Ne samo u Barceloni, nego su i u dalekoj Srbiji ovog vikenda vijorile katalonske zastave, piše Deutsche Welle. Svi uredi Lige socijaldemokrata Vojvodine su u toj pokrajini kandidata za članstvo u EU-u izvjesili Estelada Blava, crveno-žutu prugastu zastavu s bijelom zvijezdom u znak solidarnosti s Katalonijom.
Predsjednik stranke Nenad Čanak je čak i osobno otputovao u Barcelonu da vidi tijek spornog referenduma o neovisnosti. „Ovaj referendum će imati ozbiljne političke posljedice. Centralistička Španjolska više neće moći postojati tako centralistička kao što je danas."
I u hrvatskom gradu Rijeci lokalna stranka „Lista za Rijeku" traži veću autonomiju. Hrvatski premijer i predsjednica morali bi okončati svoju šutnju i konačno osuditi „brutalno nasilje" španjolske policije protiv građana Katalonije. Zemlja koja je na svom putu u neovisnost i sama bila upućena na solidarnost svijeta „nema pravo" okrenuti glavu od „sramotne intervencije Španjolske", rečeno je u priopćenju.
Regija secesija
Da li zbog obzira prema europskom partneru Španjolskoj ili prije svega zbog vječite rasprave u Srbiji o neovisnosti Kosova proglašenoj 2008., koju Srbija i dalje ne priznaje, većina dužnosnika u zemljama nasljednicama raspadnute Jugoslavije su svjesno šutjeli o katalonskom referendumu za neovisnost. Pritom se baš u toj regiji obilježenoj ratovima u devedesetima prati spor oko Kataloniji s pozornošću kao možda nigdje drugdje. Pije svega se stariji Hrvati, Bosanci, Srbi i Slovenci kod ovog referenduma o neovisnosti Katalonije sjećaju i na referendume koji su početkom devedesetih nagovijestili krvavi raspad Jugoslavije. Separatističke težnje muče samo još višenacionalni labirint Bosne i Hercegovine. Ali zahtjevi za većom autonomijom se čuju i iz drugih regija. Slično kao u Kataloniji su i u Hrvatskoj i u Srbiji gospodarski najsnažnije regije te koje traže veću financijsku autonomiju od njihovih središnjih vlada.
Strah od novih granica
„Ima li Istra pravo na neovisnost od Hrvatske", pita i hrvatski portal Index.hr. Ali makar razmjerno imućna Istra plaća znatno više poreznog novca u Zagreb nego što od središnje vlade prima potpora, težnju za odcjepljenjem demantiraju čak i političari stranke IDS koja se zalaže za decentralizaciju Hrvatske. Ima ljudi koji žele samostalnu Istru, kaže europski zastupnik Ivan Jakovčić za Indeks.hr, „ali to nikad nije bila naša politika. Mi doduše želimo visoki stupanj regionalne autonomije Istre, ali ne nezavisnu istarsku državu."
U Srbiji je Vojvodina već 1945. dobila status „autonomne pokrajine" koja je još i proširena 1974.godine. 1989. je autokrat Slobodan Milošević praktično ukinuo status autonomije i 2002. je službeno ta autonomija opet uvedena i promjenom ustava u Srbiji 2006. joj je dodijeljena još veća financijska autonomija. Ali o zahtjevima regionalnih političara kao što su Čanak povratku široke autonomije kakva je uvedena 1974. u Beogradu za sada ne žele ništa čuti.
Odcjepljenje kao politička računica
Težnje albanskih nacionalista u područjima Makedonije i juga Srbije gdje oni žive, da se s Kosovom ujedine u „Veliku Albaniju", ne nailazi samo u Beogradu, nego i u međunarodnoj zajednici na tvrd otpor: ona se prilikom povlačenja novih granica boji novih sukoba u regiji koja je obilježena etničkim sukobima.
Najupornije su prijetnje secesijom u Bosni i Hercegovini. Bosanski Hrvati koji su trenutno prisilno ujedinjeni s muslimanskim Bošnjacima u jednu federativnu jedinicu zahtijevaju vlastiti entitet. Vođa bosanskih Srba Milorad Dodik pak već godinama iz taktičkih razloga prijeti referendumom o odcjepljenju Republike Srpske – da bi onda ipak odustao od toga. Ali sve je to računica: poticanje etničkih napetosti se za bosansku političku kastu već u protekloj četvrti stoljeća pokazalo kao najbolji način da se ostane na vlasti.
Iznevjerene nade
Separatističke centrifugalne sile u zemljama bivše Jugoslavije su prigušene i nedaćama koje nosi njihova beskonačna gospodarska transformacija. Barem kada je riječ o gospodarstvu, samostalnost kojoj su težili ili koju su i bez želje dobili, do sad jedva da je donijela bolja vremena kakvima su se nadali. Samo se Slovenija može pohvaliti značajno većim blagostanjem nego što ga je imala u doba Jugoslavije. Čak i novopridošlicu u Europsku uniju, Hrvatsku, muči visoka nezaposlenost mladih i novi egzodus gastarbajtera u daleki svijet.
Siromaštvo, nezaposlenost i iseljavanje obilježavaju stanje i u već umornoj čekaonici za ulazak u Europsku uniju. Tek prazna nada u bolja vremena već izjeda Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju u beskonačnom čekanju na ulazak u Uniju. A Bosna i Hercegovina, koja sama sebe blokira, čini se da je udaljena još svjetlosne godine čak i od statusa kandidata za pristup Uniji. Perspektive za budućnost izgledaju mračno i u europskom sirotištu, Kosovu. Dok u međuvremenu i Gruzijci, Moldavci i Ukrajinci mogu putovati bez vize u Europsku uniju, građani Kosova se i dalje moraju gurati pred konzulatima: neovisnost koja se 2008. glasno slavila i koju Beograd pokušava blokirati svim sredstvima, za državnog novajliju se do sad pokazala tek kao tmurni nastavak njezinog beskonačnog poratnog doba.