Za širokobriješku malonogometnu Ligu mjesnih zajednica, čije je 19. “izdanje” počelo 2. srpnja, vlada mišljenje kako je najorganiziranija, najposjećenija, po mnogima, i najkvalitetnija u nizu sličnih koje se ovih dana igraju (ili će se tek početi igrati diljem Hercegovine). U priči oko malonogometne lige ima još niz epiteta, dobronamjernih (pa i zlobnih) primjedbi, ali na sve se može reći da se “za dobrim konjem jače diže prašina”.
Bez incidenata
Od kada se liga igra po sadašnjim pravilima, ne pamti se ni jedan ozbiljni incident, nema ni onih sitnih... Zahtjeva za promjene pravila ima svake godine, ali kao da u vodstvu natjecanja sjede sve sami konzervativni Englezi - malo se što mijenja. Pa, i uz često žestoke zahtjeve za promjene, ostaje tradicija igranja finalne utakmice kao velikonogometne na Pecari u čast Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Možda su u pravu oni koji bi i finale željeli kao malonogometno (neke su mjesne zajednice male pa jedva “skrpe” momčad za veliki nogomet), ali su u pravu i oni koji su navikli na Pecari doživjeti finalni spektakl pred u pravilu krcatim gledalištem. Njima čar finala uljepšaju (i) igrači koji ovu utakmicu dođu igrati iz Njemačke, Austrije, Švedske, čak iz Kanade... Iz istih zemalja (pa i SAD-a, Australije, Argentine) stignu iseljenici trošiti glasnice za svoje selo, ne žaleći ni vrijeme ni novac.
Nezaboravne su i fešte koje nakon finala priređuju pobjednici (kao i poraženi).
Nakon svega zbrajaju se količine pojedene janjetine, roštiljskih specijaliteta, bačava vina, piva i drugih pića.
Sve se vrti u krug godinama, što ne znači da prelazi u dosadu jer turnir, po nama, “drži” istu količinu zanimanja. Nitko se ne žali što pobjeda na turniru ne donosi bogate novčane nagrade, kao one na brojnim ovdašnjim turnirima. Zato vrijedi već staro, sa svih strana otrcano i bezbroj puta spomenuto pravilo kada je u pitanju popularna, malonogometna Liga širokobrijeških mjesnih zajednica: “Za selo se gine, za državu ako - ako”...