Francuska će Polinezija nedaleko od Tahitija biti mjestom gdje će nastati prvi svjetski plutajući grad-država. Sve je počelo osnivanjem instituta Seasteading koji je prije desetak godina financirao američki milijarder Peter Thiel, a taj je Institut tada objavio planove o libertarijanskom oceanskom entitetu u kojem nema regulacije, ni poreza. Iako više službeno nije povezan s projektom, Thiel je, koji je inače i osnivač PayPala, dao početni kapital za projekt, simboličnih 1,25 milijuna dolara.
Njegova motivacija leži rečenici koju je objavio pri osnivanju instituta 2009. godine:
“Između cyberspacea i vanjskog svemira postoji i mogućnost naseliti oceane.”
Opasnost od potopa
Planira se kako će još bezimeni grad na oceanu imati 300 domova kojima će se upravljati zajednički, a plaćat će se kriptovalutom nazvanom varyon. On je tek u nastajanju, zainteresirani kupuju tokene iz kojih će kasnije nastati varyoni, a tako prikupljen novac koristit će se za kompletiranje novog otoka usred 118 prirodnih, koliko broji Francuska Polinezija. Kako je cijelo to područje podložno plimama, potreban je za novi grad tehnološki iskorak kojim će se nadvladati opasnost od potopa. Ujedno je ovaj teritorij bio spreman prepustiti suverenitet dijela svojeg mora za stvaranje prvog oceanskog grada.
Da se tako nešto traži, autori projekta uvjerili su se nakon povratnih informacija koje su dobili od zainteresiranih iz 67 zemalja, manje više se radi o istim zahtjevima. A potražnja za ovakvom životnom infrastrukturom, kažu, stalno raste. Za fizičko stvaranje naselja na oceanu angažirana je nizozemska tvrtka DeltaSync. Vodeni grad tako bi tvorile plohe ili u obliku kvadrata površine 50 x 50 metara ili peterokuti sa stranicama od 50 metara koji bi bili međusobno povezani. Svaka ta ploha stajala bi 15 milijuna dolara, kada se oduzme prostor za hortikulturu i druge sadržaje, oko 20 posto svake plohe, dobila bi se cijena od 5425 dolara po kvadratu stambenog prostora. Nije, dakle, previše jeftino. Ukupni predviđeni trošak bio bi 167 milijuna dolara. Sve bi se napajalo Sunčevom energijom, a podrazumijevao bi se maksimalan luksuz uz svu potrebnu infrastrukturu koja bi omogućavala visoku razinu samoodrživosti. Materijali bi, jasno, bili ekološki, bambus, kokosova vuna, drvo te reciklirani metal i plastika, svaka bi zgrada imala ‘zeleni’ krov, pokriven vegetacijom.
I inače je ideja pokretača projekta pokazati kako je moguće napraviti entitet koji bi bio oslobođen političara. Drže i kako bi ovakva naselja mogla postati novim domom za migrante koji bi bili prisiljeni promijeniti mjesto života zbog klimatskih promjena.
Samoodrživo stanovanje
Plan je da se za 50 milijuna izgradi prvi testni otok do 2022. godine, a predsjednik Instituta Seasteading (to je inače i novostvoreni pojam za život na površini mora) Joe Quirk izjavio je kako dugoročna želja da se stvori i tisuće takvih entiteta do 2050. godine. Svaki bi od njih nudio drugačiji model administracije, pa ako vam se negdje ne bi svidjelo, jednostavno biste svoju plohu odvojili od ostalih i pridružili se nekoj drugoj zajednici. No, svaka bi od tih zajednica bila samoupravljačka gdje bi te ‘vlade’ bile jedino pružatelji usluga i ništa više od toga. Nije da se ne sjećamo realizacije jednog takvog koncepta, makar na filmu. Superskupi Vodeni svijet s Kevinom Kostnerom bio je 1995. godine podbacio na blagajnama. No, tamo se ionako radilo o postapokaliptičnom svijetu dok se Floating City Project bavi upravo suprotnim, sprečavanjem katastrofičnih scenarija stvaranjem novih samoodrživih mogućnosti stanovanja za čovječanstvo.