Izborom za mandatara nove slovenske vlade Janez Janša (62) po treći put ima priliku presudno utjecati na političke procese u državi u kojoj je stekao gotovo mitsku ulogu kao jedan od glavnih aktera njena osamostaljenja iz vremena odvajanja "dežele" od bivše Jugoslavije.
Ovaj put je po prvi put riječ o mješovitoj koaliciji sa strankama koje su ga još do nedavno odbijale. Uz Slovensku demokratsku stranku (SDS) koju Janša vodi već 27 godina, novu parlamentarnu većinu čine još konzervativna Nova Slovenija (NSI), s kojom je Janša i ranije surađivao, ali i dvije stranke koje su mu dale "košaricu" nakon izbora 2018.: Stranke modernog centra (SMC) te Demokratska stranka umirovljenika (DESUS).
Janša je sa svojom strankom na redovnim izborima 2018. bio relativni pobjednik po broju mandata u parlamentu, ali je ostao bez koalicijskih partnera, te završio u oporbi iz koje se sada vraća na vlast nakon ostavke manjinske vlade Marjana Šareca krajem siječnja. Nakon ostavke vlade dva su rješenja dolazila u obzir - prijevremeni parlamentarni izbori ili novo preslagivanje u parlamentu, do kojeg je naposljetku i došlo.
Pravosudni repovi i afere
Glavno pitanje koje stoji pred takvom vladom je hoće li ona uspjeti izdržati do redovnih izbora kroz nešto više od dvije godine, s obzirom na kontroverznu reputaciju Janše kao političara "autokratskog" stila koji "izaziva podjele" u društvu ili zemlju želi "orbanizirati" te osobe koja promiče "govor mržnje", što su glavne zamjerke koje mu zadnjih godina upućuju politički konkurenti s ljevice i centra.
Tu su naravno i pravosudni "repovi", odnosno afere koje prate Janšinu dugogodišnju karijeru, a iako su većinom zaključene još i danas se često vraćaju u fokus javnosti.
Zbog optužbe da je kao premijer u vremenu 2004-2008. pogodovao finskoj kompaniji Patria u dobivanju narudžbe za isporuku oklopnih vozila za slovensku vojsku, u visini 280 milijuna eura, i da je tom prigodom došlo do isplate mita Janša je u jeku kampanje pred parlamentarne izbore 2014. godine bio pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora.
Dio kazne je izdržao, ali mu je kasnije vraćen mandat u parlamentu, nakon što je ustavni sud presudu poništio. Presuda je bila poništena zbog " nedovoljno konkretiziranog kaznenog davanja ili primanja mita", a novo suđenje o predmetu nije održano jer je slučaj otišao u zastaru. Janša je od samog početka suđenja tvrdio kako je riječ o montiranom procesu s ciljem kako bi ga se politički diskvalificiralo.
Slično se dogodilo i kad je Janša s mjesta premijera u veljači 2013. morao odstupiti, nakon samo godinu dana, jer su ga napustili koalicijski partneri pa je vladi u parlamentu izglasano nepovjerenje. Do raspada vlade i imenovanja nove, koju je tada formirala Alenka Bratušek, došlo je nakon objavljenog nalaza državne Protukorupcijske komisije (KPK) da su Janša i ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković skrivali podatke o financijskim prihodima i nisu ih prijavili u imovinsku karticu. Janša je i tada tvrdio da je riječ o političkim motivima radi svrgavanja njegove vlade. Kasnije je dobio spor na upravnom sudu, koji je ustvrdio da je KPK svoj nalaz o Janšinoj imovini nije smjela javno obznaniti, a da prethodno od osumnjičenika nije dobila njegov iskaz, odnosno objašnjenje.
Jesu li mogući pomaci u odnosima s Hrvatskom
Po ocjeni slovenskih medija, iako će mjesto ministra vanjskih poslova pripasti Janšinoj stranci koja, kao i HDZ, pripada političkoj obitelji Europske pučke stranke (EPP), spor oko arbitraže teško će biti riješiti u nešto više od dvije godine, koliko ima na raspolaganju nova vlada. Ipak, na relaciji Zagreb-Ljubljana može se očekivati relaksiranija retorika od one koju su prakticirale zadnje dvije vlade, Cerarova i Šarecova. Kao zapreku brzom izlasku iz "zamrznutih odnosa", u kojima nije bilo službenih susreta na najvišoj razini već nekoliko godina, mediji navode i to što je Hrvatska ove godine pred redovnim parlamentarnim izborima.
Tu će biti važna i stajališta njegovih partnera u vladi, posebno Zdravka Počivalšeka, koji će u novoj vladi imati uz Janšu najvažniju ulogu kao predsjednik Stranke modernog centra (SMC), koju je do prošle jeseni vodio Miro Cerar, inicijator neuspješne slovenske tužbe protiv Hrvatske na sudu EU-a u Luksemburgu zbog neimplementacije arbitražne presude.
Oko problema dogovora o granici i arbitraže u slovenskoj javnosti i dominantnim medijima s godinama se uvriježio stereotip o hrvatskim vladama koje "ne poštuju dogovore" ili "krše europsko i međunarodno pravo", te o Hrvatskoj kao "nevjerodostojnom partneru" koje će biti teško prevladati i donijeti pomake.
S druge strane, stranke ljevice i centra, koje su zadnjih godina bile dominantne, Janšu često optužuju da svojim, više puta izraženim, mišljenjem da se pregovorima s Hrvatskom o granici može dobiti više nego što je Slovenija dobila arbitražnom presudom, osobito na moru, zapravo potkopava već prihvaćene pozicije Slovenije.
Janša arbitražni sporazum htio srušiti referendumom
Gledajući na povijest Janšina odnosa prema otvorenim bilateralnim pitanjima, posebno onom graničnom, treba se podsjetiti da je još 2007. Janša kao premijer s tadašnjim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom razgovarao o mogućem bilateralnom dogovoru ili izlasku obiju država pred UN-ov sud pravde u Den Haagu, u perspektivi hrvatskog ulaska u EU. To je bilo odbijeno u slovenskom parlamentu, koji se pozvao na parafirani, a nikad potpisani sporazum Drnovšek-Račan, na kojemu je inzistirao, iako ga je Hrvatska još u vrijeme Račanove vlade povukla.
No, tako je bilo i arbitražnim sporazumom, koji su 2009. potpisali tadašnji premijeri Borut Pahor i Jadranka Kosor, o dogovornom izlasku pred ad-hoc arbitražu, što je Hrvatskoj onda omogućilo nastavak pristupnih pregovora s EU-om koje je do tada blokirala Slovenija.
Janša je odmah pokrenuo raspisivanje referenduma za poništenje tog sporazuma, smatrajući da Slovenija putem arbitraže ne može dobiti cijeli Piranski zaljev i povoljno razgraničenje na 30-ak graničnih točaka koje je njegov nekadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel bio proglasio "spornima".
Zato je arbitražni sporazum o rješenju graničnog pitanja u Sloveniji stupio na snagu tek nakon što je za njega na referendumu 2010. glasala mala natpolovična većina, zahvaljujući predsjedniku Pahoru koji se Janšinoj kampanji protiv arbitraže suprotstavio i osobnim angažmanom u predreferendumskoj kampanji.
Hrvatska je kasnije izašla iz arbitraže, nakon što je utvrđeno da je taj proces nepovratno kompromitirala Slovenija pokušajem utjecaja na arbitre, pa sada predstoji da se otvoreno granično pitanje uredi na bilateralnoj razini. No pitanje je kako bi bilo s napretkom Hrvatske prema članstvu u EU da je kojim slučajem sporazum Pahor-Kosor u Sloveniji na referendumu pao. Da je Janša uspio na referendumu poništiti sporazum Pahor-Kosor vrlo vjerojatno bi se blokada nastavila, a ulazak Hrvatske u EU dodatno odgodio.
Treba svakako podsjetiti da je uvjetovanje hrvatskog napretka prema članstvu u EU počelo još u vrijeme Janšine vlade, koja je uvjetovala otvaranje pregovor rješenjem graničnog pitanja, a politiku izravne blokade onda je nastavila Pahorova vlada koja je nastala nakon parlamentarnih izbora 2011.