjećam se sastanka s predsjednikom Zagreba, Draženom Medićem. Sastanak je vrlo važan. Ja imam trening i vrlo sam nervozan što predsjednika još nema. On kasni 15 minuta, ja mu prigovorim:
– Sine, Dado, kako možeš zakasniti 15 minuta?
A on odgovara:
– Ja sam akademski građanin, inženjer, i dopuštena mi je akademska četvrt. Žao mi je što nisam i drugi fakultet završio, zakasnio bih i 30 minuta.
Moji počeci u Švicarskoj bili su vrlo teški. Tražio sam mjesto trenera, kucao sam na vrata mnogih klubova, ali me nitko nije htio, samo zato što sam bio prisiljen nuditi se. Na kraju sam dobio klub za koji nitko nije imao interesa, Vevey Sport, iz atraktivnog turističkog grada na Ženevskom jezeru. U Veveyu sam uistinu teško živio. Osim što sam renirao i djelomično igrao, morao sam i raditi u ateljeu za dekoraciju, a plaća mi je bila 700 švicarskih franaka. Stan sam plaćao 500 CHF pa sam zamolio suprugu da i ona radi barem četiri sata kako bismo mogli preživjeti. Prošao sam uistinu teško razdoblje koje prolaze uglavnom svi naši čestiti emigranti. Možda sam u tom razdoblju najbolje shvatio koliko je novac važan jer to najbolje shvaćaš kad ga nemaš. Ja ga tada nisam imao, a imao sam već dvoje djece, kćeri Barbaru i Katarinu (sin Miroslav rođen je 1971. godine, nap.a.). U Vevey Sportu svratio sam pozornost na sebe jer samu četiri godine klub iz četvrte lige uveo u prvu. Potom sam dobio posao u Sionu. Ondje je prije mene radio Lav Mantula (bivši igrač Sarajeva, Dinama i Zagreba, poslije trener Züricha i Xamaxa, nap.a.), koji je i meni bio trener, istina kratko vrijeme, ali dovoljno da uočim njegovu genijalnost. On je “terorizirao” švicarski nogomet, osvojio kup i u Sionu nikada nije izgubio utakmicu. Mantulina genijalnost rođenog nogometnog trenera očitovala se u svim najvitalnijim potezima jednog trenera: instinkt, taj trenerski božji dar, instinktivna inteligencija, koju imaju samo privilegirani, a Mantula ju je imao u izobilju. Bio sam siguran da će baš on postati drugi Herrera. Nažalost, nije znao objasniti svoju trenersku genijalnost... Kada god bi ga netko pitao da mu se nešto objasni, Mantula mu je uvijek davao isti odgovor: “To nije atomska, već hidrogenska bomba za vas, to vi ne možete razumjeti.” Ali dolazi predsjednik André Fillipini, koji mu kaže: “Gospodine Mantula, Krist je izgubio utjecaj zbog misterija, nemojte vi meni atomska – hidrogenska bomba, objasnite mi to.” A Mantula ne može objasniti svoju genijalnost i predsjednik mu daje otkaz. Tada u Sion dolazim ja. Moj dobri prijatelj Mantula upozorava na opasnost novog predsjednika Filipinija i ja se lopovski pripremim. Napravim grafikon sa svim krivuljama: aerobno – plava boja, anaerobno – crvena, kohezija, transformacija, startna brzina, reaktivna brzina, formula uspjeha od sedam faktora. On dođe i gleda, ja mu objašnjavam sve folove, a on viče: – To je trener, ugovor na pet godina! Ovo pišem radi mojih mladih kolega koji moraju znati i te folove da bi one koji odlučuju o našim sudbinama mogli lakše izblefirati. Pričajte im o fiziologiji, anatomiji, biomehanici, sociologiji pa čak i o matematici i statistici jer i ona je ušla u nogomet, a u današnje vrijeme najvažnije je nositi laptop pod rukom. Njime i ja danas baratam kao Biblijom. Sve ovo skupa ne vrijedi jednog čistog talenta nogometnog trenera koji je Mantula imao, a morao je odstupiti jer ovaj folklor mu je bio stran, a taj folklor je za one koji odlučuju često presudan. U Sionu sam također napravio veliki rezultat. U tih pet godina osvojio sam kup i dva puta bio u europskim natjecanjima. Asistent mi je bio poznati hrvatski profesor s DIF-a u Zagrebu Pero Dujmović, kojega sam iskoristio da napišemo knjigu “Nogometni trening”. On mi je umnogome pomogao da obogatim svoje trenersko znanje. Nakon tih pet godina, Lausanne Sport želio me angažirati. U jugoslavenskim nogometnim primjerima Sion je bio kao Velež, a Lausanne kao – Dinamo. Tu promociju sam dugo čekao, a novine su pisale: “Samo Atila (tako su me zvali) može napraviti red”, ali oni se nikako ne javljaju. Bio sam čak i vrlo povrijeđen što me nisu zvali. Istoga dana dok sam Filipiniju obećao još jednu godinu ostanka u Sionu, napokon zovu iz Lausanne:
– Ja sam potpredsjednik Lausanne Sporta, zovem se Antonetti, delegiran sam da pregovaram s vama. Revoltiran što me tako kasno zovu, drsko odgovaram:
– Vi nemate pare za mene!
A on me pita:
– Koliko tražite?
Odgovaram:
– 200.000 švicarskih franaka samo da dođem – a on mi odlučno spusti slušalicu.
U tom času moja supruga, koja je pomno slušala naš razgovor, pada u stanje u kojemu je do tada nisam vidio:
– Idiote! – kaže ona – Tražiš 200.000 švicarskih franaka, držiš mene i ovo dvoje djece pet godina u ovim planinama, umjesto da ti platiš 200.000 da idemo u Lausannu.
Ja je tješim i kažem:
– Ma zvat će oni opet - a ona mi uzvraća
- Vražju mater će te zvati, pa nisu oni budale, prepotentni jedan Bosanac!
Ali oni ipak sutra zovu. Opet Antonetti:
– Dajte g. Blaževiću, nađite neku razumnu cijenu.
A ja kratko:
– 200.000 CHF samo da dođem! – i spustim slušalicu.
Uvijek je zvao u 12 sati. I sutradan u to vrijeme opet je nazvao:
– Gospodine Blaževiću, kamo da položimo novac?
– Bank Societe Swiss Lugano, taj i taj broj – ondje sam imao neku siću samo da se račun održava aktivnim. Novac je sjeo sutradan, a na pregovore odlazim prekosutra.
Dramatično! Grk, gospodin Francopoulos, ljutit je jer ne voli pregovarati nakon što mu se već ušlo u džep. Tu je i gospodin Trujan, predsjednik. Francopoulos mi drsko kaže:
– Znamo kako vi radite, imate odriješene ruke, ali ako ne budete rentabilni – noga u guzicu!
Ja sam tim njegovim riječima bio jako povrijeđen, jer to je u Švicarskoj bio vrlo drzak dijalog.
– Što to znači biti rentabilan? – pitam ga.
– Prosjek 7000 gledatelja po utakmici – uzvrati on.
Ja ga pitam:
– Koliki sada imate prosjek?
– 3500 – kaže on, a ja, zbog onoga “noga u guzicu”, kažem:
– Laž! Imali ste 2500.
On se obrati tajnici Pizzoglio i ona bez oklijevanja potvrdi:
– Da, gospodin Blažević je u pravu.
Tražeći i dalje revanš zbog izjave “noga u guzicu”, dođem na ideju koju prije nikad nisam imao.
– Dobro, rentabilni ste sa 7000 gledatelja, ali od svake prodane ulaznice iznad te brojke, mojih je 50 centa!
Svi šokirani, čak i ja, a Trujan kaže tajnici Pizzoglio: “Pišite!”
Imao sam u prosjeku 14.000 gledatelja, a da bih doveo što više publike, najavim već početkom tjedna da u sljedećoj utakmici Lausanne protiv Servettea (tradicionalni derbi) moj reprezentativni golman Erich Burgener igra – centarfora. Novine su o meni pisale: Genij ili...?
U Švicarskoj ne možete nešto izjaviti pa onda tu odluku promijeniti, svi su znali da će Burgener igrati centarfora. Stadion je bio pun. Dolazili su ljudi iz cijele Švicarske da vide tu akrobaciju. U prvom poluvremenu Burgener zabija gol, a na stadionu lom. Kiša pada, a stadionom se prolama “Ćiro, zaustavi kišu!”
Poluvrijeme 2:1 za Servette. U špici napada Servettea famozni je Englez Chivers, koji zabija mome mladom golmanu četiri gola glavom. Konačni rezultat 7:3 za Servette. Ujutro u 3 sata odlazim pred novinsku tiskaru, uvjeren da će u naslovu i dalje biti onaj upitnik. A za veliko čudo oni pišu: “Genij! Vidjeli smo neviđeni spektakl, pun stadion, 10 golova, a on zaradio toliko novca...!”
Sjetio sam se odmah duha svojih zemljaka koji bi napisali – prevarant, šarlatan i sve uobičajene naše epitete.
Lausanne Sport bio je moja posljednja destinacija do povratka u Jugoslaviju, u NK Rijeka, gdje su me dočekali s puno skepse. Nažalost, naslijedio sam na klupi ljubimca
Kantride, Dragana Spasojevića. Kada bih izašao na teren, vikali su:
– Idi treniraj skijaše, mljekare!
Zvonko Poščić, direktor jugoslavenske carine, bio je predsjednik NK Rijeka. Drži dvogodišnji ugovor pred sobom i pritom mi kaže:
– Ćiro, ne znam možemo li potpisati s tobom ovaj ugovor jer smo čuli da si – švercer.
Poščić je bio svjetski čovjek. Drug, ali gospodin. Kažem mu:
– Zvonko, nikad u životu nisam se bavio švercom.
Tu do nas u uredu bio je direktor stadiona Ivica Smoljčić, naš poznati udbaš, a on kao takav ne može lagati. Dođemo u kancelariju kod Smoljčića i Poščić mu kaže:
– Molim te, Smoki, rekao si da je Ćiro švercer, odakle ti to?
A Smoljčić dostojanstveno odgovara:
– Slušaj, Zvonko, dao je meni sat, dao je i mojoj ženi jedan, dao je i mojoj kćeri isti.
Zvonko mu na to reče:
– Idi u pi*ku materinu!, a meni: – Ajde, Ćiro, da potpišemo taj ugovor.
Međutim, bio sam jako uvrijeđen i nisam htio potpisati:
– Radit ću pošteno i bez ugovora, bolje je tako.
Nakon godinu i pol zvao me Dinamo, a da sam imao ugovor u Rijeci, ne bih u polusezoni mogao otići, i tko zna u kojem smjeru bi otišla moja karijera. No, i ta jednoipolgodišnja avantura u Rijeci bila je za mene uspješna. Zahvaljujem onima koji su mi najviše pomogli, kroničaru Orlandu Rivettiju, Bepu Španjolu, mojim najdražim prijateljima Čuči Grabovcu, dr. Žarku Tomljanoviću i neprežaljenome Branku Bevandi.