Mislim da su rezultati koji su dosad napravljeni jako dobri, procesi koji su u tijeku jako su dobri i nastavit ću s njima i dalje – izjavio je novi hrvatski ministar državne imovine Mario Banožić odmah po imenovanju na ministarsku dužnost. No, na pitanja zastupnika, a zatim i novinara o „nekretninskoj mafiji“, kazao je da ne može prihvatiti taj pojam jer se s njim nije susreo. Možda je novi ministar u pravu i možda je riječ „mafija“ doista preteška, no činjenica je da su lobistički interesi u resoru u koji dolazi snažniji nego u bilo kojem drugom. Ovo je ministarstvo pod većim pritiskom i već zbog činjenice da, za razliku od drugih resora, ne dijeli nikakav novac, nego samo naplaćuje. A koliko su pritisci snažni kada se pokuša naplatiti korištenje državne imovine, očituje se i u činjenici koju ni sam Banožić ne pokušava negirati – odnos države prema vlastitoj imovini u posljednjih je 30 godina bio krajnje nemaran.
Država, za početak, nikada do kraja nije uspjela popisati vlastitu imovinu, a pitanje je je li ikada to doista i htjela. Da su podaci države o stanju njezine imovine u potpunom kaosu, u više je navrata upozoravala i državna revizija, zadnji put u izvješću za 2017. godinu. Državni revizori tada su naveli da su u bilančnim i izvanbilančnim evidencijama Ministarstva državne imovine ukupno 17.182 nekretnine, knjigovodstvene vrijednosti 3,66 milijardi kuna. Od toga je 9333 nekretnina bilo evidentirano s vrijednošću od jedne kune, a 2006 bez ikakve vrijednosti. Vrijednost 4581 nekretnine u iznosu 1,11 milijardi kuna bila je iskazana u okviru izvanbilančnih zapisa, što je bio dodatan razlog da revizija zaključi da su podaci u financijskim izvješćima nerealni. Jasnih podataka o stanju imovine i njezinu korištenju nije bilo. Zbog niza uočenih nepravilnosti u evidenciji stanova i drugih nekretnina u državnom vlasništvu revizori su Ministarstvu predložili osnivanje povjerenstva za kontinuirani popis nekretnina. Sređivanje nekretninskog portfelja bilo je i jedno od ključnih obećanja sada već bivšeg ministra državne imovine Gorana Marića kada je dolazio na čelo ministarstva. Evidencija ukupne državne imovine na kraju je ustrojena pri Središnjem državnom uredu za upravu, a Ministarstvo imovine vodi evidenciju samo o imovini kojom samo upravlja. Takvo je zakonsko rješenje naišlo na javne kritike i pitanja zbog čega je osnivano posebno ministarstvo ako o državnoj imovini neće skrbiti na jednom mjestu. Dodatno je to podgrijalo teze da je Ministarstvo osnovano samo da bi se u Vladi “zbrinulo” Gorana Marića, no ministar je na te kritike uzvratio da bi bilo nelogično da se u njegovu ministarstvu vodi registar u koje bi ušle i nekretnine koje pripadaju, primjerice, Ministarstvu obrane.
Nemar prema državnoj imovini
U međuvremenu je Ministarstvo imovine prionulo popisivanju svega što država ima, pri čemu je, očekivano, naišlo na brojne probleme, od standardne hrvatske priče o neriješenim imovinskopravnim odnosima, preko brojnih suvlasničkih zajednica države s lokalnom samoupravom ili privatnicima do dvostrukih unosa, krivih uknjižbi. Sve ovo dodatno svjedoči o općem tridesetogodišnjem nemaru države prema vlastitoj imovini. A zašto se s uvođenjem reda tako dugo čekalo? Odgovor na ovo pitanje mogao bi se kriti u podacima puštenim iz Ministarstva po donošenju novog zakona o upravljanju državnom imovinom. Marić je tada najavio da će prodati sve nekretnine koje privatizirane tvrtke desetljećima koriste bez ikakve naknade, iako ih u postupku pretvorbe nisu unijele u temeljni kapital, zbog čega su po zakonu trebale biti upisane kao državno vlasništvo. Na sjednici Vlade bivši je ministar iznio procjenu da je riječ o nekretninama vrijednim najmanje milijardu kuna. Razlog zbog kojih su tvrtke u pretvorbi izbjegavale vrijedne nekretnine unositi u temeljni kapital prilično je očit – na taj se način fiktivno umanjivala vrijednost bivših društvenih poduzeća kako bi ih njihovi novi vlasnici mogli jeftinije kupiti.
Kasnije su te iste nekretnine, a radi se uglavnom o hotelima i tvorničkim halama, privatizirane tvrtke nastavile koristiti kao da je njihovo vlasništvo, na što su upozorili i državni revizori kada su svojedobno radili posebno izvješće o pretvorbi i privatizaciji, čiji je rezultat, pak, trebao biti konačno raščišćavanje s pretvorbenim kriminalom. Koliki je učinak tog „raščišćavanja“, kojemu su od 2011. godine trebale pomoći ustavne promjene i na njima utemeljen Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela počinjenih u procesu pretvorbe i privatizacije, poznato je. Uz takvu neefikasnost države logično je da su vlasnici privatiziranih poduzeća očekivali da će unedogled bez ikakve naknade moći koristiti nekretnine koje im po zakonu ne pripadaju. Dapače, nemali broj tvrtki uspio je upisati i vlasništvo nad takvim nekretninama, zbog čega je DORH krenuo u akciju da bi ispravio nezakonite upise. Ministarstvo imovine krenulo je, pak, u postupak u kojem se privatiziranim tvrtkama nudi otkup takvih nekretnina po tržišnim cijenama i uz plaćanje naknade za posljednjih pet godina bespravnog korištenja. Ovaj je postupak, očekivano, naišao na otpore, o čemu svjedoči primjer hotela Riviera u Puli, koji koristi Arena Hospitality Group, nekadašnji Arenaturist.
Kako smo već pisali, njima je ponuđeno da hotel otkupe po cijeni od 36,3 milijuna kuna, uz naknadu od 10,9 milijuna za korištenje u posljednjih pet godina i zateznu kamatu. No, hotelijer smatra da je ponuđena cijena previsoka, a ključni im je argument da je hotel kojim samostalno upravljaju već 60 godina u derutnom stanju! Problem sada pokušava riješiti DORH, koji je protiv hotelijera pokrenuo tužbu da bi država konačno došla u posjed hotela.
Predstečajne nagodbe
No, kad je riječ o nekretninama, nered nije prisutan samo kada su u pitanju stare privatizacijske priče. Slično je, tvrde dobro upućeni, i s nekretninama koje je država stekla predstečajnim nagodbama. Ni te nekretnine, navodno, nisu prebačene na upravljanje državi pa se tvrtke u kojima je predstečajna nagodba provedena prije četiri ili pet godina njima i danas bespravno koriste. Ministarstvo državne imovine o tome još nema evidenciju, a riječ je, navodno, o stotinama nekretnina. Zapelo je, kažu naši izvori, u komunikaciji s Ministarstvom financija. Hoće li novi ministar napraviti nešto kad je o tome riječ, ostaje vidjeti. Još jedan sloj mulja kada je riječ o upravljanju državnim nekretninama otkrivaju i događaji vezani za nastojanje da se adekvatno naplati i korištenje stanova i 1500 komercijalnih poslovnih prostora od kojih je država do sada imala vrlo malo ili nimalo koristi.
Osim poslovnih prostora koji zjape prazni, posebno su zanimljivi oni na atraktivnim lokacijama u gradskim središtima koje koriste ugledni brendovi, no najam za njih ne plaćaju državi. Mnogi od tih prostora davani su u nezakonit podnajam pa je Ministarstvo tako evidentiralo prostor u središtu Zagreba za koji je zakupac državi plaćao 6000 kuna najamnine, a sam ga je iznajmljivao po cijeni od 8000 eura. Procjenjuje se da je na ovaj način država od osamostaljenja izgubila i do milijardu kuna, zbog čega se sada krenulo u provjeravanje stanja na terenu.
Tamo gdje se utvrdi da je riječ o nezakonitom podnajmu, ugovor se raskida, a najam se nudi direktno krajnjem korisniku, za što je interes popriličan jer krajnji korisnici u protivnom riskiraju deložaciju. Nastavi li i novi ministar u tom smjeru, država bi na ovaj način trebala višestruko povećati prihode od najma poslovnih prostora. Posebna je priča uzurpacija državnih stanova, također u gradskim središtima. Država u svom vlasništvu ima više od 4000 stanova. Mnoge od njih zaposjeli su uzurpatori, što običnim provaljivanjem na koje nitko nije reagirao, što različitim makinacijama vezanim za osnivanje udruga kojima bi država onda dala prostor na korištenje da bi ga na kraju bez ikakve naknade koristile privatne osobe. Nedavno smo, tako, izvijestili o stanu u Bogovićevoj ulici, u strogom centru Zagreba, površine 170 četvornih metara koji je svojedobno ugovorom dan na korištenje Udruzi lađara Neretve. Udruga je u međuvremenu prestala postojati, a stan je godinama besplatno i bespravno koristila fizička osoba.
– Pitanje je koristi li se ijedan stan u vlasništvu države u skladu sa zakonom. Stanovi se ili ne plaćaju, ili su u njima sinovi i bivše supruge “zaslužnika”. Svi oni tamo žive za bagatelu – komentiraju dobro upućeni izvori. Tu treba dodati i 1400 stanova čiji su vlasnici “zaboravili” da ih moraju otkupiti, zbog čega je sada bivši ministar pokrenuo tužbe protiv 428 dužnosnika koji su imali povlasticu otkupiti stan po cijeni nekoliko puta nižoj od tržišne.
Rekorder u ovom “sportu” bio je dužnosnik koji je troipolsobni stan u središtu Zagreba mogao otkupiti za nepunih 17.000 eura. Državi, međutim, nije plaćao ni simbolične rate pa je njegov dug s kamatama na kraju narastao na 300.000 kuna. Budući da ovakve stanove po takvim uvjetima nije mogao dobiti bilo tko, očito je da je Goran Marić i ovdje dirnuo u osinje gnijezdo, no bivšem ministru valja zamjeriti što su u ovom poslu u javnost iscurila imena ljudi za koje se otprije znalo da ih ne simpatizira, primjerice bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog ili Titova sina.
Ako se išlo u objavu, javnost je trebala doznati svako ime jer riječ je o državnoj imovini koja je ustupljena državnim dužnosnicima pa je pozivanje na Uredbu o zaštiti osobnih podataka bespredmetno, baš kao što bi bespredmetno bilo raspravljati o tome tko je, primjerice, dobio u koncesiju državno poljoprivredno zemljište. Ako se, pak, država poziva na tajnost osobnih podataka, trebala su biti zaštićena sva, a ne samo neka imena. Pritisci pod kojima se kao ministar našao Goran Marić i njegovo ministarstvo dolazili su i iz poduzetničkih krugova.
Večernji list pisao je, tako, o zahtjevu Slavena Čolaka i njegove Fantazija grupacije koja od države kroz više tužbi traži pet milijardi kuna na ime izgubljene dobiti zbog nikad započetog projekta zabavnog parka na području nekadašnjeg bazenskog kompleksa Šmidhen u Samoboru. Iako je pitanje koliki su novac, i jesu li uopće, uložili u taj projekt, iz te su grupacije Ministarstvu poslali zahjtev za nagodbu kojom su zatražili gotovo dvije milijarde kuna, uz napomenu da bi bili spremni pristati i na manje od milijarde. U medijima su se, pritom, sporadično pojavljivali napisi o tome kako država koči projekt obnove Šmidhena, no iz dokumenata koje smo dobili na uvid vidljivo je da su sve formalne pretpostavke da se tamo počne graditi ispunjene, ali da Fantasy ne želi krenuti u njegovu realizaciju dok država ne pristane na na spomenutu nagodbu. U tim zahtjevima Slavena Čolaka, kako doznajemo, podupiru i osobe iz kruga bliskog premijeru Plenkoviću.
Repovi privatizacije
Jedna je od bolnih točaka u upravljanju državnom imovinom i pitanje privatizacije. Nakon Plenkovićeve rekonstrukcije Vlade u medije su neslužbeno pušteni planovi koje bi novi ministri, zajedno s onima koji su ostali u Vladi, trebali ostvariti do kraja mandata. Na području upravljanja državnom imovinom novom ministru tempo će davati i pismo namjere za uvođenje eura, u kojem se Vlada obvezala na ubrzanje privatizacije dijela državnog portfelja.
U tom se pismu spominje da će država do travnja iduće godine raspisati natječaje za prodaju najmanje 90 tvrtki u kojima država ima udjele manje od 25 posto. Zvuči ambiciozno, no treba imati na umu da se Ministarstvo imovine i ranije uhvatilo tog posla pa je uz donošenje Strategije upravljanja državnom imovinom prije nepunih mjesec dana objavljeno da se državni portfelj prilično istopio. U portfelju Centra za restrukturiranje i prodaju krajem prošle godine bilo je ukupno 387 poduzeća, a dvije godine ranije portfelj je imao udjele u 460 tvrtki, što znači da je smanjen za 73 trgovačka društva. Marić je tada naveo da je u tijeku i proces smanjenja državnih udjela u pojedinim tvrtkama s većinskim udjelom države te pozvao na traženje strateškog partnera i dokapitalizaciju tih poduzeća.
Mediji se sada pitaju hoće li novi ministar imati hrabrosti prodati tvrtke s popisa strateških društava koje nisu monopoli niti je u njima jasan javni interes, poput HPB-a, Croatia Airlinesa ili Narodnih novina. Pitanje je, međutim, koliko privatizacija tih tvrtki može imati veze s hrabrošću nekog ministra, pa bio on i ministar državne imovine. Ludo bi bilo vjerovati da takve krupne odluke, koje u pravilu pobuđuju velik interes javnosti i otpore sindikata, ministar može donijeti samostalno. Riječ je o strateškim odlukama koje se donose politički, dakle ovisit će o volji Andreja Plenkovića i potpori koju on za takve poteze može dobiti u svojoj stranci pa i koaliciji, na koncu i o procjeni isplati li se vladajućoj stranci prije izbora privatizirati neku od velikih državnih tvrtki. A kako doznajemo, pokretanje rasprave o privatizaciji tvrtki poput Đure Đakovića, Končara ili Croatia osiguranja na sastancima je u Vladi više puta tražio i bivši ministar, no nije bilo odgovora.
Marićeva osobna imovina
Novom ministru njegov je prethodnik u “amanet” ostavio i gotov zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, koji bi trebao srediti situaciju vezanu za upravljanje državnim nekretninama koje koriste hoteli i kampovi. Ova se priča uz puno otpora pokušava staviti “ad acta” cijelo desetljeće. No, novi je zakon prošao javno savjetovanje bez previše pompe pa se čini da su Goran Marić i ministar turizma Gari Cappelli uspjeli uvjeriti hotelijere i tvrtke koje upravljaju kampovima da je sređivanje stanja u njihovu interesu s obzirom na to da će osloboditi prostor za investicije. A i samo ozakonjenje korištenja državne imovine ima određenu vrijednost, pogotovu što se naknade koje će za to morati plaćati teško mogu nazvati tržišnima. O ovom bi se zakonu u Vladi trebalo odlučivati krajem rujna, a novih komplikacija nakon već provedene javne rasprave ne bi trebalo biti.
Marija Banožića, dakle, u ministarskoj fotelji čekaju i neki već dovršeni projekti, a ono čega bi se ministar morao kloniti je netransparentnost koja je “krasila” Marićevu vladavinu. I dok tajnovitost kada je u pitanju njegova privatna imovina donekle i može biti razumljiva, bivši je ministar javnost često iritirao ignoriranjem novinarskih pitanja. Ako je čist, ministru ne bi trebao biti problem odgovoriti na bilo koje pitanje novinara. Dapače, u ovako osjetljivom resoru njihova im pomoć može i te kako dobro doći. Nadamo se i da Banožić nije sklon skrivanju od javnosti nekretnina u svojem vlasništvu, što je dojam koji je ostavio Goran Marić. On će, pak, na zastupničkoj funkciji, kada već to nije učinio na ministarskoj, javnosti i Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa morati obrazlagati nerazjašnjene odnose s pojedinim poduzetnicima, svoju ulogu u obnovi crkvenog studentskog doma za siromašne studente, okolnosti pod kojima je njegovoj obiteljskoj tvrtki Crkva zatim prodala stan u središtu Zagreba...