Mislio je da će pobijediti lagano, a njegov je referendum oustavnim promjenama, prema turskim službenim izvještajima koje osporavaju turska oporba i međunarodni promatrači, prošao tek s 51,4% glasova.
Erdoğan je „za svaku sigurnost“ zatvorio čelnike oporbe, ušutkao imalo informativne slobode i bombardirao javnost svojim mitinzima. Tako je bilo lako pobijediti. Pobjeda ipak nije slatka, dapače. Još je i neispravne glasačke listiće morao pribrojiti kao valjane, u njegovu korist. Turska je zapravo podijeljena. I druga važna stvar: ne samo što njegov referendum nije prošao u turskoj metropoli Istanbulu i što je poražen do nogu u Izmiru, nego nije prošao ni u glavnom gradu Ankari.
Za Erdoğana su glasovali Turci iz unutrašnjosti zemlje, koji se plaše europeizacije, modernizacije, konkurencije. Isto se dogodilo i s Brexitom. U Londonu i velikim gradovima, da se i ne govori o Škotskoj i Irskoj, glasovalo se protiv izlaska Velike Britanije iz EU, a u zabitoj unutrašnjosti, ondje gdje možda nisu ni vidjeli stranca, pa barem i kao zalutalog turista, glasovali su za izolaciju. Fenomen nije za podrugivanje, već za dublju analizu. Zašto pučanstvo koje i ne zna što je globalizacija, konkurencija... odbija za to i doznati? Slušaju samo zastrašivanja.
Prema nekim analitičarima, Erdoğan bi sada mogao ublažiti svoj rječnik, ali čini se da neće biti tako. Jer, već najavljuje referendum o uvođenju smrtne kazne i o Turskoj u EU. Nakon što je svašta izgovorio o europskim državnicima, moglo bi se očekivati da će osobe koje su sada glasovale za njegove reforme izabrati i neulazak Turske u EU, a onda je i malen korak do uvođenja smrtne kazne.
Prije ovog referenduma sve oporbene čelnike strpao je u zatvor, što će biti s njima ako se izglasa smrtna kazna? Ona gotovo polovina Turaka koja nije glasovala za Erdoğanove reforme morat će biti oprezna. A kada čelnici, kao što je sada učinio Erdoğan, kažu da je referendum (ili izbori) bio najdemokratskiji, onda zasigurno nešto nije u redu.