Černobilska nuklearna elektrana sastojala se od četiri reaktora, od kojih je svaki mogao proizvesti 1000 megavata električne energije. Kako se kasnije ispostavilo, nesreća koja se dogodila bila je rezultat pogrešaka u samom dizajnu reaktora, ali i toga što je na osjetljivim i krajnje odgovornim pozicijama radilo neadekvatno obučeno osoblje. Naime, katastrofa u Černobilu dogodila se kada su tehničari u nuklearnom reaktoru, jedinica 4, pokušali izvesti loše osmišljen eksperiment. Isključili su sustav reaktora za regulaciju snage i sigurnosne sustave za hitne slučajeve te su iz jezgre uklonili kontrolne šipke, ostavivši da reaktor i dalje radi sa 7 posto snage, kako navodi Encyclopedia Britannica.
Te su pogreške, uz niz drugih propusta koji su bili izravna posljedica hladnoratovske izolacije i rezultirajućeg nedostatka bilo kakve sigurnosne kulture, dovele do nekontrolirane, lančane reakcije, koja je rezultirala s nekoliko velikih eksplozija. Rano ujutro, u 1 sat i 23 minute, 26. travnja 1986., lančana reakcija u jezgri reaktora izmakla je kontroli. Nekoliko eksplozija stvorilo je veliku, vatrenu kuglu te je raznijelo teški poklopac reaktora, izrađen od čelika i betona. U jezgri grafitnog reaktora izbio je požar, koji je za posljedicu imao i djelomično taljenje jezgre. Prema procjenama, najmanje 5 posto radioaktivnog materijala ispušteno je tada u okoliš, a zračne su ga struje potom raznijele na velike udaljenosti te se taložio u mnogim dijelovima Europe.
Sve su pokušali zataškati
Iako je riječ o strašnoj nesreći i teškoj ekološkoj katastrofi, umjesto upozorenja, čitav se događaj pred ostatkom svijeta pokušao sakriti, čak je i više nego hitna evakuacija stanovnika iz najugroženijeg grada Prypyata, ozbiljno kasnila. Gotovo dva dana nakon tragedije, kada je većina već bila teško izložena visokim razinama zračenja, počela je evakuacija oko 30.000 stanovnika.
Vijest o nesreći u nuklearnoj elektrani svijetom je odjeknula tek nakon što su, 28. travnja, Šveđani upozorili na neuobičajeno visoke razine radioaktivnosti, koje su zabilježile njihove mjerne postaje, te su zatražili objašnjenje. Sovjetska je Vlada tada priznala da se u Černobilu dogodila nesreća, što je odmah izazvalo protest međunarodne zajednice, zbog opasnosti izazvane emisijom radioaktivnog zračenja koja je bila oko 200 puta veća od ukupne emisije atomskih bombi, bačenih na Hirošimu i Nagasaki. U atmosferu je 'pobjeglo' između 50 i 185 milijuna Kirija radionuklida, a koliko je zračenje na mjestu katastrofe bilo jako potvrđuje i sudbina vatrogasca Vladimira Pravika, čija se boja očiju promijenila iz smeđe u plavu. Najugroženije zemlje bile su Ukrajina, Bjelorusija i Rusija, na koje je palo 63 posto radioaktivnih padalina iz Černobila. Radioaktivna kiša padala je čak do Irske, a vjetar je radioaktivnost proširio i na zapad, do Francuske i Italije. Milijuni jutara šuma i poljoprivrednog zemljišta bili su kontaminirani.
Opasna jezgra zatvorena u sarkofag
Do 4. svibnja radioaktivnost, koja je curila iz jezgre reaktora, bila je obuzdana, pri čemu su radnici za hitne intervencije u kriznim situacijama, tzv. "likvidatori", izloženi velikoj opasnosti te im je kasnije, u znak zahvalnosti, podignut spomenik. Radioaktivni otpad bio je zakopan na oko 800 privremenih lokacija, a kasnije, tijekom godine, visoko radioaktivna jezgra reaktora zatvorena je u specijalan sarkofag od betona i čelika, za koji je kasnije ocijenjeno da je konstrukcijski nestabilan.
Zabranjena zona, tzv. zona isključenja, imala je radijus od 30 km oko nuklearne elektrane i obuhvaćala je 2634 četvorna kilometara, no kasnije je proširena na 4143 četvorna kilometra. Prema podacima koje je objavio Greenpeace, nakon černobilske katastrofe s tog je područja evakuirano ukupno oko 350.000 stanovnika. Gotovo pet milijuna ljudi još uvijek živi u kontaminiranim područjima.
Iako su neki izvori izvještavali da je, u noći kada se dogodila stravična nesreća, poginulo oko 50 ljudi, službeni je podatak da su poginula samo dvojica radnika černobilske nuklearne elektrane. No, u idućih nekoliko tjedana val smrti, koje su bile posljedica izloženosti velikim dozama zračenja, nastavio se. Akutni radijacijski sindrom (ARS) prvobitno je dijagnosticiran kod 237 osoba koje su radile na čišćenju, no kasnije je potvrđen kod 134 ljudi, od kojih je 28 umrlo u nekoliko tjedana nakon nesreće, od posljedica ARS-a.
Dugoročne prognoze bile su da će nekoliko tisuća ljudi, koji su se zatekli u blizini mjesta nesreće, umrijeti od raka i bolesti izazvanih zračenjem. No, kada je riječ o učincima zračenja, znanstveni odbor Ujedinjenih naroda zaključio je da, osim oko 5000 ljudi oboljelih od raka štitnjače, od kojih je 15 umrlo, ni 20 godina nakon nesreće nije bilo dokaza da je izloženost zračenju imala velik utjecaj na zdravlje populacije. No, dugoživući radionuklidi i desetljeća nakon katastrofe utječu na gotovo svaki aspekt života ljudi, nalaze se u hrani, mlijeku i vodi, u školama, parkovima i na igralištima te u šumama iz kojih ljudi koriste drva za ogrjev.
Slavonci su na motorima došli u Černobil
Prypyat je i danas kontaminiran grad, grad duhova, u koji se njegovi stanovnici više nikada neće vratiti, jer je čitavo to područje zagađeno ostacima opasnog plutonija, tvari čije je vrijeme poluraspada čak 24 110 godina. Kako izgleda život 32 godine nakon katastrofe i ima li uopće života na tom području pogođenom radijacijom, željela su osobno provjeriti dva Slavonca, članovi Moto kluba Nova Gradiška, Mario Ševčik i Ivan Mravinac. Dinamični se dvojac, 2018. godine, svaki na dva kotača, zaputio u Černobil. Prevalili su put dug 4000 kilometara, a cilj je bio na motorima stići do samog reaktora.
"Prvi dio svog plana smo ispunili, motorima smo stigli u Černobil, no od drugog smo dijela plana ipak morali odustati. Iako smo pokušali na motorima doći do samog reaktora nuklearne elektrane, na žalost, zbog požara i povišene radijacije tih dana, u tome nismo uspjeli. Naime, požar se širio šumom koja je u neposrednoj blizini reaktora te su nam rekli da je radioaktivnost znatno povišena, zbog čega bismo morali čekati nekoliko dana da se stanje normalizira i da nam dozvole ulazak, ali kako smo imali isplaniranu rutu, za čekanje nije bilo vremena. No i ta dva dana i noć, koju smo proveli na mjestu katastrofe, u malom selu Ivankiv, bili su i više nego dovoljni za duboke dojmove koji su nam se usjekli u pamćenje. Nakon što su, zbog visoke razine radijacije, svi stanovnici napustili Prypyat, taj su grad duhova naselile životinje, vukovi, divlji konji, divlje svinje... U šumi, u blizini mjesta katastrofe, radijacija je ubila sva stabla, umjesto zelenih krošanja, na čitavom su tom području samo još mrtvi, blijedocrveni borovi. Ta 'Crvena šuma', kako su ju prozvali, tužan je svjedok katastrofe nakon koje je u tom dijelu svijeta vrijeme doslovno stalo. Sve je tamo mrtvo, ali pored zabranjene zone život ipak ide dalje. Mještani se trude živjeti normalno, sklapaju se brakovi, rađaju se neki novi klinci, djeca i idu u školu, naoko, sve je normalno", ispričao nam je Mario Ševčik. Snažno ga se dojmila i priča čovjeka koga je tamo upoznao i koji je u Černobil došao raditi na sanaciji reaktora. No, kako život piše romane, upravo je tu, na mjestu Černobilske nesreće, započela njegova sretna priča, upoznao je svoju srodnu dušu, oženio se i osnovao obitelj te je ostao živjeti na mjestu koje još uvijek snažno asocira na smrt i tragediju.
Nesreća koja je presudila Sovjetskom Savezu?
Bivši predsjednik Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, rekao je da je Černobilska nesreća bila važniji čimbenik raspada Sovjetskog Saveza od perestrojke. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., Ukrajina je preuzela kontrolu nad mjestom katastrofe. Černobilska jedinica 2 zatvorena je nakon požara 1991. godine, dok je jedinica 1 ostala uključena do 1996, a jedinica 3 s radom je nastavila sve do 2000. godine, kada je nuklearna elektrana i službeno povučena iz pogona. Godine 2011. ukrajinska Vlada otvorila je dijelove zabranjene zone za organizirane, turističke grupe. Černobil i napušteni grad duhova, Prypyat, postali su popularna odredišta za takozvane "dark- turiste". Tijekom ruske invazije na Ukrajinu, 24. veljače 2022., ruske su snage zauzele Černobil, preuzevši kontrolu i nad svim objektima nuklearne elektrane. Borbe na mjestu najveće, svjetske nuklearne katastrofe izazvale su veliku zabrinutosti zbog mogućih oštećenja sarkofaga, koje bi za posljedicu moglo imati širenje radioaktivnosti, no već 31. ožujka kontrola nad tim mjestom ponovo je vraćena ukrajinskom osoblju.
Zbog brojnih propusta koji su do nje doveli, katastrofa u Černobilu izazvala je pravu lavinu kritika, koje su dolazile iz svih krajeva svijeta, što je dodatno pojačalo otpor prema izgradnji više takvih postrojenja. I dok su stručnjaci, s jedne strane, smirivali situaciju tvrdeći da je sovjetski dizajn reaktora bio jedinstven te da stoga nesreća koja se dogodila u Černobilu nema nikakve veze s nuklearnom industrijom izvan tadašnjeg Istočnog bloka, dvadeset pet godina kasnije, nuklearna nesreća u Fukushimi u Japanu, 2011. godine ponovo je upozorila da rizik od nesreće, poput one u Černobilu, ipak postoji u svim dijelovima svijeta u kojima se koristi nuklearna energija.