Strpljiv je, temeljit, sistematičan, ne ide na prvu, a poteze povlači kad je najjači, otkriva modus operandi Andreja Plenkovića jedan od možda njegovih najboljih poznavatelja, doajen hrvatske politike i diplomacije Mate Granić koji je pratio Plenkovićev diplomatski i politički razvoj od samog početka njegove karijere.
Drugi premijerski mandat, vrlo komotan s osvojenih čak 66 zastupničkih mjesta, teško da se može pripisati samo očitoj, na trenutke i bolnoj nesposobnosti protivnika i njihovih nedostataka, niti samo borbi protiv koronavirusa koju u prvoj fazi kapitaliziraju sve vlade zemalja u kojima nema masovne smrtnosti od te pošasti, već prije svega njegovoj spremnosti da zadrži vlast koja je došla nakon četiri godine strpljiva rada u državi, ali i u stranci, neutralizirajući najjaču unutarstranačku opoziciju. Mandat nije bio bez pogrešaka, ali i kritičari će se sada složiti da je na tom putu pokazao političko umijeće i vještine vladanja, da se ne ustručava – polako i sistematično – rješavati probleme ili ih toliko relativizirati i tako maknuti s agende, te da su sada rezultati izbora u Hrvatskoj pokazali ono što se već nekoliko godina govori u EU, da je Plenković moderan politički lider.
Andrej Plenković u HDZ se učlanio tek 2011., što je jedan od prigovora koje su sve vrijeme isticali njegovi oponenti u stranci, pokušavajući ga opisati kao nekog tko nije “pravi HDZ-ovac”. Ta priča da je “instaliran”, da ne pripada desnom centru, prema mišljenju jednog od njegovih stranačkih kolega, možda potječe od toga što na unutarstranačkim izborima 2016. nije imao protukandidata.
– Zato je dobro da smo na posljednjim izborima imali protukandidate, članovi su imali izbor i mogli su glasati za koga su htjeli te sada njegov legitimitet ne može biti sporan. Druga je dobra stvar što je napravljen iskorak da se ne eliminira svakoga tko je bio na drugoj strani unutar stranke. To je vani normalno, ali se kod nas nije događalo. HDZ je napravio iskorak u tome da na unutarstranačkim izborima možete imati drukčije mišljenje, ali poslije ostajete u stranci i nema isključivanja. To je pozitivan institucionalni razvoj koji je pridonio i ovoj pobjedi – kaže naš sugovornik, dodajući kako su dosad unutarstranački protivnici bili eliminirani gotovo na boljševički način.
Tko izgubi, reže mu se glava, što se vjerojatno očekivalo i sada, ali je izostalo. Izostanak takvih drastičnih poteza približio je HDZ mainstream strankama desnog centra u zapadnoj Europi, primjerice moćnom njemačkom CDU-u, gdje gubitnici unutarstranačkih izbora nastavljaju svoj rad u stranci pa i vladi, kao što je slučaj sa sadašnjim ministrom zdravstva Jensom Spahnom, koji je želio biti nasljednik Angele Merkel, ali je izgubio od Annegret Kramp-Karrenbauer. I doista, Plenkovića se po svjetonazoru, kažu neki, teško može opisati kao nekoga tko pripada u krug tipičnih članova i pristalica HDZ-a. No i tu tvrdnju opovrgava Mate Granić.
– Andrej Plenković došao je u ministarstvo u skupini odličnih mladih pravnika te je pokazivao nekoliko sjajnih odlika: da je odlično educiran, da odlično govori jezike, da odlično razumije državnu politiku, da je ambiciozan i marljiv, odnosno pokazao je sve što je u tom trenutku trebao pokazati pa je s 27 godina i postao šef Odjela za europske integracije, a potom i moj najmlađi savjetnik, kao i Kolinda Grabar-Kitarović. A kad imenujete nekoga na tako važno mjesto, morate mu prvo vjerovati, ali i biti sigurni da vam je jako potreban. Odradio je ogroman posao oko rezolucije Vijeća sigurnosti o situaciji na okupiranim područjima krajem 1994. koja je legalna baza i pravna osnova za operaciju Oluja, oko diplomatskih aktivnosti čiji smo rezultat vidjeli u tome da smo prije i poslije Oluje prošli bez rezolucije Vijeća sigurnosti. Itekako je ispekao svoj zanat, u Bruxellesu stvorio čvrstu mrežu i sada nije samo prijatelj najmoćnijih, nego dio vladajuće elite.
U MVP-u je bio diplomat, ali smo mi provodili državnu politiku koja je bila usuglašavana s predsjednikom Franjom Tuđmanom i koju je dijelio. Kad je ušao u politiku, došao je tako da mu nitko ne može predbaciti da je bio izvan čvrstog desnog centra. On se borio za svoju opciju, nije mu pala s neba – govori Granić.
Netipični HDZ-ovac
Atribut netipičnog HDZ-ovca nije ga spriječio da, kada su se posložile okolnosti za to, zasjedne na čelo stranke, koju je, jasno je od proljetnih unutarstranačkih izbora, sada čvrsto preuzeo na dulje vrijeme. A stvari u HDZ-u su se u smjeru povoljnom za Plenkovića počele razvijati od proljeća 2016., kada je postalo jasno da netom ponovo potvrđeni predsjednik Tomislav Karamarko stranci ne može osigurati ono što najviše i zanima njezino članstvo – ostanak na vlasti. U bitku za čelnu stranačku funkciju Plenković se upustio prije nego drugi stranački dužnosnici, a svoje je ambicije otkrio na izbornom saboru stranke u svibnju 2016., kada se među rijetkima pobunio protiv Karamarkove ideje da HDZ sruši prvu koalicijsku vladu s Mostom, na čelu s Tihomirom Oreškovićem. “Stranka ne smije biti talac jednog čovjeka”, poručio je tada Plenković s govornice u Lisinskom na općem saboru HDZ-a.
– To je legitimno i tako se to radi u svijetu. On je svoj stav javno rekao na najvidljivijem mjestu, nije iza leđa, i od tada je sve svoje bitke vodio na taj način. Za njega nitko ne može reći da radi nešto iza leđa jer on svoj stav jasno iznese – analizira taj potez Granić. Do tada je iza sebe imao zavidnu karijeru kao diplomat i kao političar, saborski zastupnik pa potom promatrač, a onda i eurozastupnik. Na prvim izborima za Europarlament 2013. dobio je najviše glasova na HDZ-ovoj listi, više i od prvopozicionirane Dubravke Šuice, a godinu dana kasnije, s više od 70 tisuća glasova, dobrano premašio sve ostale takmace i na drugim listama te u tom mandatu u Bruxellesu i Strasbourgu izazvao pozornost kolega i pokazao neke političke ciljeve, poput odnosa s Ukrajinom i primjene “hrvatskog modela” mirne reintegracije, na čemu je i sam radio u Ministarstvu vanjskih poslova, te blagi, da upotrijebimo tu riječ, zazor, ali i tvrdoću prema moćnoj Rusiji koji nije ni danas nestao, a hrvatskoj je široj javnosti postao prepoznatljiv nakon tog govora u Dvorani Vatroslava Lisinskog. Pozornica u Lisinskom postala je poligon za obraćanje ne samo stranačkim kolegama, već i javnosti, Plenkovićev vatikanski balkon za urbi et orbi.
– Što se tiče tog trenutka u Lisinskom, pogodio je trenutak i poruku koja tada stranački nije bila dobro prihvaćena, ali je u široj javnosti sigurno poentirao – kaže još jedan od njegovih stranačkih kolega. No zbog tog govora, neki su ga HDZ-ovci prozvali za izdaju stranke. Mjesec dana kasnije uslijedila je i pobuna HDZ-ovih europarlamentaraca protiv Karamarka, kojoj su se, kako je postajalo očito da Karamarkov pokušaj preslaganja saborske većine neće uspjeti, vrlo brzo pridružili i drugi HDZ-ovi dužnosnici.
Nakon Karamarkove ostavke, preuzimanje stranke za Plenkovića je bila formalnost – kao jedini kandidat u srpnju 2016. postaje peti predsjednik HDZ-a, a njegova prva poruka bila je najava da HDZ ulazi u novo poglavlje. To je, međutim, bilo puno lakše obećati nego provesti u djelo, za potpuno ovladavanje strankom predstojao mu je dug put, s preprekama u vidu ljudi u vrhu HDZ-a izabranih u Karamarkovu razdoblju. Kao ključnog neprijatelja Plenković je prepoznao svog zamjenika Milijana Brkića, kojega se u startu nastojao riješiti potenciranjem priče o višemilijunskim pozajmicama kojima je Brkić zadužio HDZ s pozicije glavnog tajnika. Pokušaji marginaliziranja Brkića nastavljeni su idućih godina, a kulminirali su izbijanjem afere SMS i elitne prostitucije, kada se ni Plenković ni vrh stranke nisu pretrgli kako bi zaštitili ugled drugog čovjeka HDZ-a. Brkićev krug uzvratio je plasiranjem teze da se Plenković nastoji riješiti Brkića jer mu ideološki ne odgovara, a vjetar u leđa dao im je HDZ-ov podbačaj na euroizborima, kada je postalo jasno da dio HDZ-ovih tradicionalnih birača ne podržava smjer u kojem Plenković vodi stranku.
Plenkovićevi su pak uzvratili tvrdnjama o “crnim labudovima”, implicirajući da je za tvaj izborni poraz kriva sabotaža iz redova unutarstranačke oporbe. Te procese pratili su i drugi napadi iz redova HDZ-ove desnice,poput prosvjeda u Vukovaru koji je organizirao tadašnji HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava. Tim napadima Plenković se suprotstavio tipičnim diplomatskim metodama – strpljivo je iznova pozivao na sastanke sve koji su najavili potporu tom prosvjedu. Jedna po jedna od prosvjeda su odustajale braniteljske udruge, a naposljetku je i sam Penava, nakon sastanaka u Banskim dvorima, poručio kako njegov prosvjed nije protiv “najbolje vlade u povijesti Hrvatske”, nego tek želi upozoriti na potrebu ažurnijeg progona ratnih zločina.
Uz te napade, Plenković se borio i s prozivanjem izvanstranačke desnice, posebno nakon dviju referendumskih inicijativa koje je njegova Vlada proglasila nevažećima. U prilog mu nisu išli ni odnosi s tadašnjom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, koji su svih ovih godina puno češće bili hladniji nego što bi se očekivalo, s obzirom na to da je Grabar-Kitarović na Pantovčak zasjela kao HDZ-ova kandidatkinja za predsjednicu.
Sklad između “dva brda” postignut je tek u još jednoj njezinoj kampanji, u kojoj joj je Plenković pružio punu podršku i, zajedno s njom, izgubio i predsjedničke izbore. Uz probleme koje su mu priuštili prvo koalicijski partneri iz Mosta, koji su ga prisilili na koaliciju sa svjetonazorski suprotstavljenim HNS-om, a potom i vlastiti ministri nizom nekretninskih afera, Plenković je nakon predsjedničkih izbora izgledao dobrano načet. A slijedila je tek “bitka svih bitaka”, ona na unutarstranačkim izborima.
U HDZ-u je protiv njega stvorena prilično široka fronta. Iako i sami u brojnim međusobnim razmiricama, na tim izborima snage su ujedinili njegovi stari oponenti Miro Kovač i Davor Ivo Stier, uz pomoć Ivana Penave, a naposljetku im se pridružio i Milijan Brkić. Ta je struja tvrdila da je Plenković, potezima poput ratifikacije Istanbulske konvencije, od HDZ-a odbio dobar dio njegovih birača i da je stranci nužan “povratak korijenima”.
Može se nositi s krizom
Istanbulska konvencija i njezina ratifikacija najmanje je, vjerojatno, imala veze sa samim sadržajem, već je bila poligon za politizaciju i unutarstranačke obračune. Čak i nakon što joj je dodana interpretacijska izjava koja osigurava da se izbjegne spominjanje “roda”, koje je zaista žuljalo konzervativnije ili pak bilo dobar izgovor za dizanje buke. Ratifikacija je bez problema prošla u starim EU državama, da bi se na valu populizma i populističkih lidera u istočnoeuropskima digla na razinu gotovo egzistencijalne ugroze, također je smjestila HDZ u moderniji, mainstream centar, s tradicionalnim vrijednostima, ali i kršćanskim, ali ne fundamentalističkim temeljima. Istanbulska konvencija iznjedrila je još jedan element pozicioniranja i demokratizacije HDZ-a: glasanje po savjesti.
– To je još jedan iskorak, da se dopusti članovima da sami odaberu, što je uobičajena praksa u, primjerice, Njemačkoj ili u Europskom parlamentu – ističu naši sugovornici. Plenkoviću je pri izboru u prilogišla činjenica da je na poziciji premijera te da bi njegova smjena značila automatski gubitak vlasti i parlamentarne izbore prije nego što je stranka za njih spremna. U posljednji tren, predsjedniku HDZ-a i Vlade u pomoć je, pomalo paradoksalno, došla i pandemija koronavirusa. Tu je Plenković, kojega kolege opisuju kao metikuloznog, preciznog, pedantnog, s velikim radnim kapacitetom, te kao osobu koji voli ulaziti u detalje svakog predmeta, što kao posljedicu ima i sporije donošenje odluka, pokazao drugo lice.
– Vrlo je brzo reagirao poslušavši struku i stručnjake i pokazao da se može dobro nositi s krizom – kažu, ali i napominju da se takva odlučnost sada, kad predstoje brojni izazovi, mora nastaviti i čak ubrzati i donošenjem odluka – kažu naši sugovornici. Da je smjena vlasti u krizi teško moguća pokazali su prvo unutarstranački, a potom i parlamentarni izbori, na kojima je Plenković, a potom i HDZ, odnio uvjerljivu pobjedu. Pritom se, sudeći po izbornim rezultatima, pokazalo i da je HDZ ovaj put zagrabio široko u biračko tijelo u centru, čime se, barem privremeno, dokazalo kako ne stoje ranije teze da HDZ izbore ne može dobiti bez široke potpore na cijelom desnom spektru, uključujući i dio krajnje desnice.
Predsjednik HDZ-a tako je, nakon pune četiri godine, došao u priliku da doista provede u djelo svoju najavu o novom razdoblju HDZ-a. Nakon izbornog trijumfa, Plenković je za manje od tjedan dana okupio minimalnu podršku novoizabranih zastupnika za formiranje Vlade u svom drugom mandatu. Izgledna je i šira, barem projektna podrška i starom-novom premijeru prije preuzimanja još jednog mandata preostaje tek kadroviranje u novoj Vladi koja bi, ne bude li znatnijih poremećaja zbog izvjesne ekonomske krize, trebala biti znatno stabilnija nego ona formirana nakon izbora 2016.
Novost za HDZ je i vlast u kriznom razdoblju i tek sada će se zapravo vidjeti kako ta stranka upravlja zemljom u okolnostima globalne krize. Na unutarstranačkom planu, Plenković ima odriješene ruke. Svi su svjesni da predsjednik stranke ima puni legitimitet da samostalno donosi važne odluke pa i onu da novu većinu ne želi formirati sa svjetonazorski srodnim strankama, nego s manjinama i liberalima. Pa iako u dijelu stranke već mrmljaju zbog tog koaliranja, kao i oko nekih kadrovskih poteza, poput imenovanja na funkciju glavnog tajnika Krunoslava Katičića, Plenkovićeva prijatelja iz mladosti bez posebne težine u stranci, teško da će se bilo tko u HDZ-u odlučiti na javno protivljenje predsjedniku stranke koji je tako uvjerljivo dobio parlamentarne izbore. Na njemu sva odgovornost Mediji i kolege iz stranke su ga često gurali u Bruxelles, špekulirali ili bacali sumnju na njegovu posvećenost Hrvatskoj, smatrajući je samo odskočnom daskom za neku visoku poziciju u EU.
Plenkovićeva ambicija sigurno ne završava na Bregani, slikovito govoreći. On je sebe, a kroz to i Hrvatsku, jako dobro pozicionirao na europskoj sceni i prirodno je, i po njegovu habitusu, da će karijeru u jednom trenutku vjerojatno tamo i nastaviti. Do tada u rukama, jače nego ikada, ima Hrvatsku, ali i stranku, iako stranački ljudi, ne samo u HDZ-u, vrlo lako okreću kapute.
I državu i HDZ je pomaknuo prema centru i prema zapadnoj Europi, ne samo formalno, kao dovođenjem Hrvatske na korak do Schengena i eura ili lobiranja za novac iz proračuna i instrumenta za oporavak, ili pak “modeliranja” Europske komisije koja je sklonija Hrvatskoj, već i eliminirajući radikalizam i populizam, no posla još ima, uz ekonomske i zdravstvene izazove do korupcije i prijepora oko prošlosti koje se reflektira u sadašnjosti. Ovaj put, s tako jakim mandatom i u državi i u stranci, nema isprika, nema popuštanja ili gledanja kroz prste – sve je odgovornost na njemu.