Damir Džumhur je prije nekoliko dana u Sarajevu primio Večernjakov pečat za sportski uspjeh u 2017. godini. Iskoristili smo tu priliku kako bismo s Džumhurom razgovarali o njegovoj karijeri i budućim ambicijama.
U žestokoj konkurenciji izborili ste se za Večernjakov pečat i naslov najboljeg sportaša za 2017. godinu. Koliko vam inače znače nagrade iz rodne zemlje s obzirom na to da ste već navikli na priznanja u inozemstvu?
- Upravo me takve nagrade i najviše vesele. Puno mi znače priznanja koja dobivam u svojoj zemlji i ona imaju posebno mjesto za mene kao sportaša. Takva priznanja uvijek nose i najveću težinu. Počašćen sam što sam dobio Večernjakov pečat u konkurenciji takvih sportskih veličina kao što su Edin Džeko, Amel Tuka i drugi. Ova nagrada, kao i sve druge koje dolaze iz BiH, zapravo mi daju veliki poticaj u nastavku moje karijere.
U kojem je zapravo stadiju vaša karijera?
- Uspio sam ući među 30 najboljih tenisača na svijetu, ali tu ne mislim stati. Do sada sam obično iz sezone u sezonu podizao letvicu i napredovao na ATP ljestvici jedne godine, a godinu nakon toga sam se nastojao zadržati na toj razini. Ove godine nastojim se održati među 30 najboljih, ali, ako mi se otvori još neka prilika za napredak, nastojat ću je iskoristiti. U svakom pogledu, kao igrač napredujem, možda najviše mentalno. Radim na otklanjanju mana, nastojim svake godine biti kompletniji igrač. Primjerice, ove sezone prvi put se susrećem s tim da neke jače turnire ne moram početi od početka, ako si nositelj, na njima preskačeš prva kola. Sve što sad radim je na novoj razini i za sve to mi je potrebno još neko vrijeme za privikavanje.
Što su vaši ciljevi do kraja natjecateljske sezone?
- Prije svega radim na tomu da se što prije oslobodim nekih problema s leđima koji su me mučili u posljednje vrijeme. Zbog kojih sam morao otkazati Davis Cup nastup u Japanu. Trenutačno nastojim prvo riješiti taj problem, nakon čega bih se na pravi način mogao posvetiti treninzima i turnirima. Do kraja sezone očekuje me 7 turnira. Na nekima od njih moram braniti bodove, bit će teško, ali veselim se novim izazovima. Ako bih na nekom od jačih turnira uspio napraviti dobar rezultat i ako bih se na ATP ljestvici zadržao među top 30 ili se primaknuo top 20, to bi za mene bila uspješna sezona. Prije svega se nadam dobrom zdravlju, a za uspjeh je, naravno, potrebno i malo sportske sreće.
Mučile su vas ozljede, dojam je kako su vam malo i usporile karijeru, koliko je sport na razini na kojoj ga trenirate zapravo težak za ljudsko tijelo?
- Tenis je uistinu fizički i psihički zahtjevan sport. Te ozljede koje sam imao, ima gotovo svaki drugi tenisač profesionalac. Srećom, nisam imao velikih ozljeda koje bi me od terena udaljile dulje vrijeme. Mislim kako se svaki od nas može dobro sjetiti onih nekoliko puta kada na meč izlaziš, a da te zapravo ne boli ništa, da si na svom fizičkom maksimumu. Okružen sam odličnim timom koji se brine o mojim treninzima i prehrani pa se opet dogode ozljede, to nije ništa neobično. Recimo, sad sam imao taj problem s leđima koji je vjerojatno i genetske naravi jer nešto slično muči i mog oca. Zato ću, kad ostarim, vjerojatno imati isti problem kao on sada.
Spomenuli ste svoj tim. Puno ljudi koji prate vašu karijeru zna o kojim je ljudima riječ. Ipak, neformalni glavni operativac vašega tima je vaš otac Nerfid. Koliko je korisno pored sebe po cijelom svijetu imati roditelja?
- Velika je stvar kada po cijelom svijetu, gdje god putujete i igrate, pored sebe imate nekoga tko vam želi najbolje. Oko sebe imam odličan tim ljudi, neki su uz mene povremeno, a neki, kao moj otac, su stalno uz mene na svim putovanjima. On se ne miješa u taj sportski segment, ali je uvijek tu uz nas kako nam ništa ne bi nedostajalo na putovanjima i turnirima, kako bi sve proteklo u redu. S te strane sam uistinu sretan.
Tenis u BiH nema veliku podršku države i sportskih institucija. Kako ste onda uspjeli u takvom sportu, koji, realno, nije jeftin?
- To je istina. Moji počeci su također bili teški. Srećom, ima i ljudi koji su me bili spremni podržati kada mi je to najviše trebalo. Primjerice, u BiH imam ugovore s BH Telecomom, Klasom, Hifa Petrolom i Oazom. BH Telecom je uz mene bio još odavno, puno mi je značila ta podrška kada sam se tek počeo baviti ozbiljnim tenisom. Postoje te kompanije koje su spremne pomoći mladim sportašima, ali nema nekog sustava kroz koji sam mogao proći kako bih došao na ovu razinu, nego je moj uspjeh jedna privatna inicijativa.
Što bi trebalo napraviti kako bi se mladim tenisačima u BiH olakšalo put? Vidite li u budućnosti nekog mladog igrača u BiH koji bi možda mogao krenuti vašim putem?
- Praktično tenisačima ne treba podrška nakon što uspiju i naprave nešto u karijeri. Podrška nam treba kad trebamo kupiti prvi pravi reket. Sami ste rekli, ovo je sport koji iziskuje puno novca. Šteta je što nemamo sustav koji bi prepoznao talentirane mlade igrače i osigurao im podršku kada im je zapravo najviše potrebna. Potreban je veći sluh sportskih institucija, saveza, ali i domaćeg gospodarstva. Ono što smo postigli Mirza Bašić i ja velika je stvar. BiH bez ikakvoga sustava ima dva igrača među top 100. Nažalost, u ovom trenutku ne vidim nekog igrača iz BiH koji može doći na tu razinu, koji bi, recimo, naslijedio mene ili Mirzu. Mi bismo u teniskim krugovima već za njega čuli. Takvi bi se već pokazali, barem na regionalnoj sceni u juniorskoj dobi. To je jednostavno potrebno proći kako bi se mladi tenisači “izmjerili” s ostalim igračima iz regije te vidjeli svoj potencijal. Tenisu u BiH treba veća podrška, ako se ona poveća, onda je moguće redovito proizvoditi igrače, a ne da su ovi uspjesi samo produkt privatnih inicijativa.