Nedugo nakon što je Kosovo dobilo svoju vojsku, premijer te zemlje Ramush Haradinaj pohvalio se potpisivanjem novog sporazuma o uspostavi zajedničkih graničnih točaka Kosova i Albanije s albanskim premijerom Edijem Ramom, ali i da granice između te dvije zemlje više nema, istodobno najavivši za ožujak i drugu fazu punog uklanjanja granice prema načelu Schengena. Isto tako od 1. siječnja omogućen je tranzit za Kosovo kroz luku Drač.
Među ostalim, Rama i Haradinaj dogovorili su da Priština i Tirana formiraju zajednički fond u funkciji vanjske politike koji će pomoći integracije dviju država u EU do 2025. Sve ove poteze mnogi smatraju početkom ostvarivanja albanskog sna, stvaranja "velike Albanije". Iako će stvaranje "velike Albanije" nailaziti još na mnoge poteškoće i protivljenje mnogih svjetskih čelnika, analitičari smatraju da je to već gotovo nemoguće zaustaviti. Zasad je jedina žestoka reakcija na uklanjanje granice između Albanije i Kosova došla iz Srbije. Naime, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kazao je da će Albanci pokušati cijelu međunarodnu zajednicu dovesti pred svršen čin.
Integracija u četiri etape
"Meni je jasno da će oni graditi svoj plan. Kada krajem ožujka budu izbrisali granice, tada će ukinuti poreze prema centralnoj Srbiji i reći da su spremni razgovarati, ali s drugačije pozicije, ujedinjenog Kosova i Albanije", kazao je Vučić, koji je siguran da će Albanci nastaviti po fazama raditi na nečemu na što je Beograd upozoravao i prije (stvaranje "velike Albanije"). Vučić je naglasio da mu se čini kako sada ljudi u svijetu počinju dobivati informacije o tome, ali ne razumije kako je to nekom dopušteno raditi jer bi, kaže Vučić, "da smo mi učinili i deseti dio toga bilo burnih reakcija". "Zamislite da mi to učinimo s Republikom Srpskom. Cijeli bi se svijet digao na noge", ogorčen je Vučić.
Strateg ideje o ostvarivanju albanskog sna svakako je albanski premijer Edi Rama, "otac nacije" kako ga zovu, koji uživa nevjerojatan autoritet i povjerenje među Albancima. Da je postao "otac albanske nacije", dokazuje i činjenica da za svaki politički potez koji žele poduzeti, Albanci na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Grčkoj traže njegov blagoslov. Dolaskom na vlast Zorana Zaeva Makedonija je ubrzanim korakom krenula u implementaciju "Tiranske platforme" koja predviđa tihu albanizaciju i federalizaciju države s konačnim ciljem utapanja njezina zapadnog dijela u granice velikoalbanske tvorevine, žale se makedonski nacionalisti. Tu je deklaraciju dogovorio Edi Rama u Tirani sa svim albanskim političkim strankama u Makedoniji. Skoplje i Priština otvorili su nove granične prijelaze, Zaev je službeno posjetio Kosovo, a uslijedilo je usvajanje Zakona o jezicima koji je otvorio vrata ustavnoj dekompoziciji makedonske države u korist albanskih zahtjeva. Prema mišljenju mnogih analitičara, cilj je Tirane da infiltrira Albance u sve pore makedonske države i tako iznutra albanizira Makedoniju.
Kao i u Makedoniji, i u Crnoj Gori također jača velikoalbanski faktor te je na djelu proces unutarnje infiltracije Albanaca u najvažnije lokalne i republičke strukture i državne institucije. Tako su krajem 2016. Albanci uspjeli u svojoj višegodišnjoj namjeri da podgorička općina Tuti dobije potpunu samostalnost, što podrazumijeva i pravo Albanaca da određuju i kontroliraju iznos lokalnog proračuna. U aktualnoj crnogorskoj vladi Albanci kontroliraju nekoliko ministarskih resora i imaju velik utjecaj na vođenje vanjske politike Crne Gore, koju su uspjeli približiti Kosovu i Albaniji. Albanski premijer Edi Rama još je prošle godine u kosovskom parlamentu predstavio ideju o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici Albanije i Kosova, zajedničkim diplomatskim predstavništvima, kao i o izboru zajedničkog predsjednika. Ideja zajedničke budućnosti Kosova i Albanije, iznesena prigodom obilježavanja desetogodišnjice neovisnosti Kosova, simbolizira nacionalno jedinstvo i neodvojiv politički interes dviju zemalja za ujedinjavanje teritorija.
Odnosi između Kosova i Albanije već su otprije vrlo intenzivni u različitim područjima političke, gospodarske i kulturne suradnje, granica između dvije zemlje praktički ne postoji, a Rama je, još tada, najavio i stvaranje jedinstvenog obrazovnog sustava, kao i jedinstveno zajedničko tržište bez ograničenja i carina. Jedini je problem što se Albanci na svojim teritorijima koriste četirima valutama - lekom u Albaniji, eurom na Kosovu, u Crnoj Gori i u Grčkoj, dinarom u Srbiji i denarom u Makedoniji. Ali sva ova područja prihvaćaju euro. Unatoč tome gdje se Albanci nalaze, svi dišu kao jedan, a tome pridonosi i kompaktnost teritorija na Balkanu na kojemu žive. Tako svaku obljetnicu neovisne Albanije, koju je Ismail Kemali osnovao 29. studenoga 1912. godine u Vlori, gromoglasno slave u nizu zemalja gdje Albanci čine znatnu većinu, ali i gdje su znatna manjina. Uz golemo slavlje na ulicama Tirane, ništa manje spektakularne proslave nisu ni na ulicama Prištine i Skoplja. Na taj dan na mnogim bazarima i trgovima te mnogim javnim mjestima, bez ikakva ustručavanja, prodaju se zastave i amblemi karte "velike Albanije" koje ljudi nose tijekom proslave. Sve je to navelo na veliku raspravu o uzdizanju "velike Albanije", koja bi obuhvaćala područje Albanije, Kosova te dijelove Makedonije, Grčke, Crne Gore i Srbije, odnosno svih dijelova regije u kojima etnički Albanci čine znatan dio stanovništva.
Ono što je zanimljivo da mnogi u svijetu prešutno odobravaju stvaranje "velike Albanije" mirnim putem jer vjeruju kako bi to donijelo mir i stabilnost zemljama Balkana, a ne destabilizaciju. Trumpova administracija dala je zeleno svjetlo za razgraničenje, odnosno razmjenu teritorija između Kosova i Srbije. Naime, Beograd je ideju o podjeli Kosova pokušao realizirati u pregovorima s Bruxellesom i predložiti razgraničenje. Prekrajanje granica podrazumijeva da dio većinski srpskog sjevera Kosova postane sastavni dio Srbije, dok bi se dijelovi južne Srbije s albanskom većinom (Preševo, Bujanovac, Medveđa) dali Kosovu. Takva razmjena teritorija uvelike bi u budućnosti olakšala stvaranje "velike Albanije". Još 1998. Akademija znanosti Albanije napravila je plan integracije Albanaca u okviru „prirodne" Albanije koja se zove „velika Albanija". Po tom je planu prva karika integracije bilo Kosovo. Druga karika „prirodne Albanije" je Makedonija, odnosno „Ilirida". Treća karika je stvaranje osnova za kulturnu integraciju Albanaca na jugu Srbije u okviru plana "Dardanija", a u Crnoj Gori planom „Malesija". Zadnja karika je sjeverni dio Grčke koji se naziva „Ćemerija". Svi ovi dijelovi „prirodne Albanije" poput Kosova, Dardanija, Malesije, Iliride i Ćemerije definirani su kao nacionalan interes Albanije kao „Pijemonta" Albanaca na Balkanu. Ovaj model, iza kojeg su tada stajali lobistički krugovi u SAD-u, prije svega Albansko-američka liga koja djeluje od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća i ima svoje uporište i među demokratima i republikancima, danas podržava i Trumpova administracija.
Uz podršku SAD-a i Turske
Stvaranje "velike Albanije" već niz godina podupiru SAD, koji na Kosovu ima jednu od najvećih vojnih baza u ovom dijelu Europe Bondsteel. SAD ne podržava ideju stvaranja "velike Albanije" zato što voli Albance, već zbog svog interesa, a na to Amerikanci gledaju prije svega. Naime, Albanija i Kosovo važni su strateški saveznici, a posebno nakon ulaska Crne Gore u članstvo NATO-a, nakon čega je SAD uspostavio potpuni nadzor nad prostorom Jadranskog mora, što je onemogućilo projekciju ruskih interesa na prostoru zapadnog Balkana.
Članstvo u NATO-u i EU za albanske i kosovske političke elite zapravo je jedini mogući, time i vrlo logičan put za ostvarenje vlastitih povijesnih ciljeva - ujedinjavanja nacionalnih teritorija. Naime, Albanci nikada ne bi uspjeli osigurati teritorijalno ujedinjavanje područja naseljena Albancima bez pomoći NATO-a, SAD-a i Velike Britanije, koje su opet velikoalbanske težnje prepoznali kao najbolji instrument za ostvarenje vlastitih geopolitičkih ciljeva. Zanimljivo je da je ideja o stvaranju "velike Albanije", osim SAD-a i Velike Britanije, podržavaju i islamističke stranke u Turskoj, prvo preko nekadašnjeg premijera Erbanaka i danas kroz politiku predsjednika Turske Erdogan, koji vjeruje da će imati jak utjecaj i dominaciju nad zemljama zapadnog Balkana ostvari li se ideja stvaranja "velike Albanije".