Možda ćete biti i iznenađenih, ali povod za intervju s Brankom Tuđenom, istaknutim hrvatskim novinarom i nekadašnjim glavnim urednikom dviju tiskovina, nije pokretanje neke nove medijske platforme ili pak stanje u novinarstvu danas, nego – historiografija.
Iz tiska je, u nakladi Večernjeg lista, upravo izišla njegova treća knjiga političke publicistike „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“, u kojoj se osvrnuo na burne događaje iz suvremene hrvatske i jugoslavenske povijesti te skicirao portrete čak 200 osoba koje su na različit način obilježile proteklih 80-ak godina. U taj pothvat utkao je, kako sam kaže, šesto pročitanih knjiga.
Rezultat je više nego zanimljivo i nadasve intrigantno štivo koje se, kako se to popularno kaže, čita u dahu. I profesionalni historiografi u toj će knjizi pronaći nepoznatih, zaboravljenih ili manje poznatih detalja o nekad moćnim političarima, generalima, intelektualcima, njihovim suprugama. Mnoge od tih bivših moćnika Tuđen je i osobno poznavao pa su njegova zapažanja o njima iznimno zanimljiva, katkad i neugodna za njih jer se nije ustručavao biti izravan. Posebnu privlačnost knjizi daje preglednost, jer je satkana od 160 mahom kraćih tekstova, te vrlo pitak, novinarski stil pisanja. U svojih 40-ak godina novinarskog staža Tuđen je 20 godina proveo u sportskom, a 20 u političkom novinarstvu. I u jednom i u drugom dosegnuo je vrhunac: bio je osam i pol godina glavni urednik Večernjeg lista (1992. – 2001.) i sedam godina Sportskih novosti (2001. – 2008.).
„Večernjak je u moje doba postigao rekordne naklade, do milijun i više od milijun primjeraka dnevno, ali ne samo mojom zaslugom“, kaže i napominje kako nije nevažno to da ga je 1986. tadašnji glavni urednik Stjepan Andrašić preveo u političkog komentatora izravno iz sportske rubrike. Godine 2005. Sportske novosti bile su proglašene najboljim medijskim proizvodom u Hrvatskoj. „No, da se ne bih samo hvalio“, kaže, „u obje sam redakcije dobio otkaz prije isteka ugovora. Ali to je za drugu priču.“
Ovom knjigom iznova ste se potvrdili kao strastveni ljubitelj suvremene povijesti i politike. Otkud tolika ljubav prema povijesti i kad ste je otkrili?
Na to mi je pitanje teško odgovoriti već i zbog toga što me se vjerojatno ne sjeća nitko tko je mlađi od 45 godina. Meni je 70. Vrijeme brzo ide, a zanimanje kopni. Pa ću se zbog toga pozvati na Josipa Horvata, najvećeg hrvatskog novinara 20. stoljeća, o kojem malo znaju i današnji novinari, a kamoli svekolika javnost. U svojoj kapitalnoj knjizi „Živjeti u Hrvatskoj – zapisnici iz nepovrata“ Horvat je napisao: „Nema disciplina koje bi bile tako srodne kao žurnalizam i historiografija. Samo što je novinar povjesnik jednog dana. Dapače, metode rada i sredstva srodne su, upravo istovjetne. Za sve je potrebna intelektualna radoznalost i enciklopedijsko znanje, koje kod novinara po naravi stvari ide više u širinu no u dubinu.“ Eto, to sam ja. Kad sam, recimo, 1969. izvještavao s neke utakmice zagrebačkog amaterskog nogometa, pod rukom sam držao upravo objavljene Meštrovićeve memoare „Uspomene na političke ljude i događaje“.
U knjizi ste skicirali cijelu galeriju likova, no posebno su zanimljiva vaša zapažanja o političarima s kojima ste imali neposredan kontakt kao novinar Večernjeg lista. Tko vas se posebno dojmio?
Knjiga je začeta 1990. na prijelomnici povijesti. U rano proljeće razgovarao sam u Beogradu s tada najpoznatijim disidentom Milovanom Đilasom. Potom i s poznatim velikosrpskim nacionalistom Kostom Čavoškim, pa Brankom Horvatom, predsjednikom radikalno ljevičarske i jugoslavenske stranke UJDI, i s Jovanom Raškovićem, vođom Srba u Hrvatskoj. To su bili intervjui za Večernji list. Nikad toliko novinarske slobode. Nakon toga poslali su me u SAD, najprije k franjevcima u Chichago, potom na intervjue s Ivom Bancem, Matom Meštrovićem, Jerom Jarebom i Bogdanom Radicom. U kolovozu redakcija me uputila u Barcelonu u Hrvatsku reviju k Vinku Nikoliću, u studenom u Rim k Josipu Torbaru mlađem, predsjedniku Središnjeg odbora HSS-a. Vrhunac je bio intervju s kardinalom Franjom Kuharićem. Uz to, vodio sam osobni dnevnik, čije sam izvatke objavio u svojoj prvoj knjizi „S političarima u četiri oka – dnevničke bilješke glavnog urednika“. Naravno, pročitao sam i 600 knjiga iz svih država bivše Jugoslavije i emigracije o tim događajima. Sve su u mom posjedu. Najviše me se dojmio pokojni Ivo Banac dok je bio profesor u Americi, ali ne i kad se u Hrvatskoj bavio politikom.
Tuđman i Tito nezaobilazna su tema vaših knjiga. Zašto? Je li jedan od razloga to što s njima dvojicom imate zavičajnu poveznicu, jer sva ste trojica podrijetlom Zagorci?
Ne pišem zbog toga. Niti su Tito i Tuđman bili pripadnici jedne te iste ideološke nacionalne ideje, iako je Tuđman počeo u Titovu pokretu. I ne mislim da su Zagorci nekakva posebnost u hrvatskom nacionalnom korpusu. Osim toga, često se griješi: nisu Zagorci svi oni koji govore kajkavski. Pišem o činjenicama. Da nije bilo Tuđmana i Tita, nikakva se Hrvatska poslije sloma nacifašističke NDH ne bi mogla stvoriti. Teško se to može objasniti u dvije rečenice, ali ću reći ovo: puno se sanjarilo, osobito u emigraciji, a da to nije imalo podloge. Maks Luburić 30. svibnja 1954. piše iz Španjolske svojim prijateljima u SAD da će Hrvatima u borbi protiv Tita i svakog komunizma pomoći Amerikanci. A Tito je već godinu dana bio član Balkanskog pakta, produžene ruke NATO saveza! Emigracija je učinila mnogo da se plamen borbe za neovisnost ne bi ugasio, ali je pitanje je li joj trebao i terorizam. Naravi i zavičaji realne su sastavnice hrvatske stvarnosti, namjerno potiskivane jer su i problem. Predsjednik Milanović o tome je nešto progovorio u Berlinu 2012. i nije bilo dobro primljeno. Tuđman je o mentalitetima i zavičajima jako vodio računa i svuda je imao uspjeha osim u Istri. Nije shvaćao dubinu povijesti istarskih Hrvata. Osobito je cijenio Hercegovce iako mu se nisu sviđali zavičajni i drugi lobiji, kojih je u HDZ-u njegova doba bilo. Tuđman je dinarce smatrao nacionalno svjesnijima, emotivnijima, borbenijima, spremnijima na rizik od ostalih. Meni je rekao: „Zar bih s vama Zagorcima dobio rat!“. Vjerojatno se šalio.
U knjizi ističete da je zavičaj jedan od važnih čimbenika za formiranje osobe te da nije sasvim slučajno to da je Zagorje iznjedrilo nekoliko hrvatskih velikana. Možete li nam to ukratko obrazložiti? Ovo što ću reći ne odnosi se samo na Zagorje nego i na cijelu sjeverozapadnu kajkavsku Hrvatsku. Podsjećam, Jastrebarsko nije Zagorje. Pođimo od ovog: u Kumrovcu i Velikom Trgovišću, međusobno udaljenima manje od 20 km, rođeni su Tito i Tuđman, dvojica najpoznatijih hrvatskih političara 20. stoljeća, i obojica su djetinjstvo provela u istom, zagorskom podneblju. Dvojica najpoznatijih hrvatskih kardinala, možda i najzaslužnijih za hrvatsku neovisnost, Franjo Kuharić i Alojzije Stepinac, rođeni su 60-ak km zapadnije, također u kajkavskom kraju. Vladko Maček, u neku ruku vođa hrvatskog naroda, rođen je u Jastrebarskom, a manje od 100 km južno od Velikog Trgovišća rođen je Stjepan Radić, u jednom razdoblju istinski vođa hrvatskog naroda. Poznati komunistički disident i emigrant Ante Ciliga, koji je pisao i u ustaškoj Spremnosti, napisao je u svojoj tiskovini „Sve i odmah“ da su Ličani od 1903. do 1914. bili predvodnici radikalnog krila hrvatske političke borbe, a da su to od 1918. pa nadalje bili Hercegovci. Višestoljetna nagodbena politika u gornjoj Hrvatskoj može se razumjeti jer se događala unutar jedne katoličke monarhije. Hrvatski je dinarac poslije Drugoga svjetskog rata živio od usmene predaje koja mu je pripovijedala o ratnom junaštvu njegovih očeva i djedova. Preživjeli ustaše nastavili su živjeti u uvjerenju da je njihova borba bila pravedna.
Kakvo je vaše mišljenje o Titu? Savka ga je nazvala „zagorskim seljačićem koji je daleko dogurao“, mnogi su ga nazivali „najvećim sinom naših naroda“, a danas je puno onih koji ga smatraju zločincem. Vi ste napisali da „ni 40 godina poslije Titove smrti nema realno napisane knjige o njemu“.
Nijedan ratni vođa nije bio apsolutno pravedan ni bez mrlja. Jednom mi je Janko Bobetko, partizan i general jugoslavenske i hrvatske vojske, u nekoj prepirci rekao: „Nije rat onaj tvoj izbor za miss.“ Vjerojatno me vidio u žiriju Večernjakova izbora i bio je u pravu. Nije mu se svidjelo kad sam u Večernjem listu napisao da su glavne poslove oko oslobađanja dubrovačkog zaleđa obavili Tuđman i Dobrica Ćosić u Ženevi, a ne on. Možda sam pretjerao. Tito je imao dobrih i loših strana. Treba uzeti u obzir da nijedna politika nije etika i ćudoređe. Svakom političaru u prvom je planu borba za vlast, sve ostalo su pomoćne kategorije. U knjizi sam pokušao dati sve Brozove pozicije. Do smrti, a i poslije u onoj državi uzdizan je kult njegove nepogrešivosti i pravednosti. Poslije 1990. mnogi su ga, osim Franje Tuđmana, pribijali na stup srama: bio je ubojica koji nije mario za hrvatsku državu i hrvatski narod, rušio je „našu državu“ u Drugom svjetskom ratu, uvodio nečovječni komunizam, hapsio kardinala Stepinaca, vladao je diktatorski... Nešto je od toga istina, no nije sve. Doista, Tito je 1950. istodobno obnašao šest najvažnijih funkcija u Jugoslaviji, što nije činio ni Staljin, a kamoli Mao Zedong, ali se ipak pretjerivalo s osudama, skidanjem natpisa i preimenovanjem ulica. U pozadini nisu bili samo povijesni razlozi nego i zavičajna podijeljenost i socijalna geografija. Neki su naglašavali partizanske zločine 1945., kojih je bilo, da bi umanjili ili sakrili ustaške tijekom NDH. Ali to nisu iste priče. Kao što je i Goli otok bio treća priča, samo Titova. Olako se prelazilo preko činjenice da je Tito djetinjstvo proveo u katoličkom duhu sjeverozapadne, kajkavske Hrvatske i da je njegov materinski jezik bio kajkavski gornjosutlanskoga govora, čije je natruhe nosio do kraja života. Proturječni hrvatski novinar i publicist Denis Kuljiš doveo je zbog gornjosutlanskoga govora čak u pitanje Titovo hrvatsko podrijetlo. Tito je bio pobjednik, bio je sposoban, umro je prirodnom smrću u krevetu. Bio je najpoznatiji hrvatski političar svih vremena. Učinio je Hrvatsku dostojnom hrvatskog imena oslobodivši okupiranu Dalmaciju sa Zadrom, Istru, Rijeku, otoke i more. Ni u Mačekovoj Banovini Istra, Rijeka i Zadar nisu bili hrvatski. Okolnosti su bile takve da neovisna hrvatska država nije mogla nastati odjedanput niti u 19. stoljeću kada su mnoge države nastale. Neovisnost se stjecala postupno, katkad nesvjesno i sa zabludama. Crkva je najzaslužnija za to, posebice kardinali Kuharić, Stepinac i Šeper. Kad su Hrvati bili podijeljeni u više država, Crkva ih je objedinjavala kao narod. Većina je u povijesti učinila ponešto za neovisnost, mnogi i nesvjesno. I Narodna i Socijalistička Republika Hrvatska bile su dio tog puta. Kad je uvodio federalizam i oslobađao od Italije okupirane hrvatske zemlje, Tito to nije činio samo zato što je bio Hrvat. Možda najmanje zbog toga, ali je činio i to je ostalo.
No ostali su i zločini. Koliko je on osobno odgovoran za Bleiburg?
Pa naravno da je Tito odgovoran. Treba uzeti u obzir mentalni sklop ljudi toga doba. Atmosfera fizičke osvete vladala je kod svih koji su imali ikakve veze sa Staljinovom praksom. Tito je tada bio potpuno predan Staljinovoj zamisli da su osvete, likvidacije i čistke protivnika najbolji način za očuvanje vlasti na dulje vrijeme. Konačno, on se tako riješio glavnog konkurenta Hebranga, najprisnijeg suradnika u ranom razdoblju komunističkog djelovanja. Osim toga, upitan je i Brozov karakter. Treba podsjetiti da Vladimir Dvorniković u svojoj „Karakterologiji“ nije dobro pisao o Zagorcima. Ne vjerujem da su ljudi ubijani samo zato što su bili Hrvati. Svetozar Vukmanović Tempo nije želio spasiti zarobljenog brata četnika, pravoslavnog svećenika, ni Ivan Dolničar brata slovenskog domobrana. Kad sam u ožujku 1990. u Beogradu razgovarao s Đilasom, a dosta toga objavio sam u Večernjem listu, on se najprije opravdavao kako je za vrijeme Bleiburga bio u Crnoj Gori, a onda mi je rekao nešto dosta važno: „Nakon što smo 1943. slomili četnike u istočnoj Hercegovini, nama je ustaška vojska postala najrespektabilniji domaći neprijatelj. Zbog toga smo s ustašama imali posebne račune. Forsirali smo srijemsku frontu da bismo što prije zauzeli Zagreb jer su nam naši obavještajci javljali da se tamo sprema neka vlada koja će pokušati NDH prevesti na Zapad. Nama to nikako nije odgovaralo.“
Napisali ste da je Broz trebao biti pokopan u Kumrovcu. O čemu je riječ?
Pogriješio je što se nije dao pokopati u Kumrovcu, što bi bilo dobro makar za turizam Hrvatskog zagorja, ali se ipak čini da je prevaren. Nema potvrde da su general Nikola Ljubičić i Milka Planinc od njega dobili ikakve naputke o mjestu pokopa, pogotovo da bude pokopan u Beogradu. Milka Planinc općenito je bila zla kob hrvatske politike u Jugoslaviji.
U jednom poglavlju ustvrdili ste da je Josip Broz bio Matija Gubec 20. stoljeća? Ima u njima zajedničke simbolike, osim u prozivkama o zločinstvu.
Matija Gubec nikad nije bio povezan sa zločinima. I Gubec i Tito dizali su bune, oko njih se vrte legende i mitovi. Seljačkom bunom i brojnim legendama koje su se tijekom stoljeća razvile Gubec je postao najveći narodni junak u Hrvata. Jedno od Titovih životnih djela, federalna Jugoslavija, na kraju se raspala, ali je ostala neovisna Hrvatska s Dalmacijom, Istrom, morem i otocima. Tito je Zagorcima ostavio modernog, socijalističkog Gupca, no ne u obliku sovjetske seljačke republike, iza njega je ostao veličanstveni Augustinčićev spomenik Gupcu. A Augustinčić, jedan od najvećih hrvatskih kipara, rođen je u Klanjcu, sedam kilometara od Kumrovca. Za njega tvrde da je izradio i Pavelićevu bistu. Zanimljivo je kako mi je to 7. ožujka 1990. u Beogradu objasnio najveći jugoslavenski disident i zagorski zet Milovan Đilas: „Primili smo Augustinčića u partizane iako smo za to znali, ali nismo bili protiv primanja jer nije bio član Partije!“ Iza Tita ostao je i raskošni film Vatroslava Mimice o Gupcu. Ostala je i slika Krste Hegedušića „Bitka kod Stubice“, koju je Tito držao iznad svoga radnog stola u Beogradu, a ne neku koja prikazuje bitke na Sutjesci ili Neretvi. Poslije Tita Seljačka buna pala je u zaborav. Čini mi se da je i Tuđman bježao od te teme da ne bi pretjerao. Ne mogu to decidirano tvrditi jer ga o tome nisam pitao, ali mislim da mu je bilo važnije pozitivno govoriti o Titu nego išta o Gupcu.
Koji je vaš stav o poglavniku Paveliću?
Pavelić je do kraja ostao odan fašističkoj ideologiji i Hitlerovu „novom europskom poretku“, s kojim je u vrtlogu ratnog ludila propao. Raščlamba o tome zašto se politikom i praksom svog pokreta toliko vezao za nacifašizam i ostao mu vjeran do kraja ne bi nas daleko dovela jer bi obvezno protupitanje bilo zašto se Tito toliko vezao za boljševizam. Ali se Tito od Staljina ipak odvojio, doduše njegovim metodama. I to mu je donijelo svjetsku slavu. Zapad je žmirio na Goli otok.
Jedno od intrigantnijih pitanja koje ste obradili jest i ono zašto Pavelić i ustaše nisu ubili Krležu, Hebranga i Ciligu iako su ih imali u svojim rukama. S druge strane, komunisti su poslije rata likvidirali Hebranga, a Ciligi branili povratak u zemlju. Zašto?
tome sam čitao u različitim izvorima. Luburić je 1965. napisao kako nisu ubili bivše generalne sekretare KP Hrvatske Ciligu i Hebranga jer su bili nositelji hrvatske linije unutar KPH. To mi se čini kao zakašnjelo objašnjenje, jer je 1955. pisao da je Hebrang bio uvjereni komunist i da nije imao ni boga ni domovine: „On je hrvatovao jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo ga imali u rukama.“ A dvije godine prije bio je još žešći: „Hebrang nije bio bezuvjetni pristaša hrvatske države kad bi ona bila i komunistička.“ Zašto ih nisu ubili? Izgleda da su vodeći ustaše razmišljali i o danu poslije, ako njihova stvar propadne i ako se nađu u ulozi okrivljenika. Budak se na suđenju pozvao na činjenicu da je spasio Krležu, ali mu to nije pomoglo. Situacija s Krležom posebno je teško objašnjiva. Prema emigrantskom piscu Mladenu Žigroviću, Pavelić je Krležu u Banskim dvorima primio dvaput, a ne jedanput, kako su pisali poslijeratni domaći izvori. A Ciliga je u Sovjetskom Savezu bio optužen kao pristaša Trockog, glavnog Staljinova suparnika, pa za njega nije bilo mjesta u Jugoslaviji.
Što mislite o Tuđmanu, s kojim ste imali poseban odnos kao novinar i glavni urednik Večernjeg lista?
Jedno poglavlje knjige nosi naslov „Franjo Tuđman neosporni je pobjednik borbe za državu“. Tu je sadržano mnogo toga. Sjećam se svoga posljednjeg susreta s njime u četiri oka 20. ožujka 1999. na zagorskoj večeri na Velesajmu. Nije to bila posebnost. Kao glavnog urednika Večernjeg lista pozivali su me na sve zavičajne večeri u Zagrebu i bio sam na njima kad god sam mogao. Tuđman je djelovao jako loše, bio je mršav, s prorijeđenom kosom, nekako beživotan. Vidjelo se da ne drži sve konce u rukama. Pokazuje to i postupak Mate Granića četiri dana poslije, kad je NATO počeo bombardirati SR Jugoslaviju. Naime, Granić je dao dopuštenje za prelijetanje hrvatskog teritorija bez njegova znanja. U Tuđmanovoj bolesti Pašalić je bio glavni u unutarnjoj, a Granić u vanjskoj politici.
Koliko je na vaš odnos s Tuđmanom utjecala pripadnost zajedničkom zavičaju?
Lakše je razgovarati s čovjekom iz susjednog mjesta nego s nekim nepoznatim. Tuđman me primao uvijek kad bih to zatražio, razgovarao je otvoreno, podnosio me, ali me većina HDZ-ove vrhuške nije podnosila, možda baš zbog toga što me on podnosio. Gojko Šušak shvaćao je da me Tuđman štitio te me je podnosio. Šušak je rijetko davao intervjue, ali je meni dao tri. Tuđman me nikad nije silio da uđem u stranku, nije mi to ni predložio niti sam se ja nudio, a to je Večernjem listu i meni podizalo cijenu u društvu i u inozemstvu, što neki nisu shvaćali. Ne treba zaboraviti da je HDZ preko fondova raspolagao upravljačkim pravima u Večernjaku.
Napisali ste i kako Tuđman nije dopuštao da vas njegovi suradnici smijene. Tko vas je htio smijeniti i zašto?
Ja bih radije progovorio o takvom pokušaju jednoga novinarskog kruga, u ljeto 1994. na Brijunima. Na tome „brijunskom plenumu“ na poziv Tuđmana i u njegovoj ljetnoj rezidenciji bili su Jozo Ćurić, Dunja Ujević, Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković, Stipe Čuić i Milan Ivkošić. Biti glavni urednik Večernjeg lista uvijek je nešto predstavljalo i to je vjerojatno bio razlog toga brijunskog pokušaja. Vesna Škare-Ožbolt prenijela mi je da me Tuđman nije dao.
Samostalna država najveće je Tuđmanovo ostvarenje, no određen broj ljudi u Hrvatskoj danas ovu državu smatra „propalim projektom“. Što mislite o tim ocjenama?
Te su ocjene neozbiljne, čisti ekshibicionizam. Pročitao sam i knjigu Gorana Babića „Imena“, objavljenu 2017. u Zagrebu, u kojoj piše da je hrvatska država „Tuđmanova manipulacija i prijevara, ustaška i genocidna, jasenovačka uvijek i po svemu“. Slično, čini se, misle Pero Kvesić i Dejan Jović. To je vrlo zabrinjavajuće. Protuprirodno je negirati hrvatskom narodu pravo na svoju nacionalnu državu.
Je li Hrvatska, s Milanovićem i Plenkovićem na čelu, u sigurnim rukama?
Ako nam se predsjednik i premijer budu onako nisko i primitivno svađali, bez ičega državničkog u sebi, nisam ni u što siguran. Čudi me da se i novinari uključuju u tu prepirku ispod razine dobrog ukusa, umjesto da ih pitaju kakva će biti hrvatska geostrateška pozicija ako se NATO i Europska unija raspadnu. Imaju li oni uopće stav o tome. Vjerojatno se neće raspasti, ali valja biti spreman na sve.
Tu su i bremeniti odnosi sa Srbijom, no osvrnimo se ovom prigodom na odnos Srba prema kardinalu Stepincu, o čemu također pišete u knjizi. Zašto mu Srbi ne daju mira?
Srbi su skloni pretjerivanju. Oni nisu tako dobri političari kao što misle. Vratili su se na probleme koje su imali prije više od sto godina. Nadbiskupa Stepinca optužuju zbog njegove tobožnje proustaške djelatnosti za vrijeme NDH. Čak i da je Stepinac kritizirao Pavelića toliko da završi u zatvoru ili sa smrtnom kaznom, to Srbima u njihovu stradanju ne bi pomoglo. Srbi se Stepincu osvećuju zbog drugog razloga: smatraju da je izdao srpsku stvar. Svojim držanjem na suđenju i samom činjenicom da je bio u Titovu zatvoru Stepinac je postao simbol borbe za neovisnu hrvatsku državu, izvan Jugoslavije i bez Srba kao politički favoriziranog čimbenika u Hrvatskoj. Srbi imaju u vidu da je Stepinac bio solunski dragovoljac, da je kao potporučnik Jugoslavenske legije poslan u Vranje, Gnjilane i Prištinu, da je dočekao kovčeg s mrtvim kraljem u Zagrebu i da je bio na sprovodu u Beogradu, no u kasnijim istupima branio je pravo hrvatskog naroda na svoju državu. A Srbi su neovisnu hrvatsku državu doživljavali kao najveći udarac svojim nacionalnim interesima.
Stepinac nije bio drag ni ustašama? Ustaše su mu jako zamjerali pripadnost Jugoslavenskoj legiji.
O tome je detaljno pisao svećenik Vilim Cecelja u Hrvatskoj reviji u prosincu 1990. godine. Mile Budak, književnik, doglavnik i ministar koji je spasio Krležu, nije dopustio Stepinčevu nazočnost na Pavelićevoj prisezi 1941. Budak je vodio kampanju protiv solunskih dragovoljaca, a Stepinac se prijavio kao dragovoljac. Osim toga, Budak je optužio Stepinčevu obitelj da je na lihvarski način stekla svoj veliki imetak. Stepinac mu je odgovorio u propovijedi 1943. kritizirajući njegovu misao da su Hrvati narod „vuka i arslana“. Prema tome, nije Stepincu bilo lako ni s ustaške strane.
Za kraj, vratimo se iz povijesti u sadašnjost i na nešto posve drugo. Što mislite, hoće li novine preživjeti ovu digitalnu revoluciju?
Novo doba donijelo im je drastičan pad naklada. Dok se ne reguliraju autorska prava novinara, neće biti sreće za tiskane medije. Svaku ekskluzivu pojedini internetski portali prenijet će već navečer, čim novine iziđu iz tiskare. Prenosilo se i u moje vrijeme, ali tek dan poslije. To što Pero Kvesić govori da bi danas izdavao dva dnevna lista sa po sto tisuća primjeraka neuvjerljivo je i neozbiljno. Kvesić nikad nije profesionalno radio u novinama koje su živjele od svog dohotka. Njegove su novine bile na državnim jaslama.