Istodobno dok se oteže s dovršetkom procesa kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, raste njegov kult u Crkvi i narodu i na svjetlo dana izlaze nove pojedinosti o tome kako je spašavao Židove i Srbe tijekom rata, što mu najviše zamjeraju njegovi osporavatelji. Veliki doprinos tome dat će i film „Stepinac: kardinal i njegova savjest“ scenaristice i redateljice Višnje Starešine, koji je Večernji list imao priliku ekskluzivno pogledati dan prije njegove premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koja će u subotu okupiti kremu političkog, crkvenog i javnog života Hrvatske.
Zabrinut zbog komunizma
Film „Stepinac: kardinal i njegova savjest“ dokumentarni je film koji gledatelja doslovce drži prikovanim uz ekran, jer iz minute u minutu niže argumente o svijetlome liku kardinala Stepinca, odnosno u potpunosti demontira komunističku izmišljotinu o njegovu zločinaštvu i suradnji s ustaškim režimom. Upravo suprotno, ovaj dokumentarac pokazuje koliko je i kako Stepinac sustavno radio na spašavanju Židova i Srba tijekom Drugog svjetskog rata. Dramatičnim slikama ubijenih na fronti u Prvome svjetskome ratu, u koji je Stepinac ušao kao časnik Austro-ugarske monarhije, a izašao kao poručnik kraljeve vojske, nagoviješta se da mu je bilo sudbinski određeno da postane zagrebački nadbiskup, odnosno najmlađi biskup na svijetu. „Stepinac je pao na koljena i molio nadbiskupa Bauera da odustane od prijedloga za imenovanje, no ovaj to nije učinio, nego je rekao proročke riječi da će sljedeći nadbiskup morati umrijeti za buduću Crkvu“, rekao je u filmu prof. dr. Ivo Banac. Uz hrvatske znanstvenike, poput Banca i dr. Jure Krište, sudjeluju i židovski povjesničari, poput dr. Naide Mihal Brandl, koja objašnjava, primjerice, kako je 1940. Jugoslavija zabranila Židovima da se bave trgovinom i uvela ograničen broj upisa u škole (numerus clausus) te se to odmah počelo provoditi u Beogradu, dok te propise Zagreb nije primjenjivao. Stepinčev odnos prema uspostavljanju Neovisne Države Hrvatske povjesničar dr. Robin Harris vidi u kontekstu propasti konkordata koji je minirala Srpska pravoslavna crkva te Stepinčeve zabrinutosti zbog komunističkog utjecaja. Utjecaja na donošenje rasnih zakona, kako je objasnio dr. Krišto, Stepinac nije imao, jer je njih, zapravo, NDH nametnula Njemačka.
„Posebnost Židova u Hrvatskoj bila je u tome da su oni bili asimilirana skupina u društvu i ni po čemu se nisu izdvajali. Nisu bili ortodoksni Židovi. Stoga ih se trebalo označiti žutim zvijezdama“, objasnila je dr. Brandl, a u filmu se isprepliće nizanje takvih povijesnih činjenica i osobnih svjedočanstava, poput onoga Ruth Dajč Perl, kojoj je brat poginuo u atentatu na Milu Budaka, majku su zarobile ustaše, otac je završio u Jasenovcu i ona je ostala sama. Nakon skrivanja odveli su je u Petrovu crkvu u Zagrebu, a odatle izravno k Stepincu, koji ju je poslao u samostan sv. Terezije. Preživjela je zahvaljujući pokrštavanju i poslije se vratila svojoj vjeri.
Film otkriva i da je Ante Pavelić zakonski poništavao pokrštavanja, koja su po Stepinčevu nalogu provodili svećenici. Stepinac je bio taj koji je uvjeravao pokrštene da će se vratiti svojoj vjeri kada prođu ta luda vremena. On je za Gestapo bio veliki problem, pa je zbog njega u Zagreb došao i zloglasni Himmler, a nakon što je čuo jednu Stepinčevu propovijed njemački general Horstenau rekao je da sigurno ne bi živ napustio propovjedaonicu kad bi takvo nešto izgovorio u Njemačkoj. Premda film koristi poznate važne detalje iz Stepinčeva suprotstavljanja ustašama, poput glasovite propovijedi na blagdan Krista Kralja iz 1942. kada je osudio rasizam, a što su prenijeli i svjetski mediji poput BBC-a i New York Timesa, on zorno oslikava Stepinčev i Pavelićev odnos. Pavelić je Stepinca nazivao magarcem i nikad ga nije posjetio u Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu. No sve to nije bilo dovoljno komunistima, kojima je Stepinac bio glavna meta odmah po ulasku u Zagreb. Židovi su, kako navodi židovska povjesničarka dr. Naida Brandl, već drugoga dana po ulasku partizana u Zagreb, 9. svibnja 1945., ostali bez svoje imovine, a i oni koji su preživjeli skrivajući se od ustaša nisu se mogli vratiti u svoje stanove, jer su se u njih uselili partizani sa svojim obiteljima. „Nazivalo se to preraspodjelom imovine“, tumači dr. Brandl i navodi primjere konfiskacije.
Dakako, film obrađuje dio nepravednog Stepinčeva suđenja i nemogućnost izlaganja svjedoka u njegovu korist te potpunu nemoć obrane pred režimom koji ga je po svaku cijenu želi osuditi na rigoroznu kaznu od 16 godina zatvora. Prosvjedima u SAD-u, apelima udruga američkih Židova i peticijama pokušalo se utjecati na američkog predsjednika Trumana da primora Josipa Broza da pusti Stepinca iz lepoglavskog zatvora, što je i urodilo premještanjem u kućni pritvor u Stepinčevu rodnom Krašiću. „Stepinac je u krašićkoj crkvi služio misu i crkva je bila uvijek puna“, govori u filmu Krašićanac Alfons Torbar, prisjećajući se da je Stepinac u šetnji djeci dijelio bombone, a odraslima cigarete te razgovarao sa seljanima, dok se biskup varaždinski u miru mons. Josip Mrljak, Stepinčev rođak, prisjeća se svog preskakanja ograde sa stražnje strane župnog dvora, gdje je bio Stepinac, kako bi mimo straže donio pisma za Zagreb. Film ne samo da zorno opisuje tijek zbivanja, nego šalje i snažne poruke da nepokolebljiva vjera i Stepinčev duh i danas žive diljem svijeta, a ne samo u Hrvatskoj. Potvrđuje to priča obitelji Levanon iz Izraela, čija je majka u Izrael došla kao mala djevojčica koja je preživjela skrivajući se od ustaša, no nikada o tome nije htjela pričati.
„Kad bismo je nešto pitali, bila je vrlo gruba i odbijala nas je. Čak nije htjela svjedočiti ni za Yad Vashem“, priča Dror Levanon koji danas živi u jednom izraelskom kibucu. No njezina se tajna otkrila kada je oboljela od demencije i kada su u jednoj plastičnoj vreći u njezinu ormaru pronašli albume sa starim obiteljskim fotografijama i nakitom te popisom ljudi i mjesta gdje je boravila kao dijete. Otkriveno je i da su joj otac i majka ubijeni, a da je ona s pet godina završila u samostanu kod karmelićanki na Stepinčevu intervenciju.
Katolička gimnazija Stepinac
„Bila je jedna od dvije židovske djevojčice koje nam je poslao Stepinac. Jedna je bila ta Renata“, kaže u filmu s. Rafaela Žilavec, a s. Celina, karmelićanka, kaže kako je kod njih tijekom rata boravilo sigurno oko 300 židovske djece. No danas neka druga djeca u svijetu časte Stepinčevo ime, donosi ovaj film. Poput, primjerice, studenata katoličke gimnazije „Archbishop Stepinac” u White Plainsu, u državi New York, koja je sagrađena u vrijeme Stepinčeva uzništva i dan danas nosi njegovo ime te promovira vrijednosti koje je zagovarao. U filmu o kardinalu Stepincu iz pozicije Crkve govore kardinal Stanislaw Dziwisz, osobni tajnik Pape Ivana Pavla II., koji svjedoči o tome da je papa bio dirnut molitvom na Stepinčevu grobu u Zagrebačkoj katedrali te nadbiskup Nikola Eterović, papinski nuncij u Njemačkoj i bliski suradnik Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. te kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački.
Film scenaristice i redateljice Višnje Starešine zajednički predstavljaju Hrvatsko katoličko sveučilište i Interfilm, a budući da je na hrvatskom i engleskom jeziku, očekuje se da bi i u svijet trebala otići poruka o ispravnosti Stepinčeva djelovanja u Drugom svjetskom ratu i tako u potpunosti demontirati mit o njegovoj suradnji s ustaškim režimom i podvale da nije dovoljno napravio za spas Židova i Srba u ono vrijeme. Primjerice, film navodi podatak da je čak 20 ljudi trebalo biti angažirano kako bi se spasila ili skrila jedna osoba. Podatak je to koji dovoljno govori o hrabrosti ljudi u tim ludim vremenima, kako ih je nazvao Stepinac.