Cijeli je svijet prošloga tjedna imao uprte oči u vatikanski skup o zaštiti malodobnih, koji je papa Franjo organizirao na razini cijele Katoličke crkve, kako bi se Crkva na najbolji mogući način suočila, s jedne strane, s posljedicama pedofilskih skandala, ali s druge, što je još važnije, spriječila zlodjela pedofilije u Crkvi u budućnosti. Katoličku crkvu u Hrvatskoj zastupao je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, s kojim smo razgovarali.
– Moji dojmovi o susretu o zaštiti maloljetnika u Crkvi dobri su i pozitivni iz više razloga. Ponajprije zbog sinodalnog pristupa ovom problemu s kojim se društvo i Crkva suočavaju zadnjih desetljeća. Na skupu su se našli predstavnici iz svih krajeva svijeta, svih rasa i nacija, sa svih kontinenata. Program i organizacija susreta bili su na zavidnoj razini: stručna priopćenja i raznoliki vid rada. A činjenica da je ovakvo druženje potaknuo i na njega pozvao papa Franjo dala mu je na težini i značenju – kaže mons. Želimir Puljić.
Zašto se papa Franjo odlučio baš na ovakav skup, na ovaj plenum?
Pretpostavljam da su njegovi susreti sa žrtvama nasilja u raznim dijelovima svijeta, a posebice slučajevi iz Čilea i Sjeverne Amerike bili neposredan povod da pozove predsjednike biskupskih konferencija, pročelnike kongregacija i predstavnike redovnica i redovnika da o toj problematici skupa porazgovaraju. Od samoga preuzimanja svoje službe papa Franjo je posebice osjetljiv na patnju djece, ne samo u Crkvi već i u svijetu. S tom nakanom osnovao je i Centar za zaštitu djece pri Papinskom sveučilištu na Gregorijani, koji je bio jedan od glavnih nositelja i ovoga susreta.
U svom završnog govoru u nedjelju 24. veljače izrekao je svoju muku zbog milijuna djece koja su žrtve nasilja diljem svijeta. A to je strašna moralna mrlja koja postoji u svim kulturama i civilizacijama. Osobito se osvrnuo na zlo „pornografije, seksualnoga turizma i digitalnoga svijeta“ koji zavode i iskorištavaju djecu. I sva ta zla nazvao je djelovanjem Sotone pa pozvao vjernike neka se „budnošću, molitvom, pokorom i dobrim djelima“ odupru njegovu zavođenju. A odgovorne u društvu pozvao neka „zaštite djecu i odrasle od pornografije i digitalnih opasnosti jer zlo i zločin nemaju pravo na slobodu“.
Mislite li da će se nakon ovoga skupa doista stati na kraj pedofiliji u Crkvi?
Rekao sam u jednom razgovoru da je ovaj susret izazvao osobitu senzaciju u svijetu i probudio velika očekivanja. Pedofilija je psihička bolest koju se može liječiti, kako medicinskim, psihološkim i duhovnim sredstvima, tako i onim juridičkim, pravnim i kaznenim mjerama.
I u toj borbi za dobro djece i njihove budućnosti trebaju surađivati sve institucije u Crkvi i u društvu. I to svim dostupnim sredstvima što ih na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav. Iako je pošast iskorištavanja djece stara koliko i ljudsko društvo, ipak je naše vrijeme očitovalo svu perverziju pojavnosti, kao i nastranost u obradi toga fenomena. Dovoljno je spomenuti kako je zadnjih desetljeća bilo pokušaja da se te „perverzne odnose s djecom dekriminalizira“ ili pak da se prag tolerancije za takve odnose spusti na određenu dob, npr. na dvanaestu godinu života.
Koji su razmjeri štete koju su dosad napravili pedofilski skandali?
Njih se ne može mjeriti ljudskim mjerilima jer su djelo duhovnoga neprijatelja čovjeka, đavla, kako je govorio papa u miru Benedikt XVI. za vrijeme Svećeničke godine (2010.). A to isto je ponovio i papa Franjo u svom završnom govoru na nedavnom susretu u Vatikanu. Pedofilski skandali i druge brojne seksualne devijacije, bolesti i zlodjela događaju se u svim segmentima društva, od obitelji do drugih udruga i klubova.
No, kad se dogode u crkvenim krugovima, onda takvi slučajevi, premda statistički gledano nisu veliki (ni dva posto), imaju svoju medijsku i osobito moralnu težinu. Sablazan je posrijedi. Isus je zaprijetio „onima koji sablazne malene“ i rekao da bi im „bilo bolje s mlinskim kamenom potonuti u morske dubine“. Ova Isusova prijetnja daje nam naslutiti o kakvim se razmjerima štete radi. Ne samo gledom na pedofilske skandale i sablazni unutar crkvenih institucija već i gledom na organizirani kriminal diljem svijeta putem pornografije i digitalnoga zavođenje i seksualnoga iskorištavanja kojima su izloženi milijuni nevine djece.
Kako nadoknaditi bol i štetu žrtvama?
Imali smo prigode na susretu čuti više svjedočanstava mladih i odraslih ljudi. Primijetilo se da su njihove osobnosti duboko ranjene. Osjećaju se izgubljenima i nesposobnima za normalan život. Treba im ljudska blizina i prijateljska ruka. Opterećeni prošlošću, nisu kadri gledati u budućnost. Osobito su pogođeni ako se sumnja u njihove rane, ako ih se ne sasluša. Stoga je papa Franjo u svom govoru, kao i više puta u svojim nastupima tražio da im se posveti dovoljno vremena, neka se organiziraju moguće terapeutske radionice te pomogne i njima i njihovim obiteljima. Uz nužnu i hitnu potrebu kažnjavanja počinitelja zločina, valja našu pozornost upraviti prema žrtvama. I biti im potpora u njihovu mukotrpnom hodu i snalaženju.
Kako, zapravo, spriječiti sljedeće slučajeve? Jeste li donijeli konkretne mjere?
Uz već postojeće smjernice koje su poslužile pojedinim biskupskim konferencijama da izrade svoje smjernice u tom vidu, najavljeno je kako će Kongregacija za nauk vjere objaviti priručnik (vademecum) koji će pomoći biskupima gledom na njihove dužnosti, obveze i zadaće. Rečeno je također kako će biti ustanovljena određena radna skupina, to jest skupina stručnjaka koji će pomagati biskupskim konferencijama i biskupima u suočavanju s izazovima ove naravi.
Treba li doći do “velikog čišćenja”?
Ne samo da treba doći do velikoga čišćenja, već je ono u tijeku. A započelo je intenzivno prije dvadesetak godina, još dok je na čelu Kongregacije za nauk vjere bio umirovljeni papa Benedikt XVI. On je tada javno i otvoreno zborio da ima „u Crkvi prljavštine“ koju valja očistiti. A kad je izabran za papu, hrabro se uhvatio u koštac s problemima pedofilije i drugih devijantnih ponašanja. Sjetimo se samo njegova poznatoga pisma irskim katolicima, žrtvama nasilja, svećenicima „koji su osramotili i obeščastili svoju subraću“, biskupima koji nisu bdjeli i vidjeli što se događa u njihovoj zemlji. I pozvao neka čine sve poniznim i iskrenim srcem, ali i odlučnim stavom kako bi vratili povjerenje irskoga čovjeka prema Crkvi.
A preduvjet čišćenja jest priznanje, kajanje, popravak i čvrsto obećanje da se to više neće ponoviti. Četverodnevno druženje i zborovanje s papom Franjom, Petrom naših dana, prošloga tjedna u Vatikanu najava je toga „procesa čišćenja“. Usprkos nipošto lakim okolnostima u kojima Božji narod živi i radi, kao i opasnim zavodljivostima Sotone koji od početka mrsi Božje planove. No nije njegova zadnja, a ni jača od sredstava koje Crkva ima i nudi ih svojoj djeci. Nismo, dakle, bez nade u pogledu uspjeha u borbi koja nas čeka.
Kako će postupati Hrvatska biskupska konferencija, tj. hrvatski biskupi ubuduće?
Hrvatski biskupi kao članovi biskupskoga zbora na čelu papom Franjom postupat će u duhu propisa koje im služba nalaže. Gospodin im je, naime, povjerio čuvati poklad vjere, a njihovo je biskupstvo na otajstven način umreženo s biskupima svijeta u šire zajedništvo Božjeg naroda.
Stoga je nedavno na jutarnjoj homiliji papa Franjo rekao da su „biskupi stupovi Crkve za koje se vjernici moraju moliti”. Oni, naime, nisu neki privatni vjernici, već svjedoci Krista uskrsnuloga. Kao pastiri i učitelji imaju obvezu naviještati trajne i vječne vrednote nasuprot krivim antropologijama i ideologijama koje šire poluistine o čovjeku i svijetu. Hrvatski biskupi, u svezi postupanja u slučajevima zlostavljanja, držat će se usvojenih smjernica i drugih crkvenih propisa i zakona o toj temi.
Što treba napraviti u konkretnom slučaju? Kome da se zlostavljani obrati?
Kad se radi o konkretnim slučajevima zločina pedofilije, ljudi su dužni to prijaviti državnim organima. A ako je u samom slučaju upleten netko tko je u službi Crkve (đakon, kateheta, svećenik, redovnik, časna sestra), onda se to prijavljuje i crkvenoj instituciji koja će provesti „prethodne istražne radnje“ u vidu otvaranja eventualnoga procesa.
Na koji način Crkva treba surađivati s civilnim vlastima? Čini se kao da je to dosad bilo nejasno. Npr., jeste li vi kao nadbiskup dužni i policiji prijaviti slučaj ako vam se obrati žrtva zlostavljanja?
Budući da je spolno zlostavljanje maloljetnika ne samo kanonski kažnjivo djelo nego je kazneno djelo i prema zakonima RH, svi su građani dužni prijaviti takva kaznena djela. U tom vidu potrebna je suradnja crkvenih i državnih institucija. Zato biskupija nakon predistražnih radnji na prikladan način obavješćuje državne vlasti (ako to već nije učinila oštećena stranka) da se vodi proces zbog kanonski kažnjivoga djela.
Možete li procijeniti da će se žrtve sada ohrabriti i prijaviti slučajeve, jer je poznato da su godinama živjele s osjećajem krivnje?
Papa Franjo u svom završnom obraćanju uz puno lijepih i poticajnih misli rekao je da „svećenici imaju rasti i napredovati u svim krepostima putem svetosti“. A onda dodao kako Božji puk „ima pravo na dobra i sveta svećenika“. U tom „vjerničkom pravu“ sadržana je i njihova obveza molitve za svoje svećenike. Ali, i odgovornog postupanja ako se radi o devijantnom ili opakom ponašanju. Jer time se pomaže spriječiti da netko postane žrtvom nečijih patoloških sklonosti i namjera. Ali promiče se i opće dobro zaštite ugroženih, u korist ljudi i društva u cjelini.
Kolike to razmjere može imati u Hrvatskoj?
Neovisno od toga kakvi mogu biti razmjeri nekih postupaka, važno je da su usmjereni u zaštitu ugroženih i u promicanju dobrih i pozitivnih manira. A kad se radi o činima koja podliježu zakonima progona, jer su teška kažnjiva djela, onda postoji ne samo moralna već i zakonska obveza prijaviti to nadležnim državnim organima. A kad se radi o službeniku Crkve, onda i crkvenim vlastima. Ako se odgovorni ogluše na prijavu, valja to dati do znanja višim instancijama.
I na kraju, kako vi kao psiholog možete protumačiti seksualno zlostavljanje maloljetnika, pogotovo ako se radi o posvećenoj osobi, tj. svećeniku?
Uistinu je teško do kraja shvatiti i protumačiti kriminalna djela seksualnoga zlostavljanja djece. Potrebna nam je i psihologija i psihijatrija. A posebice patologija, pa i kriminologija. No ni to nije dovoljno. Bez teologije milosti i grijeha ostajemo prikraćeni o značenju zla u svijetu i u nama. Nije bez razloga papa Franjo govorio i o „djelovanju Sotone“ u ovom našem vremenu, kao i u konkretnim abuzusima djece. Psihologija kojom bi se htjelo protumačiti seksualno zlostavljanje maloljetnika dat će nam djelomičan odgovor o neadekvatnom razvoju osobnosti, o neurednim osjećajima i nekim patološkim sklonostima i devijacijama. A to nije dovoljno. Pogotovu kad je riječ o Bogu posvećenoj osobi koja je tim činom izgubila povjerenje i poštovanje naroda. I nanijela ogromnu štetu Crkvi, svećenicima i vjernicima. Čovjek kao takav općenito ostaje za nas tajna beskrajna. I potrebna mu je briga i nadzor, pomoć i duhovna sredstva da ne podlegne neurednim osjećajima. A kad je nesposoban sobom vladati, onda su potrebna i sredstva prisile, kazne i zatvora kako bi se spriječilo veće zlo i zaštitilo nevinu i ugroženu djecu. Tu više ne pomažu znanosti o čovjeku, već „lisice“ i druge prisilne mjere opreza i nadzora.