Najuspješnija akcija Hrvatske vojske, “Oluja” se temelji na uspješnoj vojnoj varci koja je u potpunosti uspjela i zbog koje je vojno vraćanje glavnine okupiranih hrvatskih krajeva i bilo obavljeno toliko brzo. Snage koje je vodio general Ante Gotovina prodrle su rano ujutro 4. kolovoza 1995. pravcem preko Dinare i s leđa iznenadile snage pobunjenih Srba.
Napad iz tog pravca, i to tenkovima preko najvišeg planinskog vrha u Hrvatskoj, bio je potpuno iznenađenje za zapovjednika vojske srpske krajine, generala Milu Mrkšića (priznao to poslije i na suđenju u Haagu), piše Vecernji hr.
Tu zamisao da se preko Dinare matira protivnik Gotovina je smislio još 1992., kada je, kao zapovjednik snaga HVO-a, preuzeo obranu ugroženog livanjskog područja. Na uzvisini s pogledom na dugo Livanjsko polje i strme planinske vrhove koje ga okružuju s jedne i druge strane, prema svjedočenju člana ratnog stožera Dinka Batura, a u društvu generala Davora Domazeta Loše, Gotovina je u ljeto 1992. pokazao rukom prema Dinari i kazao: “Ovim ćemo putem osloboditi Knin.”
Morao je čekati tri godine da tu ideju i realizira. No, ako pobunjeni Srbi i njihovi generali Mrkšić i Mladić nisu očekivali prodor s Dinare, Britanci i Francuzi su ga “osjetili”. Njihovi političari i vojni zapovjednici UN-ovih snaga na terenu (BiH) dobro su vidjeli kojim pravcima Gotovina “čisti” okupirani teren i brzo su smislili kako bi prije Gotovine izbili na vrh Dinare i uspostaviti tzv. tampon-zonu.
Formirane su i specijalne Snage za brzo djelovanje (RRF) s nekoliko stotina pripadnika britanskih i specijalaca francuske vojske. Dio tih snaga već se u lipnju rasporedio, a činile su ih dvije satnije britanskih Alphi i elitni francuski bataljun Bravo.
Logorovali su u području Tomislavgrada i trenirali. U Zagrebu je brzo shvaćeno da ove snage imaju namjere blokirati oslobodilačke akcije Hrvata, a potencijalno pokušati opet posvaditi Hrvate s Armijom BiH. Predsjednik RH Franjo Tuđman zabranio je britanskim pojačanjima iskrcavanje s brodova u Splitu i Pločama “sve dok ne budu propisno označeni bijelom bojom i znakovljem UN-a”.
Istodobno je s predsjednikom BiH dovršavao vojno-političku deklaraciju (Splitsku), kojom je HV “legalizirala” svoje akcije unutar BiH. Veliku ulogu u “ometanju” pomaka britansko-francuskih specijalaca odradio je tadašnji predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak koji je u dogovoru s Izetbegovićem (19. srpnja) zaustavio njihovo razmještanje dok se ne utvrdi koji im je mandat.
Provođeni su i diplomatski pritisci na RH, no SAD je čvrsto stao iza hrvatskog plana o oslobađanju zemlje. Gotovina je shvatio da se valja požuriti i na terenu riješiti diplomatske borbe. Sredinom srpnja 1995., u akcijama “Cincar 94”, “Zima 94”, “Skok 1” i “Skok 2”, uspijeva očistiti sjeverni i južni prostor duž Livanjskoga polja.
Pred vojskom su stajala srpska uporišta – Grahovo i Glamoč. Pa Dinara s koje se Knin vidio kao na dlanu. U tom trenutku bihaćka je enklava s oko 150.000 ljudi bila pred padom, završavao je i genocid u Srebrenici, pa se i međunarodna politika pitala zašto britanski specijalci ne krenu tamo u osiguranje mira, nego žele na Dinaru!?
Tuđman i Gojko Šušak, u dogovoru s ministrom obrane SAD-a Williamom Perryjem, odlučuju se za preokret. Već 22. srpnja Tuđman i Izetbegović potpisuju Splitski sporazum o zajedničkim vojnim akcijama u BiH. Tuđman naređuje Zbornom području Split da s HVO-om 25. srpnja krene u napadnu operaciju “Ljeto-95”.
Gotovinine snage kreću i do 30. srpnja zauzimaju Bosansko Grahovo i Glamoč. Izbijaju na vrhove Dinare. Istodobno s napadnom Olujom počinju još dvije jednako važne, obrambene. U istočnoj Slavoniji operacija pod kodnim nazivom “Fenix”, na južnom bojištu “Zid”, kao preventiva mogućnosti napada snaga Miloševića. Put za realizaciju Gotovinine varke kojom je dobiven rat više nitko nije stigao zatvoriti.