Postoje mjesta zbog kojih se vrijedi zaputiti i nekoliko stotina kilometara, a sve to kako biste bili dio priče, doživljaja i posebne atmosfere koja se može doživjeti samo na takvim posebnim mjestima... Hotel Sacher upravo je jedno od takvih mjesta, prenosi Vecernji.hr
On je više od hotela, a noćenje u njemu doživljaj je koji se pamti cijeli život. Spoj tradicije i modernog, hotela Sacher smjestio se tik do zgrade čuvene Opere i muzeja Albertina na standardnim turističkim rutama te je i sam zbog toga postao dio bečkog doživljaja čak i u masovnom turizmu, dok se salzburški hotel - meni osobno draži i diskretniji od onog u carskom gradu - elegantno smjestio uz obale rijeke Salzach, te s njegove terase puca pogled na jedinstvenu i najveću utvrdu u Europi, Hohensalzburg. Osim što ostavlja bez daha, zaštitni znak hotela je to što je do posljednjeg detalja uređen sa stilom. Sve je podređeno eleganciji koja se očituje čim se zaustavite ispred hotela Sacher.
Priča o tome kako je nastala kultna Sacher torta ima koliko i onih koji ih prenose, a jedna od njih seže sve do davne 1832. godine. Tada se, naime, u domu austrijskog vojvode Metternicha pripremala gozba na kojoj su se imali okupiti sve redom uvažena gospoda i dame iz tadašnjeg bečkog kruga uglednika. Pripreme za banket, koji je bio i statusno pitanje kojim se vojvoda Metternich namjeravao pohvaliti pred gostima, tekle su prema planu. No, kako to biva, u trenucima kada su se najmanje nadali, dogodilo se neočekivano. Glavni se slastičar - o, kakve li nevolje - razbolio.
Kako bi se spasio obraz uglednog domaćina, vojvode Metternicha, u pomoć je uskočio mladi slastičarski naučnik Franz Sacher. Nije tada imao ni 16 godina, a ni slastičarskih znanja jer je tek pomagao vojvodinu glavnom slastičaru. Fine slastice i majstori koji su ih pripremali na bečkoj su gastronomskoj sceni u to doba bili vrlo cijenjeni, a sama prilika da radi za nekog od njih bila je izazov, pa tako i mladom Sacheru. U prilično kratkom vremenu, s obzirom na to da nije imao puno manevarskog prostora, a ni iskustva, osmislio je kolač od moćnog, ali vrlo suhog biskvita s puno jaja i maslaca. Kako bi mu dao dodatni štih, obilno ga je premazao gustom reduciranom marmeladom od marelica. No, to je još bilo prejednostavno za razmažena nepca uvaženih gostiju vojvode Metternicha. Mladi slastičar Sacher svoj je improvizirani kolač obložio namirnicom koja je u to doba bila apsolutni hit - čokoladom. Svi su bili ludi za tom skupom smeđom namirnicom koja je polako, ali neumitno uzimala danak u doživotnoj ovisnosti među ljubiteljima slatkog na Starom kontinentu. Pomiješana s mlijekom, bila je božanstvena, a izlijevali su je u praline - prema izumu Švicaraca, koji su zapravo ‘krivi’ za dodavanje punomasnog mlijeka u pločice. S obzirom na to da je to bilo vrijeme kada se čokolada smatrala luksuznom namirnicom, i Sacherova čokoladom obložena torta već je nalikovala na konkretan kolač. Mladi se slastičar potrudio savršeno je zagladiti, prema tadašnjoj modi u pripremi kolača. No, minimalistički izgled valjalo je nadograditi. Ono čega u Austriji nikad nije nedostajalo bilo bilo je mlijeko, odnosno vrhnje. Začinjeno šećerom i istučeno u raskošan šlag, posluženo je uz tortu.
Na korak od Opere
Tek kada su narezali tortu i kada su se pomiješali mirisi marelica, čokolade i svježeg šlaga, efekt je bio potpun. Mladom Sacheru bio je to prvi korak u svijet slastičarstva. Na večeri je njegova torta dočekana ovacijama, bio je to i prvi korak u njegovu uspinjanju u svijetu bečkog ugostiteljstva. Naime, nešto kasnije otvorio je restoran koji je ubrzo postao vrlo posjećen. Kolokvijalno su ga zvali “K Sacheru”, a onamo su navraćali ugledni Bečani prije odlaska u Operu. Nešto kasnije, na istom mjestu gdje se i danas nalazi, nasljednik obiteljskog posla, sin Eduard, uredio je hotel, i to 1876. godine. Nije se prvobitno zvao Sacher, već Hotel de l’Opera, što nije čudno s obzirom na to da se nalazi tik do zgrade čuvene bečke Opere na samom Ringu, mjestu koje - čak i ako ne putujete kao turist - ne možete izbjeći vozeći se središtem austrijske metropole. Svatko tko je u ono doba nešto značio u Beču, od plemenitaša do bankara, umjetnika, glumaca, intelektualaca i diplomata, zalazio je u prizemlje hotela koji je u trenu postao kultno mjesto. Dakako, sladili su se lošom kavom, ali sjajnim kolačem.
Anna Fuch, udana Sacher, supruga nasljednika obiteljskog posla Sacherovih, preuzela je vođenje hotela, kao više ne baš mlada snaha čuvenog slastičara, nakon suprugove smrti. Bila je prva žena u svijetu tada visokog hotelijerstva, ako se ne računaju pansioni, dakako.
Hotel na takvom mjestu, u samom srcu Beča, Anna Sacher pretvorila je u elitno mjesto u kojem je sve bilo podređeno ugađanju gostima, do najsitnijeg detalja. Hotel Sacher posto je mjesto rezervirano za bečku elitu i sve one koji su dolazeći u carski grad željeli i, dakako, mogli si to priuštiti, odsjedali u apartmanima dostojnim okrunjenih glava.
Sve do kraja života Frau Anna Sacher, inače velika ljubiteljica životinja, uspješno je vodila kultni hotel. Potkraj života sustigle su je financijske nevolje pa je hotel - zadržavši ime - preuzela obitelj Gürtler.
Predvodnica bečkog hotelijerstva
Frau Anna umrla je u svom apartmanu u hotelu, u dobi od 72 godine, nakon što je više od 50 godina čvrstom rukom vodila hotel. Upravo je ona uvela modu prikupljanja autograma od slavnih klijenata koji su uokvireni i čuvaju se u hotelu te su dio njegova šarma i zaštitni znak, baš kao što je Anna Sacher znala reći: “Imam dovoljno knjiga i zidova za sve koji će zabilježiti posjet u mom hotelu”. I danas Sacher nastavlja ovu šarmantnu tradiciju. Deseci tisuća ljudi poslali su brzojave i uputili sućut nakon vijesti o smrti najpopularnije hotelijerke u Beču.
Tradicija, stil, elegancija i ime bili su i ostali ono što su novi vlasnici prepoznali te su nastavili u smjeru koji je zacrtala snaha slavnog slastičara. Danas su hoteli Sacher - na prvome mjestu bečki, ali i njegov ‘blizanac’ u Salzburgu - dio svijeta luksuznih hotela, no i rijedak primjer da su u vlasništvu obitelji, a ne hotelskog lanca. I ponovno je dama na čelu tima i predvodnik priče o hotelima s pedigreom. Elisabeth Gürtler alfa je i omega hotela Sacher, a partneri u poslu su joj Alexandra Winkler i Georg Gürtler. S jednakom strašću i prednošću nastavljaju tradiciju koju su utrli Sacherovi pazeći na svaki detalj u hotelima koji su poput malih gradova. Elegancija, originalnost, stil i pažnja do najsitnijeg detalja ono su što će vas, odsjednete li u jednom od dva Sacher hotela, bečkom ili salzburškom, ostaviti u uvjerenju da se o vama skrbe kao o kraljevima. Ondje je svaki gost ‘vipovac’, a da ih je bilo na stotine, govori i zavidna galerija slika u šarmantnim hotelskih hodnicima. Možda će se na tren učiniti da prolazite kroz labirinte, što to nije čudno s obzirom na to da se hotel s vremenom širio.
No, sa svakim korakom sa zidova će vas gledati nasmiješene fotografije poznatih gostiju, od kraljice Elizabete i Grete Garbo, Indire Gandhi do J. F. Kennedyja i Omara Sharifa, Charlieja Chaplina. Presedan koji se pamti, a koji nije umanjio već, štoviše, povećao popularnost hotela Sacher jest konferencija za novinare koju su upravo u tom hotelu, ležeći nagi pod plahtama, održali John Lennon i Yoko Ono, najavljujući premijeru dokumentarnog filma “Rape”. Svoj su boravak u Sacheru čak ovjekovječili stihovima: “Made a lightning trip to Vienna Eating chocolate cake in a bag The newspapers said, she’s gone to his head, they look just like two gurus in drag”. U prebogatoj povijesti hotela Sacher bilježi se da je nekoliko puta bio set za snimanje filmova i popularnih TV serija. U kronikama hotela stoji zapisano kako je slavni britanski romanopisac i pripovjedač Graham Greene čak dva tjedna boravio u bečkom hotelu i kako je upravo ondje dobio inspiraciju i počeo pisati scenarij za kultni film “Treći čovjek” u kojem su glavne uloge su igrali Joseph Cotten, Alida Valli i Orson Welles. I dandanas njegov apartman nosi ime “The 3rd man”, treći čovjek.
Zavidan popis slavnih gostiju
Neoprostiva je pogreška otići iz Beča - posebno u vrijeme adventa - prije mraka, kada metropola oživi milijunima lampica, baš kao i bez Klimtova “Poljupca”, barem kratke vožnje fijakerom, pogleda na carske palače i zalogaja Sacher torte. Znaju to i mnogi slavni koji su u kultnom hotelu odsjeli, a popis je poduži, od Rihanne, Lewisa Hamiltona do Marca Zuckerberga, Justina Biebera, Sir Richarda Bransona... Svi su oni doživjeli čaroliju Sachera koja se temelji na čudesnoj strasti prema svakom detalju. Upravo to ove hotele čini tako posebnima.