Žena prva pruža ruku muškarcu. Stariji prvi pružaju ruku mlađima. Za rukovanje uvijek koristite desnu ruku. Rukovanje treba biti kratko i valja paziti na jačinu stiska. Ne smije biti ni prejak, ali ni premlohav...
Promjena je tu, ali je li trajna
Rukovanje, jedna od osnovnih socijalnih vještina kojom se predstavljamo u javnosti, odlazi iz javne uporabe na neodređeno vrijeme. Pandemija koronavirusa donijela je promjene u pravilima ponašanja. Morat će se napisati nova verzija bontona za doba korone.
– Da, zaista je došlo do promjene. No, nismo sigurni je li ona privremena ili će postati trajna. Ono što je sigurno, potreba za izravnim kontaktom nikad neće nestati. Naime, čovjek je socijalno biće i, evolucijski gledano, ovaj jedan događaj kao što je pandemija ne može trajno promijeniti ljudske navike. Ipak bih rekla da smo u zoni privremenog pristajanja na odstupanje od našeg prirodnog ponašanja. Gledano kroz povijest, ni nakon kuge nije trajno nestala čovjekova potreba za bliskim kontaktom. Ne vjerujem ni da će ova – kaže Mirela Španjol-Marković, poslovna konzultantica i komunikacijska stručnjakinja.
Dio građana teško se privikava na to da nema rukovanja. Kao nekakav polušaljivi prijelazan korak uvedeno je “rukovanje” dodirom laktova. Što učiniti, pitamo je, kad vam netko ipak pruži ruku?
– Ovisi kako se osjećate. Neki će možda iz pristojnosti uzvratiti i rukovati se, naročito ako ste ušli u prostor u kojem ste dezinficirali ruke na ulazu. Zaista nema potrebe da nakon toga izostane rukovanje. No, događa se to da ljudi jednostavno zaborave i po navici automatski pruže ruku. Možete se ljubazno nasmiješiti i reći “ajmo rukovanje ostaviti za neka bolja, sigurnija vremena”. Nitko vam to neće zamjeriti, ljudi su i sami nekad nesigurni kako postupiti po bontonu, ne znaju što se od njih očekuje – dodaje.
Upute kako se ponašati u “novim normalnim” uvjetima znaju biti i kontradiktorne, što se najviše osjetilo s maskama, za koje su epidemiolozi na početku govorili da ih trebaju nositi samo zaraženi, a kasnije svi, a i danas se spore oko toga donosi li njihovo nošenje više štete ili koristi, pa su ljudi postali nesigurni.
– Pa onda imate i bicikliste s maskom na licu ili ljude koji se voze sami u autu i nose masku. Stoga se uočava pojačana nervoza i budnost onih koji su više uplašeni zbog virusa, kritičnost prema onima koji se pridržavaju pravila fizičke distance ili nošenja rukavica, a s druge strane imate podsmijeh i sarkazam druge skupine, onih koji misle da je sve to pretjerano i nerazumno. Komunikacijski gledano, mislim da smo svi postali svjesniji ljudi oko nas, više obraćamo pažnju jedni na druge, zapažamo stvari koje nam prije pandemije nikad ne bi ušle u fokus. Kao, na primjer, ima li prodavačica rukavice i dodiruje li s njima kruh i novac – napominje M. Španjol-Marković.
U Hrvatskoj je čest slučaj da se poslovni dogovori sklapaju u restoranima za večerom. Restorani su još zatvoreni. Koliko mjere koje propisuje Stožer Civilne zaštite utječu na neke uobičajene poslovne prakse?
– Iznimno. Ne samo što se tiče tzv. neformalne poslovne komunikacije u restoranima, na konferencijama koje služe za tzv. networking, izravno upoznavanje i sklapanje poslova. Stožer koji propisuje mjere sastavljen je od epidemiologa, međutim, oni ne poznaju radne procese i logiku organizacije rada. To utječe na to da neke industrije, pa i škole, uopće neće moći funkcionirati budu li poštovale mjere. Godinama se u organizacijama gradila kultura tzv. otvorenog prostora da bi ljudi lakše timski radili, donosili odluke, povezivali se i smanjili distancu. Mjere onemogućuju povratak tih ljudi na njihova radna mjesta te je za neke stoga rad iz ureda potpuno onemogućen. No, ne mogu se svi poslovi raditi online – ističe.
Komunikacija se stubokom promijenila. Online platforme znače prilagodbu u mnogim elementima, ne samo u bontonu. Praćenje neverbalne komunikacije jako je, dodaje, otežano u online svijetu.
Sjetimo se genijalnog Tesle
– Prenese se informacija, no teže se prenose emocije, a one čine najveći dio komunikacije. A ljudi su većinom emocionalna, a ne samo racionalna bića. Uvođenjem distance u komunikacijski prostor spriječili smo prenošenje virusa, ali i gotovo 60 posto komunikacijske prirodnosti i uvjerljivosti. Pružanje ruke, zagrljaj, poljupci pri pozdravljanju s bliskim poslovnim partnerima, fizički kontakti koji uključuju srdačnost, sitne ljubaznosti kao što su pridržavanje kaputa, sve će to nestati na neko vrijeme. Osobno, ne bih voljela da to mijenjamo jer se tako multikulturalno povezujemo i prepoznajemo – kaže.
Ima li neke savjete za građane, kako se ponašati u ovo vrijeme ograničenja?
– Moj bi savjet uvijek bio – obzirno. Poštujte druge ako vidite da su zabrinuti i oprezni, ne ismijavajte druge jer možda, po vašem mišljenju, pretjeruju s mjerama opreza, dopustite domaćinu u čiji prostor ulazite da postavlja pravila ponašanja. Ukratko, živite i pustite druge da žive s koronom kako misle da trebaju. Poštujte mjere koje su propisane čak i ako se s njima ne slažete. I čekajte da se virus umori i da nas napusti da bismo mogli opet živjeti – zaključuje M. Španjol-Horvatić.
Publicist i nakladnik Eduard Osredečki, koji je, uz ostalo, objavio knjigu “Suvremeni bonton” i specijalizirao se za stručnu literaturu iz područja komuniciranja, bontona i marketinga, kaže da je i prije korone bilo upitno je li svaki dodir kao što je grljenje, ljubljenje i slično, primjeren u svakoj situaciji.
– Sjetimo se preporuka Louisa Pasteura, Andrije Štampara i ponašanja genijalnog Nikole Tesle koji je izbjegavao rukovanje radi eventualne zaraze, pa ćemo shvatiti da je komuniciranje bez rukovanja čak dobrodošla novost. Izbjegavamo li rukovanje, sada i ubuduće, slobodno možemo sugovorniku reći: “Oprostite, ne rukujem se.” Štoviše, smatram da bi nakon ove pandemije, i nakon svih idućih manjih ili većih, trebalo u praksu uljudbe uvesti što manje dodirivanja/rukovanja. Može se i bez rukovanja, a da pritom ne ispadnemo nepristojni – smatra. Sentimentalne situacije kod bliskih osoba su, dakako, iznimka.
– Iako ni prije korone mnogi nisu znali tko kome prvi pruža ruku, a o rukoljubu da i ne govorim, savjet bi bio: što manje dodira, jer i bez toga svojim ponašanjem dajemo sugovornicima i okolini na znanje kad je poštujemo, a kada ne. Novo doba nametnulo je nove odredbe ponašanja – zaključuje.