Uskrsla lica Vukovara naslov je knjige objavljene u povodu 30. godišnjice stradanja hrvatskog grada na obali Dunava. Knjigu je uredila američko-hrvatska spisateljica, esejistica i prevoditeljica Julienne Bušić, a izašla je u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Zadru i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Knjiga “Uskrsla lica Vukovara” neobično je koncipirana. Naoko nespojive žanrove pisane riječi ipak je povezala tema Vukovara. Kako se to postiglo?
Sami ste rekli. Možda se čine nespojivima, ali povezuje ih zajednička tema – Vukovar. Vukovar nipošto nije jednodimenzionalan. Ta tema je poput glavice luka; kad oguliš jedan sloj, ispod njega uvijek ćeš naići na drugi. Misliš da si opisao Vukovar, ali uvijek postoje nove razine koje treba otkriti i možda je jednoj tako monumentalnoj temi najbolje pristupiti korištenjem različitih oblika izražavanja: poezije, proze, dokumentacije, fotografija, slika… Vjerujem da semiotika Vukovara zahtijeva takav pristup. Da sam mogla uključiti glazbu, i ona bi bila u knjizi!
Zašto je izbor tekstova, objavljen u knjizi, baš takav kakav jest?
Građu o Vukovaru počela sam skupljati 1998. godine, kad sam svjedočila iskapanju masovnih grobnica u tom gradu, što me je veoma duboko potreslo. Tad sam bila savjetnica u Uredu Predsjednika i moj zadatak bio je svakodnevno pisanje izvješća za medije, strana veleposlanstva i brojne druge organizacije o tom bolnom i povijesno važnom procesu. Kasnije sam nastavila sakupljati razne članke, priče i dokumente za koje sam jednostavno znala da jednog dana moraju biti objavljeni, kako zbog žrtava tako i zbog budućih naraštaja.
Kad ste došli na ideju za objavu upravo ovakve knjige?
Trideseta godišnjica hrvatske neovisnosti i vukovarske tragedije činila mi se idealnim trenutkom. Na projektu sam počela raditi prošle godine – kontaktirala sam autore, koji su mi i prijatelji, izabrala fotografije iz svoje osobne arhive i prevela na engleski jezik materijal koji sam željela uključiti u knjigu. Srećom, s mnogima od tih autora već sam prije surađivala i bila sam upoznata s njihovim djelima, pa je bilo lako dogovoriti se. O honorarima i ugovorima nije bilo razgovora, jer svi oni bili su posvećeni projektu na isključivo intelektualnoj i emocionalnoj razini. Počašćena sam što su Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Matica hrvatska – Zadar sponzorirali objavljivanje ove knjige.
Naglašavate važnost sjećanja koje može biti “i blagoslov i prokletstvo”, ali i to da šutnja može biti “najgore oskvrnuće povijesne istine”. Hoćete li to pojasniti?
Sjećanje je blagoslov i prokletstvo u isti mah, jer nas podsjeća na to tko smo i kako smo postali to što jesmo. Brojni filozofi, sociolozi, psihijatri i pisci mudrovali su o važnosti (ili nevažnosti) sjećanja. Arthur Schopenhauer čak je mislio da čovjek poludi kad se nit sjećanja presiječe, jer potreban mu je kontinuitet, potvrda njegova postojanja. Nobelovac William Faulkner s pravom je istaknuo da prošlost nikad nije mrtva, štoviše, nikad zapravo nije prošlost. Druge zemlje koje su pretrpjele velike tragedije i gubitak dobro razumiju potrebu da njihove patnje budu zabilježene i zapamćene, ne samo zbog njihova mentalnog zdravlja, nego i zbog njihovih potomaka i budućih naraštaja. Razni političari, skupine i pojedinci često govore da moramo gledati u budućnost, oprostiti i zaboraviti. Da, naravno da se moramo usredotočiti i na budućnost i oprostiti, ali zaborav je nešto drugo. Igrom slučaja, “Uskrsla lica Vukovara” objavljena su nekoliko dana prije Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Proteklih nekoliko tjedana slušamo o tome koliko je važno sjećati se. Zapravo, “sjećanje, dostojanstvo i pravda” teme su ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, sa sjećanjem na prvom mjestu. Ujedinjeni narodi podsjećaju nas da su “komemoracija i edukacija o holokaustu globalni imperativ u trećem desetljeću dvadeset prvog stoljeća” i ističu važnost “čuvanja povijesnih dokumenata i sjećanja na žrtve”. Zamislite da su Izraelu savjetovali da se usredotoči na budućnost i zaboravi prošlost. Da više nikad ne spomene holokaust, od kojeg je prošlo više od sedamdeset godina! Da više ne snimaju filmove i ne pišu knjige o toj tragediji, da ne grade muzeje u čast žrtvama. Zamislite što bi odgovorili! Samo u posljednjih dvadeset godina snimljeno je više od sto filmova o holokaustu. A koliko je muzeja holokausta u svijetu? Šezdeset sedam. Unatoč svemu tome, anketa koju je provela Anti-Defamation League pokazuje da je samo 54% svjetske populacije čulo za holokaust. Zamislite kakav bi bio rezultat da su pitanja bila o tragediji u Vukovaru, o kojoj, relativno govoreći, veoma malen broj ljudi uopće išta zna. Ali u patnji nema hijerarhije i nikad je neće biti. Naša patnja jednako je duboka i bolna kao i patnja drugih, većih i moćnijih zemalja. Zato imamo jednako pravo i legitimitet graditi spomenike i muzeje, objavljivati knjige i snimati filmove o tragediji koju su Vukovar i cijela Hrvatska pretrpjeli tijekom i nakon agresorskog rata. Zapravo, naša je dužnost i odgovornost to činiti!
Važno je, dakle, sve dokumentirati?
Kao urednica ove knjige mogla bih iznijeti svoje mišljenje: ako nešto nije zapisano, kao da se nikad nije dogodilo i zato će malo-pomalo biti zaboravljeno. Kažu da je “najkraća olovka bolja od najdužeg sjećanja”. To je itekako istina i u povodu tridesete obljetnice vukovarske tragedije i hrvatske neovisnosti primjereno je predstaviti brojna lica Vukovara: u povijesti, prozi i poeziji, slikarstvu i fotografiji, dokumentaciji i fikciji uglednih autora kao što su dr. Ivo Lučić, Tomislav Marijan Bilosnić, dr. Ante Nazor, dr Sanja Knežević, pokojni austrijski slikar Hermann Pedit... Svih ovih godina prikupljala sam građu i velikim je dijelom prevodila, znajući da će jednom morati ugledati svjetlo dana. Ovaj put objavljena je u dvojezičnoj zbirci na hrvatskom i engleskom jeziku, što je veoma važno, jer knjigu sad mogu čitati govornici engleskog jezika diljem svijeta, oni koji ništa ne znaju o Vukovaru i Hrvatskoj, a pogotovo oni koji su bili žrtve dezinformacija. Izreka kaže da će nas istina osloboditi, ali da bi nas istina oslobodila, do nje najprije moramo doći. Ova knjiga svima pruža priliku za to! Teme su bolne: silovanja, mučenja, ubijanja... i naravno da bi čovjek svoju pozornost radije usmjerio na nešto drugo, na morske valove, rascvjetano cvijeće, ptičji pjev... Ali o žrtvama strašne agresije dužni smo govoriti često i glasno. Jer šutnja je najgore oskvrnuće povijesne istine, a ludilo je njezin ishod.
Tekstovi su prevedeni na engleski jezik. Zašto se to ne čini češće kad je riječ o Domovinskom ratu i njegovim uzrocima?
To je pitanje za ministarstva kulture i hrvatskih branitelja i obrane, kao i za Ministarstvo vanjskih poslova, čiji je posao promicati Hrvatsku i njezinu povijest diljem svijeta. Ali dobri prijevodi koštaju, a dodijeljena sredstva premalena su za pristojan posao. Ono malo dostupnih sredstava tijekom godina često se tratilo na loše prijevode koje nijedan ozbiljan izdavač ne bi prihvatio i to je prava šteta. Takve projekte uglavnom su financirali pojedinci i razne skupine i fondacije, iako bi to trebao biti jedan od Vladinih prioriteta. Potaknula sam brojne projekte prijevoda djela o Domovinskom ratu na engleski jezik i sudjelovala u njima. Najnoviji takav projekt prijevod je knjige “Haški krivolov” Miroslava Tuđmana. Svi osim jednog (i to samo djelomično) bili su financirani isključivo donacijama i akcijama prikupljanja sredstava i, koliko je meni poznato, Vlada i veleposlanstva nijedan od njih nisu promovirala, čak ni naručila za daljnju distribuciju.
Dio knjige posvećen je austrijskom slikaru Hermannu Peditu. Da nije ove knjige, njegov doprinos širenju istine o Vukovaru izložbom Noć duše bila bi posve zaboravljena?
Mislim da je to tragično. Pedit je jedini istaknuti slikar izvan Hrvatske koji je naslikao cijelu seriju slika o Vukovaru, Srebrenici i ratu općenito. Jedan je od rijetkih koji taj rat nisu smatrali “građanskim”, nego su ga prepoznali kao agresorski. Kao osamnaestogodišnjakinja bila sam guvernanta u obitelji Pedit i tada sam imala sam prilike čuti mnogo toga o povijesti te obitelji. Hermannov otac završio je u zatvoru zbog svog protivljenja Hitlerovu režimu i zato je on shvaćao važnost prosvjedovanja, javnog iznošenja stavova, opisivanja stvari onakvima kakve jesu, bez obzira na posljedice. Kad su se iskapale masovne grobnice u Vukovaru, pozvala sam ga da pođe sa mnom, nadajući se da će ga to nadahnuti na umjetničku kreaciju i reagirao je uistinu čudesno. Njegove riječi na otvorenju izložbe u Mimari jasno govore o njegovoj beskompromisnoj predanosti: “Tijekom svog putovanja Hrvatskom mogao sam vidjeti samo genocid, protjerivanje, nasilje i okrutnosti soldateske prema ženama i nemoćnima. Nailazio sam na ugrožavanje integriteta i dostojanstva žena, što mi se učinilo beskrupuloznim sredstvom za istrebljenje neželjenog naroda. I danas se pitam zašto vlade Zapada govore o `građanskom ratu´? I pitam se gdje je ostao krik srpskih intelektualaca protiv ove degradacije i barbarstva?” Hermannova izložba gostovala je i u drugim gradovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u europskim gradovima, uključujući Bruxelles (Europski parlament), Haag, čak i Sankt Peterburg. Možda će nova knjiga “Uskrsla lica Vukovara” potaknuti naša razna ministarstva i Grad Vukovar da organiziraju godišnja postavljanja Hermannovih slika o Vukovaru, promiču ih, govore o njima. Prava je sramota da se ta spektakularna izložba ignorira svih ovih godina. Iako Hermann više nije živ da u tome sudjeluje, njegovu obitelj sigurno bi radovalo da ta povijesna zbirka bude zapamćena.
Stručni rad Sanje Knežević o patnji i uskrsnuću silovanih vukovarskih logorašica 1991. –1992. zbog svoje je tematike vječno aktualan, zar ne?
Nažalost, jer žene se još uvijek u mnogim dijelovima svijeta smatraju robom, pogotovo u vrijeme rata, a pravosudni sustavi većine zemalja nesposobni su procesuirati te zločine na adekvatan način. Hrvatske žrtve silovanja tek moraju doživjeti pravdu, jer počinitelji su nakon osuđujućih presuda uspjeli pobjeći preko granice. Ali najmanje što možemo učiniti je da o njihovoj patnji (i njihovoj hrabrosti) govorimo, snimamo filmove, pišemo knjige. Neka nas u Hrvatskoj vodi ovogodišnji moto obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta: sjećanje, dostojanstvo i pravda!
Na kraju, zašto knjiga nosi takav naslov?
U metaforičkom smislu sve žrtve Vukovara vidim kao mala sunca. I mada svako sunce mora zaći, ujutro ponovno izlazi. Ovoga puta ta su sunca izašla u “Uskrslim licima Vukovara”.