Strašno, teško, opasno, neizdrživo… Tim riječima Hrvat iz Venezuele Josip Hrgetić opisuje situaciju u toj zemlji koja grca u nezapamćenoj političkoj, ekonomskoj i socijalnoj krizi pod vladavinom predsjednika Nicolása Madura te svakog dana tone sve dublje u ponor. Hrgetić je jedan od oko 4000 članova hrvatske zajednice u toj južnoameričkoj zemlji te govori kako je na vlastitoj koži osjetio posljedice njezina propadanja.
– Nekad je hrvatska zajednica bila puno veća, bilo je tu onih koji su potomci Hrvata koji su prije više generacija stigli u Južnu Ameriku, a i onih koji su tek došli započeti novi život s druge strane oceana. Imali smo razne aktivnosti, družili se, ali sada više ničeg nema, puno je ljudi pobjeglo iz zemlje – govori Josip Hrgetić čija je obitelj također odlučila napustiti Venezuelu, i to prije nekoliko godina. Kap koja je prelila čašu bila je kada su im blisku obiteljsku prijateljicu, također podrijetlom Hrvaticu, jednostavno ubili na cesti. Zaključili su tada da se u tom kaosu više ne može živjeti te da je vrijeme za odlazak iz Venezuele, a novi su život odlučili započeti u Hrvatskoj, domovini svojih predaka.
– Moja supruga inzistirala je na odlasku, i to prvenstveno zbog naše djece, jednostavno ne želite da odrastaju na mjestu gdje ne mogu sigurno hodati ulicom – prepričava 55-godišnjak čija je supruga Mara Vitols-Hrgetić po nacionalnosti Letonka. Stoga su se neko vrijeme dvoumili hoće li otići u Rigu ili Zagreb, no na kraju je odabir pao na Hrvatsku.
– Moji su roditelji odavde, otac iz Zagorja, a mama iz Like. Oboje su nakon Drugoga svjetskog rata emigrirali u Venezuelu gdje sam ja rođen i odrastao – prepričava Hrgetić. Iako je njegova obitelj odlučila otići iz Venezuele, nije im to bilo nimalo lagano. Teško je, govore, ostaviti cijeli svoj život, a svi koji tamo žive još uvijek gaje nadu da će se situacija u zemlji popraviti.
– No ipak smo donijeli odluku da moja žena i djeca dođu ovamo i nismo pogriješili s obzirom na to koliko je situacija tamo eskalirala. Ja u Venezueli imam tvrtku koju nisam htio ostaviti pa još uvijek poslujem tamo iako je iz dana u dan sve teže. Moja je obitelj pak prije znala provoditi praznike tamo, no sada je i za to postalo preopasno – kaže Hrgetić koji zbog posla živi na relaciji između Zagreba i Caracasa te redovito putuje.
Vlasnik je tamo kongresnih dvorana koje iznajmljuje za poslovna događanja, a tijekom više od 20 godina poslovanja organizirao je oko 30 tisuća događanja. Dio je biznisa prije nekoliko godina prebacio u Zagreb gdje sada također ima kongresni centar.
– Nekada je u Venezueli bilo odlično i živjeti i poslovati, bilo je mnogo prilika za pokretanje biznisa. Sustav nije bio trom i birokratiziran kao u Europi, a nije bilo ni surovog kapitalizma kao u Americi – prisjeća se Josip Hrgetić te razočarano dodaje kako je sada situacija grozna. Službena valuta bolivar, kaže, skače iz dana u dan.
– To je kao da u Hrvatskoj u tri dana euro skoči na 15 kuna. Kada je riječ o inflaciji u Venezueli, radi se o milijunima posto i tu se više čak ne može govoriti o hiperinflaciji, nego je potrebno uvesti neki novi ekonomski pojam, poput ultrainflacije – kaže te daje primjer iz vlastitog poslovanja. Zbog inflacije stalno mora korigirati cijene, pa su tako prije godinu dana kava, sok i kroasan u njegovu centru stajali 34.000 bolivara, a sada su već 57 milijuna.
– Najgore je to što će se sada kriza još više produbiti jer je vlada donijela odluku da sve tvrtke i državne institucije moraju znatno podići plaće što većina poslodavaca u ovakvoj situaciji jednostavno neće moći podnijeti. Neke su se trgovine zadnjih dana već počele zatvarati – prepričava Hrgetić te zaključuje kako Venezuela samo tone iz krize u krizu, a slike koje se mogu tamo vidjeti su nezamislive. Ljudi su gladni, police su prazne, a namirnice se kupuju za vreće novca.
– Prosječna mjesečna plaća sada iznosi dva dolara, a za toliko se može kupiti tek kilogram mesa. Zato ljudi po cijeli dan stoje u redovima do dobiju barem kilogram brašna ili šećera. No onda samo dio ostavljaju sebi, a ostalo prodaju na crnom tržištu – govori te dodaje kako je crno tržište procvjetalo jer na njemu ljudi mogu zaraditi više nego radeći. Prodaje se i kupuje čak i pokvareno meso koje se može dobiti po nižoj cijeni, a onda se jede jako začinjeno i s octom.
– Veći je problem od situacije s hranom problem s lijekovima jer njih nema na crnom tržištu. Zapravo je najteža situacija u farmaciji jer je lijekove gotovo nemoguće naći pa ljudi umiru od bolesti poput visokog tlaka i dijabetesa, a o težim situacijama da i ne govorimo. Više od 1000 djece već je umrlo jer nisu dobila potreban lijek – ističe Hrgetić te napominje kako Hrvatima koji žive u Venezueli po tom pitanju pomaže Republika Hrvatska preko Ministarstva vanjskih i europskih poslova te Državnog ureda za Hrvate izvan RH.
– Do sada su već puno pomogli, a učinili bi i više da mogu. Hrvatska je, naime, željela poslati lijekove u Venezuelu za Hrvate, no to im je onemogućeno, odnosno Venezuela to nije prihvatila jer jedna država ne može samo tako bez razloga poslati lijekove ili bilo kakvu humanitarnu pomoć drugoj ako za to nema opravdan razlog, a u Venezueli i dalje unatoč svemu ne žele priznati da su u krizi – prepričava nevjerojatnu situaciju Hrgetić te objašnjava kako je stoga dogovorena donacija Republike Hrvatske tamošnjem Caritasu kojem je uvijek odobreno davanje pomoći. Stoga su donirana sredstva za lijekove, od čega je 80 posto namijenjeno za Hrvate u Venezueli i 20 posto za Venezuelce.
Zbog teške situacije sve je više ljudi u Venezueli svjesno da teško mogu tamo preživjeti pa je sve više onih koji bježe. Južnu Ameriku pogodila je, posebice u zadnjih nekoliko mjeseci, teška migrantska kriza, a broj izbjeglica iz Venezuele broji se u milijunima. Zbog toga je Brazil na granicu čak poslao vojsku.
– Otišlo je oko 10 posto cjelokupne populacije i to su strašni razmjeri koje nitko nije očekivao. Bježe i Hrvati, zajednica nam je sada već puno manja nego što je bila. Nas je bilo više od 50 članova samo u obitelji u Caracasu, a sad smo posvuda. Majka i braća još mi žive tamo, moja obitelj je u Hrvatskoj, ovamo nam je došla i jedna nećakinja, 15-ak je članova obitelji otišlo u Španjolsku, a dio u zemlje Južne i Sjeverne Amerike. Jedan nećak, bježeći iz Venezuele, stopirao je sve do Argentine – prepričava njihovu sudbinu Hrgetić te zaključuje kako je većina mladih ljudi između 18 i 40 godina već napustila zemlju. Što se tiče Hrvata, do sada ih se 40-ak vratilo u Hrvatsku, no iz Venezuele ih je pobjeglo puno više.
Većina ipak odlazi u zemlje španjolskog govornog područja jer im je to materinski jezik. O odlasku u Hrvatsku razmišljaju oni koji su tijekom života naučili barem malo jezika. Unatoč jezičnoj barijeri, u Hrvatsku se, također djelomično, vratila i obitelj Legčević. Supružnici Stipe Ivan i Pamela oboje su podrijetlom Hrvati, njemu su oba roditelja uoči Drugoga svjetskog rata pobjegla u Venezuelu, a njoj je tamo otišao djed. Njihove su se obitelji družile baš zbog zajedničkih korijena pa su se njih dvoje zaljubili, oženili i dobili troje djece. Taman kada je mlada obitelj počela živjeti punim plućima u Venezueli, zemlju je pogodila kriza i morali su pobjeći. Odlučili su se za Hrvatsku iako je Stipe Ivan znao tek osnove hrvatskog, a Pamela i djeca ga nisu govorili uopće.
– Tamo više nije bilo sigurno za našu djecu, za njih je ovdje kao u Disneylandu samo zato što mogu slobodno šetati ulicom ili se voziti u autobusu – prepričava mlada liječnica kojoj je plaća u Venezueli prije odlaska bila 16 dolara. U Hrvatskoj sada živi već godinu dana, a iako su se ona i djeca preselili trajno, njezin suprug i dalje posluje u Venezueli gdje se bavi prodajom hrane na veliko. I dio obitelji još im tamo živi.
– Stoga se svaki dan čujem s Venezuelom i napeto pratimo situaciju, a i redovito moram odlaziti tamo, taman se opet pakiram – govori Stipe Ivan Legčević koji dolazi iz Maracaiba, drugog po veličini venezuelskog grada. Dok živi u Hrvatskoj, vozi Uber, a u Venezueli se trudi održati svoju tvrtku na životu, no kaže kako je iz dana u dan sve izglednije da će je i on morati zatvoriti. Vladine mjere, kaže, zemlju guraju sve više u krizu, a sveopća situacija je katastrofalna.
– Nema struje, nema vode, na ulicama je nesigurno, odjekuju eksplozije, moji roditelji oko kuće su morali staviti i električnu ogradu da se zaštite – ističe te govori kako većina onih koji su ostali u Venezueli živi od ušteđevina. Oni koji ih nisu imali ili su ih već potrošili su na rubu egzistencije.
– Poznajemo jednu Hrvaticu u Maracaibu koja ima 96 godina i u izrazito je teškoj financijskoj situaciji pa smo se skupili da joj pomognemo jer ona ne može otići. I mnogim je mladim ljudima teško donijeti takvu odluku pa tako u Maracaibu još žive moja sestra, brat, šogor i šogorica te njihova djeca. Kažu da će pokušavati dokle ide – prepričava Legčević i dodaje kako je jedan od braće ipak dignuo ruke pa se sklonio u Miami, a u listopadu će se i on pridružiti zajednici Hrvata koji su iz Venezuele pobjegli u Hrvatsku.