Ono što sa sigurnošću možemo pretpostaviti jest da će i u svijetu sutrašnjice 2068., za pola stoljeća, na svijetu i dalje postojati i oružje i ratovi. Od svog postanka u ljudskoj je prirodi da stvara i izmišlja oružja i da neprestano ratuje. Gotovo da nema i nije bilo civilizacije ni kulture u kojoj se ljudska priroda nije potvrdila na taj način. Oružje će se nastaviti razvijati i zbog toga što je proizvodnja oružja jedna od financijski najisplativijih industrija, a i dalje je glavni tehnološki pokretač svih ostalih.
Već sada možemo pretpostaviti da će se oružja nastaviti razvijati eksponencijalno. No veći broj znanstvenika tvrdi da će se kao ograničavajući čimbenik u toj utrci pokazati čovjek. U jednom trenutku navodno čovjek više neće moći pratiti ni nadzirati razvoj, primjerice umjetne inteligencije (AI) u vojnim sustavima. Ova tvrdnja rezultirala je otporom znanstvenika koji smatraju da su takve tvrdnje znanstvena fantastika (SF). Oni prvi drže da će roboti ubojice moći samostalno donositi odluke u borbi, pogrešno zaključujući da to već sada dronovi čine. Realniji pak upozoravaju da je tek riječ o automatima, da to nisu “Terminatori” jer nemaju kognitivnih funkcija, nego ih, naprotiv, tisuće znanstvenika širom svijeta tek pokušavaju naučiti kako to radi i odlučuje ljudski mozak.
Danas je napredak znanosti takav da se u dvije godine dogodi ono za što je prije bilo potrebno 40 ili 50 godina. Uspoređivati, dakle, ono što se u proteklih 50 godina s ratom i naoružanjem događalo ne može se ponoviti u slučaju predikcije u idućih 50 godina. No zabilježimo da je od oružja koja su nastala prije 1968., prije 50 godina, danas u upotrebi još poneki top, tenk i – kalašnjikov. Profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Krešimir Ćosić sjeća se jednog od svojih boravaka u SAD-u prije tridesetak godina, kada su njegovi kolege kazali da nikad neće biti moguće napraviti čip brži od 10 ili 20 MHz. Danas čipovi rade na nekoliko gigaherca. Na čipovima danas ima nekoliko milijardi tranzistora. Znanstveni napredak, naravno, imat će ključan utjecaj na buduće ratove, no uvijek će tu postojati i ljudski faktor. Primjerice, tog kobnog datuma, 11. rujna 2001., kada se dogodio napad na newyorške Twinse i SAD, Amerikanci su radili veliku vojnu vježbu kao oblik prevencije i suprotstavljanja ruskom napadu.
Napad su simulirali na Aljasci, a istog dana dogodio im se stvarni napad iznad SAD-a. Znači, naše su sposobnosti predviđanja vrlo ograničene. Većina vojski i dalje razmišlja u klišejima ratova koji su se događali pa se i Hrvatska vojska sada trudi razmišljati izvan okvira onoga što se događalo u Domovinskom ratu. To su neka objektivna ograničenja i kada je riječ o predviđanju budućih ratovanja. U vojnoj logici neki će konstrukti ostati nepromijenjeni, ostat će, primjerice, brigade, ali sve se više radi na formiranju manjih, adaptivnih specijaliziranih vojnih snaga. Ratovi će se pak događati na sasvim drugim i drukčijim frontama. Jednostavnije rečeno, sutrašnji, pa već i neki današnji ratovi, mogu se voditi i bez ratovanja u klasičnom smislu. Primjerice, nametanja mišljenja u smislu da ja hoću da ti misliš ono što ja želim da ti misliš, to se danas može i bez rata. Riječ je o strateškim komunikacijama i upravljanju stavovima, proizvodnji socijalnih nemira, rat putem investicija i burzi. Tako se mogu ostvariti gotovo svi ciljevi koji su se nekada mogli ostvariti jedino ratom. Možemo predvidjeti da će veliki svjetski igrači i dalje ostvarivati svoje ciljeve i to će im uspijevati i bez klasičnog rata, dok će se mali i slabiji vjerojatno i dalje tući po Jemenima i Sirijama.
Zadržavanje oblika klasičnog ratovanja i dalje će trebati velikim silama iz jednostavnog razloga što oni i dalje žele prodavati svoje oružje, a sastavni dio toga je provjera efikasnosti oružja u realnim ratnim situacijama, a ne u laboratorijskim. Ako se pitamo gdje će se voditi budući ratovi, odmah slijedi pitanje – a koji to i kakvi ratovi, je li riječ o lokalnim ratovima, o globalnim? Ako znamo da su ratovi poslije Drugog svjetskog rata izbijali i zbog interesa i potreba multinacionalnih kompanija, možemo zaključiti da će one svoje interese tako ostvarivati i u budućnosti. Možemo predvidjeti da će oni koji budu zainteresirani provoditi svoje ciljeve na ovim našim prostorima to provoditi svojim utjecajem i kapitalom, pa će to raditi i Rusija i SAD i možemo se nadati da će se oni u tom ostvarivanju ciljeva oslanjati isključivo na korištenje kapitala, a ne oružja. Kada govorimo o robotima, oni se pojavljuju sve više kao igrači na bojnom polju i tako postaju ostvarenje onoga što je bio san svake vojske. I što je počelo kao pametno izviđanje dronovima, a sada se već rabi i kao smrtonosno oružje. Ključnim se pokazuje to da sada na bojnom polju znaš raspored i svojih i protivničkih vojnih snaga, no u sljedećih 50 godina to neće biti dovoljno, već se radi na tome da se uđe “u glave” vojnika.
Primjerice, američka multinacionalka Northrop Gruman radi na sustavu koji će u svakom trenutku detektirati što rade i misle piloti, a na čemu se počelo raditi nakon katastrofe iz 2015. u kojoj je kopilot Germanwingsa Andreas Lubitz putnički zrakoplov namjerno zabio u planinu i ubio 150 ljudi. Pokazalo se, dakle, da nije dovoljno pilote samo selektirati nego ih i nadzirati i “ući” im u glavu. To znači da kao najveći misterij budućnosti ostaje čovjek, ljudski mozak, razmišljanje, ponašanje. Pri razvoju umjetne inteligencije to je primarno pitanje kojim se bave mnogi neuroznanstvenici. Da bi se radilo na kognitivnoj inteligenciji kod umjetne inteligencije, potrebno je, naravno, prije otkriti do kraja misterij te inteligencije unutar ljudskog mozga. Na ovom polju vodeće svjetske države otvaraju novu znanstvenu frontu jer je primarno otkriti tu magiju ljudskog uma. Mnogi se znanstvenici ovdje suočavaju s problemom jer znanost i tehnologija rastu eksponencijalno pa razmišljaju o tome hoće li se uopće ljudski mozak moći prilagođavati takvom rastu tehnologije.
Profesor Ćosić potvrđuje da na znanstvenim skupovima još uvijek traje ta debata hoće li umjetna inteligencija u budućnosti odlučivati ili će to i dalje biti čovjek. Prema njemu, ljudi koji vole nagađati vole isto tako reći da će u budućnosti vladati umjetna inteligencija. Te dvojbe o moći ljudskog mozga i o tome koje će biti mogućnosti kopiranja kognitivnih sposobnosti ljudskog mozga traju na razini nagađanja možda već 50-ak godina. Treba, međutim, shvatiti činjenicu da je tih 50 godina puta prema stvaranju umjetne inteligencije nula u odnosu na stotine milijuna godina koliko već traje razvoj ljudskog mozga. Naš je mozak daleko najkompleksnija stvar na svijetu pa možemo zaključiti da se neće moći napraviti umjetni mozak koji će kognitivno ikada moći nadmašiti ljudski mozak. Umjetna inteligencija nastavit će se snažno razvijati u smjeru obrade mase podataka, analize tih podataka i neke predikcije, ali čovjek će uvijek biti i ostati “gazda”. Druga je stvar stalno traženje načina kako bi se moglo upravljati ljudskim mozgom pa tako utjecati onda i na upravljanje velikim sustavima i posredno umjetnom inteligencijom. Za mnoge je to još uvijek na rubu znanstvene fantastike, no za znanstvenike poput Ćosića i njegovih studenata to više nije. Takva su istraživanja, primjerice, dovela i do razvoja pametnih pilotskih kaciga.
Činjenica je pak da je znanost uvijek dobar korak ispred praktične primjene. U praktičnom smislu trebalo bi promatrati ono što radi DARPA (Defence Advanced Research Projects Agency), agencija američkog ministarstva obrane, koja je odgovorna za razvoj novih tehnologija. Sjetimo se da je ona razvila računalnu mrežu ARPANET, koja je nakon minimalno 15-ak godina isključive vojne i tajne praktične uporabe prerasla u današnje božanstvo internet. DARPA je na isti način razvila i GPS i počela razvoj umjetne inteligencije (AI). Što u ovom trenutku DARPA radi na razvoju umjetne inteligencije, svijet, naravno, ne zna upravo zbog toga što ćemo primjenu u vojnom, pa tek poslije i u civilnom sektoru spoznati možda 10-ak, 15-ak godina kasnije. Dakle, ako kažemo da se današnji vrhunski svjetski fakulteti intenzivno bave segmentima razvoja umjetne inteligencije, virtualnom stvarnošću, automatskim prepoznavanjem ciljeva, mikrosatelitima, možemo samo maštati koliko je DARPA već ispred tih “civilnih” istraživanja.
Bilo bi, dakle, lijepo i smirujuće kada bismo mogli sa stopostotnom vjerojatnošću povjerovati u procjene da pametni kompjutori i umjetna inteligencija neće nikada biti u poziciji preuzimanja odlučivanja na ratnim bojištima. A nikako bez konzultacija sa svojim tvorcem – čovjekom. Znanstvenici koji za sebe tvrde da su realisti i dalje tvrde da je ljudski mozak isuviše kompleksan jer je priroda na njemu radila milijarde godina, od prapočetaka, a da bi ga se moglo “copy-pasteati” na čipove. A kada tome dodamo sve mane i vrline čovjeka i njegova mozga, najprije njegovu nepredvidivost i mogućnost improvizacije, pitanje je hoće li neuroznanost uopće i moći spoznati sve mogućnosti najkompleksnijeg organa na svijetu. A što bi onda valjda bila i prva pretpostavka da znanstvenici “nauče” i čipove kako da funkcioniraju kao ljudski mozak.
No, ako i možemo vjerovati u taj optimistični scenarij, ostaje činjenica da će velike sile diktirati tehnološki napredak i koristiti ga na bojnom polju. U tom napretku ljudska inteligencija i ona umjetna bit će u sve većoj interakciji pa se može predvidjeti da će kognitivne sposobnosti ljudi, kao i njihova intuicija, na taj način biti nadograđivane putem suradnje s umjetnom inteligencijom. No i dalje će čovjek biti taj koji će za umjetnu inteligenciju razvijati algoritam i metode. I bez obzira na filmove znanstvene fantastike, današnje bespilotne letjelice, pa i one s borbenim sustavima, samo su mehanotronički strojevi, roboti, bez obzira na njihove velike mogućnosti da čuju i vide sve. Robot ima ono što je čovjek imao prije, recimo, nekoliko desetaka milijuna godina, dakle osnovne funkcije u smislu da vidi, čuje, zapaža i koji je već tada imao “algoritam” koji mu je omogućavao preživljavanje. Stvaranje kognitivnog ljudskog mozga, pak, i dalje ostaje vrhunac prirodne evolucije. Dakle, budemo li optimisti, ustvrdit ćemo da nema i neće biti rata bez čovjeka.
Što se još može predvidjeti? To da će opstati klasična teza o tome da je rat nastavak politike drugim sredstvima i da će i dalje ostati produžena ruka politike. Može se predvidjeti da će se nastaviti raslojavanje svijeta na one koji su najmoćniji, najbogatiji, najsofisticiraniji i koji će uvijek željeti maksimizirati svoje ciljeve te na one druge koji će uvijek u svemu ovome zaostajati, biti podređeni i nad kojima će uvijek stajati prijetnje rata. Što se Hrvatske tiče, s obzirom na brojnost i na znanstvene i ekonomske mogućnosti, pokazat će se ispravnom njezina daljnja naslonjenost na najmoćnije svjetske partnere, dakle na SAD. Što se vojne dominacije i zaštite tiče, Hrvatska je integrirana u NATO zajedno s tridesetak drugih država svijeta. Vjerojatno će i u nastupajućim godinama i desetljećima ostanak u takvom savezništvu i pod takvim kišobranom imati najviše svrhe. Ta bi naša pozicija mogla biti ugrožena jedino kada bi pukao savez ili SAD. Postoji li dvojba oko toga hoće li umjetna inteligencija preuzeti i odlučivanje u ratnim sukobima, takvih dvojbi oko tehnološkog razvoja novih oružanih sustava u sljedećim desetljećima nema. Pri tome, nova oružja koja su već sada stvorena bit će u primjeni za 10 do 20 godina.
U razvoju novih oružanih sustava troši se sve više stotina milijardi dolara i pitanje je koje i koliko će država u budućnosti biti sposobno nabavljati nova oružja jer su ona sve skuplja i time sve nedostupnija za one države koje nisu bogate. SAD je bio i ostao vodeća sila u razvoju naoružanja i od Drugog svjetskog rata uredno je svakih desetak godina razvijao modernije sustave, pogotovo u zrakoplovstvu, mornarici i raketama. Pred kraj 1980-ih SAD počinje razvoj sada čuvenog “nevidljivog” zrakoplova F-22, a gotovo 30 godina poslije, danas, F-22 jest najtajniji i najsofisticiraniji zrakoplov vojske SAD-a, a odlukom Kongresa spada u tehnologiju koja se ne smije izvoziti u druge zemlje. Međutim, proizvedeno je tek 187 primjeraka. U projekcijama za budućnost SAD je planirao F-22 Raptorima zamijeniti sve svoje F-15-ice, kojih je u upotrebi još uvijek dvostruko više nego Raptora. Pri tome je 50-ak Raptora namijenjeno striktno za obuku pilota. Oni su sipali daleko skuplji, cijena po primjerku iznosila je oko 140 do 150 milijuna dolara.
Razvoj novih vojnih tehnologija traje vremenski sve dulje, sve su skuplje i nedostupnije. I još jedna stvar, potreba modernizacije sustava trajna je i zapravo ne prestaje. Stalan je rad na softverima, uklanjanju bugova, kojih je znatan broj, a najbolji primjer za to je razvoj jednoga drugog sofisticiranog zrakoplova koji već ulazi u upotrebu, američkog F-35. Ta je tehnologija postala toliko kompleksna da su ta nova oružja, kada krenu u upotrebu, puna raznih ograničenja koja postaju vidljiva tek nakon primjene, a pogotovo nakon upotrebe u realnim ratnim okolnostima. F-35 je zamišljen kao nenadmašni ratni stroj koji svoje stanje stalno dijagnosticira spajajući se na središnji kompjutor koji su Amerikanci nazvali ALIS (Autonomics Logistics Information System), a za koji bismo mogli reći da je tek korak ispod umjetne inteligencije. ALIS u svojoj bazi ima podatke o svakom proizvedenom F-35 i nadzire stanje svakog aparata. To znači: koliko je imao sati leta, koje je oružanje koristio, koliko je ispucao, treba li i koji dio zamijeniti i kada, a sustav automatski i naručuje rezervne dijelove od proizvođača. Ono što je minus jest to što je sustav vrlo složen, a i ne radi uvijek optimalno, zbog bugova se zna dogoditi i da sustav naruči tri jednaka dijela odjednom, a problema ima i u praktičnoj uporabi.
Pokaže li se potreba da se na neko svjetsko žarište treba poslati 50 zrakoplova iz SAD-a, u slučaju prebacivanja F-16-ica ili F-15-ica bilo je potrebno samo nekoliko tankiranja u zraku, avioni su sletjeli u, primjerice, Kuvajt, piloti su otišli na kratak objed i nakon toga su mogli krenuti u vojnu operaciju. U slučaju sofisticiranog F-35, nakon što se prebaci na drugi kontinent, uz njega mora biti prebačen i cijeli terminal s ALIS-om i treba ga prilagoditi vojnoj operaciji. Računa se da to prilagođavanje F-35-ice traje tri do četiri dana. Znači, “pametnjaković” nije borbeno spreman odmah. Bez obzira na te mane, F-35 je, kažu, znatno nadmoćniji u zraku od prijašnjih generacija zrakoplova, no skeptici i dalje traže da to potvrdi u ratnim uvjetima. Možda je to i razlog što je SAD Izraelu isporučio nekoliko desetaka F-35-ica “preko reda” pa su vojni mediji ustvrdili da su Izraelci već isprobali F-35-ice u ratnim operacijama iznad Sirije. Istodobno pojavila su se i nagađanja da je jedan F-35 bio i oboren. Izrael, naravno, ne potvrđuje ništa od navedenog. Zanimljivo je, međutim, da su Amerikanci Izraelcima opet dozvolili da najsuvremenije avione koji su im isporučeni, kao što je bilo i u slučaju s F-16-icama, odmah stave u postupak prilagodbe i modernizacije na izraelski način. I još nešto – izraelski F-35 izvan su dijagnostike ALIS-a. Izrael i tu ima vlastito rješenje. Amerikanci su ovdje očito išli na kompromis pa su prepustili dobar dio “suvereniteta” nad F-35 Izraelcima zato da dobiju ključna saznanja o stvarnoj upotrebnoj vrijednosti F-35-ica u ratnim operacijama. Ostaje, dakle, vrijediti, a bit će tako i u desetljećima koja slijede, da se stvarna moć novog oružja može najbolje sagledati u ratu. Već je iz te činjenice jasno da će povremeno izbijanje ratnih sukoba i dalje ostati imperativ i interes velikih sila.
Oružja koja se sada izrađuju i planiraju nedvojbeno su moćna na papiru i fasciniraju njihove mogućnosti kada se objavi vijest da su isprobali hiperbrzu raketu koja leti brzinom od 8 do 10 maha. Takve se informacije u ciklusima probijaju u javnost, jedanput od Rusije, pa SAD-a i Kine. Rusi su u razvoju novog oružja vrlo pragmatični i morali su biti štedljiviji od Amerikanaca pa su uporno razvijali protuzračne raketne sustave, u čemu su realno sada i nadmoćni. Nadalje, svoju četvrtu generaciju zrakoplova (primjerice Su-35) poboljšali su do maksimuma, što nije bilo jeftino jer ti zrakoplovi sada već službeno koštaju 70 do 80 milijuna dolara po primjerku, a stvarno i više. Rusija je stoga proizvela tek nekoliko desetaka tih aparata. Kinezi se, pak, već prilično muče sa svojom strategijom “copy-pasteanja”, što se najbolje vidi na njihovu mornaričkom zrakoplovu J-15, koji je kopija ruskog Su-33. Kako su pri kopiranju Kinezi uspjeli nabaviti tek jedan prototip Su-33, i to iz Ukrajine, već im se srušilo nekoliko J-15. Pokazali su se nepouzdanima jer neke komponente nisu bile dobre, kao ni motori, što je vjerojatno posljedica toga što nisu posjedovali originalne nacrte i iskustvo u proizvodnji nekih važnih komponenti. Procjenjuje se da će Kinezi imati velikih problema u održavanju tih zrakoplova pa se već čuje da razvijaju novi.
Za ljubitelje klasika evo još jedna priča koja se nedavno dogodila u SAD-u. Na poligonu u Nevadi, danju u idealnim uvjetima nove F-35-ice i stari dobri A-10 Thunderbolt 2 dobili su jednak zadatak, uništiti topom i bombama kolonu vozila. Američka vojska jako voli avion A-10, pilot kojega, nakon prvog preleta, već u drugome uništava precizno neprijatelja ni 100 metara od vlastitih snaga. F-35 to ne može jer je trom u zraku i ima slabije manevarske sposobnosti te je znatno ranjiviji jer nije oklopljen. A-10 ima oklop koji štiti pilota, motore i spremnik goriva. Pobornici F-35 i nakon ovog praktičnog “poraza” u Nevadi ipak vjeruju u nadmoć ovog zrakoplova pete generacije jer ionako nije namijenjen za blisku borbu, nego da skriven udara po protivniku s velikih udaljenosti. Kada je budućnost u pitanju, tvorci F-35-ica vjeruju da je to ionako zadnji američki avion koji će imati čovjeka za pilota. Dakle, iduća, šesta generacija vojnih zrakoplova SAD-a trebala bi biti bespilotna. Ta opcija rađa i pitanja poput onih “a tko će onda upravljati i otkud”. Budu li to ljudski operateri na zemlji, kako zaštititi, primjerice, satelite putem kojih ide veza. Hoće li operater kasniti u upravljanju? Hoće li se u tom slučaju nadležnosti pilota u odabiru ciljeva, reakciji i donošenju odluka morati prepustiti umjetnoj inteligenciji? Hoće li umjetna inteligencija imati na raspolaganju dovoljno velik broj zadanih algoritama i hoće li to biti dovoljno za suprotstavljanje protivničkom zrakoplovu u kojem je ljudski pilot? Bude li to i moguće, kako će države i vojske riješiti problem etike i je li dozvoljeno prepustiti stroju odluku o ubijanju?
Ovakva je situacija nepredvidiva jer, ako F-35-ice imaju probleme zbog bugova, kakve će sve nevolje pratiti razvoj zrakoplova šeste generacije? Možemo pak sigurno pretpostaviti da će SAD nastaviti ostvarivati svoj vojni sveti gral, a to je uspostava sve složenijega globalnog nadzora, što ujedno znači da će to provoditi iz nove domene, dakle iz svemira. Zasad to još nije dopušteno zbog sporazuma s Rusijom, no praktično je zamislivo prebacivanje i novih oružanih sustava u svemir, recimo elektromagnetnih topova ili lasera, pa i raketa. Tehnologija bi tada dopuštala da se ciljevi na zemlji precizno gađaju s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara iz svemira. Vojsci bi to bilo posebno zanimljivo rješenje s obzirom na to da sada izgleda kako od tog oružja nema obrane. Ako se upravo događa da politika dovodi u pitanje održivost globalnog sporazuma o ograničavanju razvoja nuklearnog oružja, zamislivo je da sutra može biti doveden u pitanje i sporazum koji brani militarizaciju svemira. Rat zvijezda, kako ga je planirao još američki predsjednik Ronald Regan, i koji je bio razlog propasti SSSR-a, koji to naoružavanje financijski nije mogao pratiti, u budućnosti jest zamisliv i moguć. Uostalom, već i sada vojni eksperti tvrde da oružje već jest u svemiru. Rusija je na neki način to i formalizirala jer je svojim zračnim i protuzračnim snagama dodala u naziv i “svemirske snage”. A i SAD je u međuvremenu osnovao i peti rod vojske – također svemirske snage. Znanost i tehnologija ni ovdje nisu svemogući. Primjer Afganistana to najbolje potvrđuje. U toj zemlji snage SAD-a rabe najsofisticiranija oružja današnjice i – ne mogu osigurati vlast izvan oaza širokih nekoliko kilometara. Pri tome ne pomaže puno ni to što znaju gdje se nalaze protivnici i što rade.
Ljudski genom ovdje uvjerljivo tuče “umjetnu” inteligenciju vojske SAD-a. Ima li “nade” da će ga i u budućnosti nadjačati? U sagledavanju mogućnosti ratovanja u budućnosti, kao što vidimo, nametnut će se možda i najveći ograničavajući čimbenik, a to je priuštivost ratovanja. Ako cijene oružanih sustava eksponencijalno rastu i ako možemo pretpostaviti da će, primjerice, zrakoplov koji sada stoji 100 milijuna dolara za 20 godina stajati pet ili deset puta više, postavlja se pitanje tko će uopće moći kupovati to oružje. A tako je i s ostalim naoružanjem; jedan razarač koji je stajao 100 milijuna dolara sada već košta milijardu, a američki nosači zrakoplova nove generacije klase Ford stoje već 13 milijardi dolara. A ostaje pitanje hoće li se i njemu moći neprimijećena približiti obična dizelska ruska podmornica klase Kilo, kao što se to američkoj floti ljetos približila ispred Sirije, putujući od Murmanska.
Hrvatska je, primjerice, prošlih godina nabavila Panzer haubice 2000, koje s običnom granatom dosežu 40 kilometara udaljenosti. Nijemci su razvili granatu koja dostiže i udaljenost do 70 kilometara. Ali ta je 10 puta skuplja. Rakete RBS-15 na našim raketnim topovnjačama stoje oko milijun eura po komadu i imaju domet do 80 kilometara, no kada bismo željeli kupiti najmoderniju verziju te rakete dometa do 300 kilometara, plaćali bismo za raketu tri i pol milijuna eura. A za 10 ili 50 godina? Ako se razvoj novih oružja nastavi u tom smjeru, izvjesno je da će tek manji broj država moći sebi to priuštiti. Osim ako se mogućnosti 3D kopiranja ne usavrše. Zamislimo li neki budući oružani sukob, može se predvidjeti da on više neće toliko ovisiti o tome koliko je vojnika uništeno i teritorija osvojeno, nego koja je strana prije bankrotirala zbog rata.
Ako u budućnosti neka bespilotna letjelica šeste generacije bude stajala, primjerice, 500 milijuna dolara, onaj tko je posjeduje sigurno će je koristiti vrlo restriktivno pazeći da je ne izgubi. Osim toga, te letjelice teško da će, bez obzira na cijenu, biti svemoguće i vjerojatno će uvijek postojati znatno jeftinije oružje koje će moći uništiti skupi stroj. Možemo, dakle, pretpostaviti da će i za 50 godina postojati rat i ratovanje, ali će ono vjerojatno biti ograničeno na one nesretnije i manje moćne države, vjerojatno Afrike, možda i Bliskog istoka. Bude li u budućnosti i sofisticiranijih ratova koji bi uključili i države koje si mogu priuštiti najmodernije oružje, izvjesno je da to više neće moći biti dugotrajni ratovi jer bi bili financijski neizvedivi, nego bi se moglo dogoditi da nakon prvih salvi s najskupljim oružjem vojna moć zaraćenih bude brzo svedena na, da malo karikiramo, onaj kalašnjikov i obični tenk s početka priče.