Colleen Kelly Alexander je imala 38 godina, nedavno se udala i zatrudnjela, kada ju je u listopadu 2011. pregazio teretni kamion. Njen medicinski karton pokazuje da je već 2007. bila podvrgnuta operaciji mozga i godinama se borila s lupusom. No ništa od toga nije je pripremilo za agonizirajuću bitku koja je počela jednog svježeg poslijepodneva u New Havenu u Connecticutu, dok je krenula kući s posla.
Triatlonka Colleen izgubila je toliko krvi da je službeno umrla dva puta - jednom na 20 minuta i jednom na 10 minuta - a zatim "još nekoliko puta" u 48 sati nakon nesreće. U bolnici te noći, njen muž Sean, uvjeren da je Colleen samo slomila nogu, često je šetao između dviju čekaonica, obične i sigurne, gdje ljudima govore da su njeni voljeni upravo preminuli, dok su se liječnici borili za život njegove supruge. Kad su je liječnici uspjeli stabilizirati, stavili su je u umjetnu komu, piše Express.hr.
Iako to nitko nije očekivao, Colleen je uspjela se potpuno oporaviti i opet uživa u trčanju. Nedavno je napisala i knjigu o svom iskustvu napornog oporavka.
"Bilo je nevjerojatno katarzično", rekao je Colleen za Daily Mail Online o pisanju knjige "S vremena na vrijeme mogu biti malo emocionalna", priznala je, govoreći o ponovnom proživljavanju užasa dok je pripremala knjigu.
Postoje neke stvari koje me pogađaju više od drugih: saznanje da nikad neću moći imati dijete ili sjećanje na komu. To su najteži trenuci. Ali što više govorim o tome, to više postaje prilika da se razmišlja o ovoj priči koja je i prilično lijepa." U nastavku pročitajte ulomak iz njene knjige.
- Ljudi imaju pogrešnu ideju o tome što je medicinski izazvana koma. Misle da to znači da ste potpuno nesvjesni, ne možete vidjeti ni čuti niti reagirati na bilo koji način. Ali to zapravo nije tako. Nekoliko tjedana nakon traume, osjećala sam se kao da sam zatočena u noćnoj mori, zarobljena u vlastitom tijelu. Ponekad sam bila bez svijesti, ali drugi put sam bila u nekom stanju koje ne mogu usporediti s bilo čime - to je bila moja "koma".
Nisam se mogla usredotočiti ni na koga ni na bilo što, ali sam čula zvukove i osjećala sam neke stvari. Bilo je tako vruće cijelo vrijeme da sam se osjećala kao da mi tijelo gori. Sve na što sam mogla misliti bilo je koliko sam htjela čašu vode. Počela sam imati halucinacije o ležanju u bazenu vode. Povremeno bih čula poznati glas, i to je donijelo neku dozu utjehe. Kad god je Sean ušao u sobu, zazivao je: 'Hej, dušo, ovdje sam.' Znam to samo zato što mi je pričao, ne zato što se zapravo sjećam toga.
Govore mi da sam otvarala oči i gledala okolo, ali kao da sam gledala kroz njega. (Da, možete otvoriti oči čak i u medicinskoj komi.) Moj brat Erin dovezao se s Floride sav bijesan kad je dobio vijesti, a ja nisam imala pojma. Moji roditelji bi također razgovarali sa mnom kad bi došli posjetiti, ali i onda bih samo promatrala sobu. Nisam mogla shvatiti tko su ljudi u prostoriji sa mnom, ali bila sam svjesna da su mi poznati. Moja razina straha bi se povećala ili smanjila prema onome tko je bio u sobi. Uživala sam kada bi me netko držao za ruku, gladio me po glavi ili češljao kosu. To je bio jedini dobar dio. Snovi su bili grozni. Često sam imala noćne more da me netko siluje ili sodomizira. Nisam imala pojma što se zapravo događalo u to doba da bi prouzročile te užasne slike, ali sada znam da su došli kad bi medicinsko osoblje mijenjalo zavoje. Vagina i rektum su mi bili raskomadani. Medicinske sestre bi satima svakoga čistile mi rane i mijenjale su zavoje. Iako sam bila jako uznemirena i imala cjevčicu za disanje gurnutu niz grlo, krvni tlak bi mi skočio tijekom promjena zavoja i osoblje je moglo vidjeti grimase na mom licu. Tako izgleda medicinski inducirana koma. Ništa ne može u potpunosti ukloniti bol već vas samo nadrogiraju dovoljno da ne umrete zbog šoka.