Brojne države, posebno iz Europe i Sjeverne Amerike, podržavale su Ukrajinu od početka rata financijskom i humanitarnom pomoći, ali i isporukom oružja, piše Deutsche Welle. Sva ta pomoć se ne pruža tek tako, već kao reakcija na ruski agresorski rat protiv Ukrajine. To je važna točka u pravnom smislu, kako naglašavaju stručnjaci za međunarodno pravo.
U Povelji Ujedinjenih naroda (UN) se kaže: U svojim međunarodnim odnosima, sve članice će se suzdržavati od bilo kakve prijetnje ili upotrebe sile, nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda, a koja je usmjerena protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti druge države.
Rusija svojim agresorskim ratom krši ovu zabranu nasilja od 24.2.2022. Prema Povelji UN-a, Ukrajina stoga ima pravo na samoobranu. A to se pravo može provoditi "individualno ili kolektivno". Ako se Ukrajina brani od ruskog napada, to je evidentno pokriveno međunarodnim pravom.
Drugim zemljama je dozvoljeno podržati Ukrajinu u tome, uključujući i vojnu podršku. Ovo uključuje isporuku oružja i misije obuke kao pomoć individualnoj samoobrani. "Čak i raspoređivanje oružanih snaga koje se bore rame uz rame s Ukrajincima bilo bi opravdano iz perspektive međunarodnog prava kao kolektivna samoobrana", kaže Markus Krajewski, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Erlangen-Nürnberg.
Međutim, Njemačka i njezini partneri u NATO-u su isključili mogućnost sudjelovanja vlastitih trupa u borbama jer strahuju da bi rat tada eskalirao. I to bi bilo legitimno sa stanovišta međunarodnog prava. "Zato što je svaki hitac koji Rusija trenutno ispaljuje u Ukrajini nastavak kršenja međunarodnog prava", rekao je Markus Krajewski. "Rusija bi se ponovo ponašala u skladu s međunarodnim pravom tek kada bi povukla svoje trupe iza vlastitih granica."
"Sama isporuka robe nije dovoljna"
Isporuka borbenih tenkova "Leopard 2" Ukrajini ne čini Njemačku "stranom u ratu". U međunarodnom pravu nema tog automatizma. Umjesto toga, Ženevska konvencija pretpostavlja da je država uključena u sukob samo ako njezini vojnici direktno sudjeluju u borbama.
"Samo aktivnim i koordiniranim sudjelovanjem vlastitih oružanih snaga u borbenim djelovanjima država postaje ‚strana u ratu‘", kaže profesor Matthias Herdegen, kodirektor Instituta za međunarodno pravo Sveučilišta u Bonnu. "Sama isporuka robe – tenkova, mlažnjaka, kaciga – nije dovoljna za to, a obuka na ovim sustavima ne mijenja tu procjenu."
Pravne implikacije statusa "strane u ratu"
Značenje izraza "strana u ratu" ili "konfliktna strana" je već ograničeno, smatraju oba stručnjaka za međunarodno pravo: "Svatko tko vodi ovu diskusiju već je u izvjesnoj mjeri podlegao ruskoj propagandi", kaže profesor Markus Krajewski. "Zato što se stječe dojam da postoji prag iznad kojeg Rusija može legitimno napasti Njemačku."
Ali to jednostavno nije slučaj, kako objašnjava profesor Herdegen: "Čak i da Njemačka postane strana u sukobu, ruski vojni udari protiv Njemačke i dalje bi zabranjeni Poveljom UN-a", kaže on. "Shodno tome, status ’konfliktne strane‘ ne znači da Rusiji treba dozvoliti da napadne Berlin, na primjer. U ovom slučaju, samo vojne jedinice koje su uključene mogu biti napadnute na licu mjesta", dodaje on.
"Ne ograničavajte se na termin"
Pored uporabe vlastitih oružanih snaga u borbi, postoji i drugi način da se postane "strana u ratu": "Ako Putin želi napasti Njemačku i to učini, Savezna Republika Njemačka će također postati strana u sukobu – htjela to ili ne", kaže Herdegen. Dakle, javnu raspravu ne bi trebalo ograničiti na ovaj termin, smatra stručnjak za međunarodno pravo iz Bonna.
Načela za sudjelovanje u sukobu također se primjenjuju analogno na moguću predstojeću debatu o isporuci borbenih aviona: sama isporuka opreme i sustava naoružanja ne bi podrazumijevala sudjelovanje u ratu, već samo podršku. Intervencije, na primjer pilota zračnih snaga, ili misije na licu mjesta bi se tada morale procijeniti drugačije. Međutim, i jedno i drugo bi bilo obuhvaćeno pravom Ukrajine na samoobranu i time legitimno prema međunarodnom pravu.