- Nisam baš ni gledao utakmice Svjetskog prvenstva u Kataru. Nisam mogao. Treba biti jak da ostaneš pri zdravom razumu nakon što ti tri puta nepravedno oduzmu mogućnost da na Svjetskom prvenstvu vodiš momčad koju si ondje kvalificirao - rekao je to Vahid Halilhodžić (70) uz dubok uzdah, tražeći riječi da opiše teške dane trenerske karijere. A teških je dana bilo pregršt, i u igračkim danima, i nakon karijere, i na trenerskom putu. O svemu tome govorio je gostujući kod Marija Stanića u serijalu "(Ne)uspjeh prvaka".
Peh na SP-ovima
- Kad sam s Veležom 1981. godine osvojio Kup maršala Tita pobjedom nad Željezničarom 3:2, navijači su me nosili, dva kilometra nisam taknuo tlo! I nekoliko dana nisam ni dolazio kući spavati jer sam imao malu bebu, a navijači su me čekali pred kućom.
U tom je finalu, kaže, imao najveći motiv od svih igrača jer nakon njega je otišao u inozemstvo. Iako su ga svi najveći jugoslavenski klubovi htjeli, nije odlazio iz mostarskoga Veleža.
- Iz Jugoslavije sportaši nisu smjeli u inozemstvo prije 28. godine, a mene su pustili tek s 29 i pol! Mnogi su strani klubovi dolazili po mene, a otišao sam u Nantes. Bio sam najbolji strani nogometaš Ligue 1 dvije godine zaredom pa je po mene došao PSG. I za jednu godinu ponudio mi koliko sam zaradio u pet godina u Nantesu!
No za reprezentaciju bivše Jugoslavije odigrao je svega 15 utakmica.
- Gurali su igrače Crvene zvezde i Hajduka, pa i kad sam dobio priliku s klupe, bio sam bezvoljan i nisam se nametnuo. A posebno me boli što me izbornik Miljan Miljanić nije vodio na Svjetsko prvenstvo 1982. Iako je ta reprezentacija imala mnogo sjajnih igrača, i veznih i krilnih, kojima je baš nedostajala prava špica kao što sam bio ja. Godinama poslije Miljanić mi se ispričavao što me nije vodio, priznao da je pogriješio.
Vahin je peh sa svjetskim prvenstvima, eto, počeo još dok je bio igrač, a nastavio se kad je postao trener. Kvalifikacije je prošao s četirima reprezentacijama, ali samo je jednu i odveo na Svjetsko prvenstvo - u Alžir 2014. godine, a triput je dobio otkaz uoči SP-a?!
U Bjelokosnoj Obali 2010. godine, Japanu 2018. i Maroku 2022. godine.
- I kad netko to gleda, misli: "Ovaj je budala, ne mogu mu drugi biti krivi ako mu se tri puta dogodi ista stvar". A ja bih opet napravio sve isto! Znate, kamo god dođete, predsjednik uvijek kaže da je važan rezultat i disciplina. I kad sam uveo disciplinu, maknuo neke igrače, onda predsjednik kaže:
"Daj, stavi ovog igrača, on je zvijezda..." U Japanu je čak sve biznis, oni dobivaju ogroman novac od sponzora i ako nema glavnih zvijezda, mogu mnogo izgubiti. A te zvijezde ili su bile ozlijeđene ili nisu igrale u Europi i ja sam, recimo, Australiju pobijedio s 2:0 s dvojicom 18-godišnjaka u postavi.
Početak trenerske karijere bio mu je kao novi početak života.
- Krenuo sam ni od čega, nisam imao ništa. Jer u ratu sam ostao bez kuće, butika, kafića, tatine radionice... I obitelj sam odveo u Pariz, u stančić od 27 kvadrata koji sam ranije kupio onako usput, da se nađe kad navratim, a sad nam je postao jedini dom. Nisu mi priznali ispite iz trenerske škole iz Sarajeva pa sam morao polagati sve iznova. Ali znao sam da ću uspjeti - pričao je Vaha Staniću i nastavio:
- Obišao sam posljednjih deset europskih prvaka da vidim kako se radi u tim klubovima, posuđivao novac, spavao u automobilu... Te dvije-tri godine bile su teške, a onda su me pozvali u Maroko, rekli da je to najveći klub tamo, a ja nikad čuo za Raju iz Casablance. Tamo sam nešto napravio i onda me pozvao Lille, gdje sam stekao trenerski status.
Igrači u strahu
Taj je klub vodio od 1998. do 2002. godine.
- Kažu kako je to bio najveći napredak u povijesti europskog nogometa. Preuzeo sam ih kad su bili 19. u drugoj ligi i u dvije sezone došli smo do Lige prvaka! Izbacili smo u Europi Parmu, igrali protiv Manchester Uniteda...
Posljednja postaja prije Dinama bila mu je reprezentacija Bjelokosne Obale.
- Tamo su igrači živjeli u strahu i jedva su čekali da što prije sve završi i da odu kući. Pa na treningu oko stadiona vidiš naoružane bande koje si samo vrte u glavi: "Za ovog igrača, ako ga otmemo, možemo dobiti pet milijuna dolara, za onoga četiri..."
Otkrio je i nevjerojatan detalj u Maroku:
- U ugovoru s Marokanskim nogometnim savezom pisalo mi je polufinale SP-a! Evo, to smo i napravili.
No taj se uspjeh piše Walidu Regraguiju. A Halilhodžić se na kraju osvrnuo i na dane u Dinamu:
- Godinama sam dolazio na odmor u Makarsku i jednom mi priđe čovjek i kaže da bi neki ljudi htjeli razgovarati sa mnom. Pitam: "Koji ljudi?" On kaže: "Ljudi iz Dinama". Mislim si: "Nema šanse". Ali u sljedećih sam sedam dana dobio toliko poziva i poruka da smo dogovorili sastanak. I još sam ih naručio u 14 sati, po velikoj vrućini, i molio Boga da otkažu, ne dođu. Kad, ja dođem, a oni me već čekaju. Nakon tri sata razgovora, Zdravko i Zoran Mamić mi kažu: "Upravo takvog trenera i čovjeka tražimo". Ali ja im odgovorim: "E, to će malo teže ići". Ali Zdravko mi kaže: "Dinamo može sve!" I čim sam otišao kući, krenula je mašinerija, milijun poziva... dok nisam pristao.
- U Dinamu smo imali pravilo: tko na treningu viče ili opsuje, plaća kaznu. I Bišćan je kao kapetan sakupljao novac pa bismo zajedno otišli na neku večeru. Kad jednom neka akcija i meni izleti psovka. A svi momci stali, prekinuli trening, prilazi mi Bišćan i kaže:
"Treneru, vama dupla kazna!"
Mamić mu, tvrdi, nikad nije ušao u svlačionicu.
- Nikad do tog dana kad smo se razišli. Tih devet mjeseci u Dinamu bilo mi je fantastično, Zagreb me divno primio i ponosan sam na sve, osim na taj posljednji dan i kako je priča završila - zaključio je Vaha.