U Hrvatskoj vojsci dobra je ekipa, ulaganje u modernizaciju se treba nastaviti iako rat nije izgledan u skorijoj budućnosti, a sukob premijera Andreja Plenkovića i predsjednika države Zorana Milanovića može samo dodatno ojačati Oružane snage - glavne su poruke bivšeg ministra obrane RH Ante Kotromanovića koji je za Večernji TV govorio o aktualnom stanju u vojsci, s čime je, kako i sam kaže, vrlo dobro upoznat.
Ne brinu vas sve afere koje izlaze svako malo, navodno nedostaje i kadra...
U svim vojskama fali jedan dobar kadar zato što su potplaćeni. U privatnom sektoru su puno veće plaće, ali ja vjerujem jako Hrvatskoj vojsci. Poznajem te glave, mogu se staviti u te glave koja je to ljubav i odanost prema toj uniformi, bez obzira što netko napravi neki eksces. To se događa u svim vojskama. Ja sam strašno ponosan na njih. Jako puno rade, po misijama su vani. Mene to čini ponosnim. Nema sumnje da mogu odgovoriti svim zadaćama. Polako se treba razvijati. Ne treba biti nervozan oko modernizacije. Mi smo jedna od najmlađih armija u NATO-u, a imamo najstariju tehniku. To je proces i ciklus.
Sve vlade su dale što su mogle dati i to je u redu. Nekad daš, nekad uzmeš, s obzirom na ekonomsku situaciju. Sve imaju dobru volju. Ne treba paničariti. Ja ne vidim da ćemo u idućih 40-ak godina nekakve ratove na ovim područjima. Ne vidim mogućnost niti rata u BiH. Svi su svjesni da je rat još tu među nama, da bi se to moglo desiti. S druge strane, ulaganje u opremu i vlastitu sigurnost. Ljudi moraju biti svjesni da vojnik košta, oprema koju koristi košta, da se ona s vremenom treba promijeniti. Dajmo im samo vjeru i pozitivnu energiju. Neka oni rade, školuju se, razmišljaju kako da budu bolji, kreativniji i daju više od sebe.
Kako objasniti običnim ljudima da se mora ulagati?
Ja podržavam nabavku borbenih zrakoplova. Iako moramo biti svjesni da je Hrvatska mala zemlja i da nije lako razvijati te tri grane - kopnenu vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo. To je jako skupo. Svaki sustav i ubuduće će biti sve skuplji. Očekujem da će nove generacije aviona biti besposadne. To je sve elektronika, skupo kao vrag. Pitanje je kako će za 70, 80 godina izgledati, tko će uopće moći imati vojsku. Bogate zemlje imat će baš bogate sustave, a ostale ćemo vidjeti kako će to izgledati. Ali mi moramo ulagati, nema dvojbe. Kad je god kakva frka uvijek je prvo pitanje gdje je vojska.
Njima ljudi najviše vjeruju. To povjerenje je zasluženo.
Pa naravno. Vojska je organizirana. Zna se glava, zna se rep. Bez obzira je li to neka civilna akcija u Petrinji ili vojna. Treba imati vjeru i pozitivnu energiju za njih. Kada je frka pita se zašto nemaju takve stvari, ali kada nema problema pita se zašto se ulaže.
Kako vidite ulogu premijera Plenkovića u svemu tome i njegovu politiku prema Hrvatskoj vojsci danas?
Ja mislim da je to pozitivno kao što je bilo i prije njega. Ja sam u sustavu bio do 2002. godine. Ne može se reći da naše Vlade nisu imale razumijevanja za Oružane snage. Naravno da to nije jedini prioritet. Kad si predsjednik Vlade imaš puno prioriteta i problema na stolu. Vidim i njegovu i Milanovićevu ulogu pozitivnima. Oni žele Oružane snage jake. Nije meni veliki incident ako je časnik ili dočasnik koristio opojna sredstva. To se događa u svim zemljama. To se vrlo brzo eliminira.
To su medijski zanimljive priče.
Upravo to. Medijima je uvijek zanimljiv nekakav eksces. To Oružane snage ili bilo koji sustav ne smije previše dirati.
Ne možemo reći da ovo prepiranje između Plenkovića i Milanovića nije ozbiljna stvar.
Ja mislim da to može samo ojačati Oružane snage. Vidjeli smo u slučaju oklopnih vozila Bradleya kako je predsjednik Milanović stalno grizao za to kao Pit bull, to je dobro za Oružane snage. Tada će i predsjednik Vlade napraviti još više za Oružane snage. Ovo je dobra pozicija.
Ima li tu možda i taktiziranja kao u vojsci?
Mislim da ima. To su pametni ljudi. Treba nekad i taktizirati, nekad i napasti. Ono sve što će jačati Oružane snage, ja sve prihvaćam. Mogu se derati, napadati jedan drugoga, što god hoće. Mislim da obojica žele jednako raditi bez obzira kako to ispalo. Neka se samo vojsku oprema. Stožer treba pustiti da rade, što manje ih petljati s politikom. Treba im samo dati zadaće.
Kako bi izgledalo da ste vi imali ovakav sukob s Kolindom Grabar-Kitarović, kao što Milanović ima s ministrom? Kakav je bio vaš odnos?
Po meni je bio fenomenalan. Može se pitati nju.
Nije se žalila.
Mislim da nije imala za što. Čim je postala izabrana predsjednica Republike Hrvatske, nazvao sam je pošto je znam i osobno: 'Kolinda, kada se vidimo?'. Ona je tada još imala privremeni stožer u hotelu Sheraton. Rekla je: 'Kada hoćeš.' Mi smo razgovarali tri sata o svim stvarima unutar Oružanih snaga. Mislim da smo mi dobro surađivali. Uveli smo te redovite brifinge i ručkove. Sve probleme koje smo imali smo raspravljali i kada se nismo slagali pronašli smo rješenje, kao što je bio mimohod. Milanović i ja smo došli kod nje i ona nam je dala suglasnost. Moj savjet bi bio razgovor. Uvijek se mora malo popustiti. Ne može se ići glavom kroz zid.
To je savjet ministru Mariju Banožiću ili predsjedniku Zoranu Milanoviću?
Tko god se prepozna ako se želi prepoznati. Razgovor je bitan. Neke stvari koje su napravljene, ja ih ne bih napravio.
Na primjer?
I s jedne i druge strane, kada govorim iz pozicije ministra. Potpuno razumijem i ulogu predsjednika države, on je vrhovni zapovjednik, nema dvojbe. Ustav je jasan, vrhovni zapovjednik je vrhovni zapovjednik. Tako sam se ja ponašao prema Kolindi. Iako smo mi imali fajtove unutar svega toga, vrlo malo smo se javno prepucavali. To je bilo više oko mimohoda i ne ona čak, nego Šeks je nešto komentirao zakon i Ustav. Meni je uvijek bilo jasno da je vrhovni zapovjednik vrhovni zapovjednik. Surađivali smo dobro. Ponos i taštinu treba staviti pod kontrolu. Nismo se slagali puno puta niti s Josipovićem kada smo mijenjali Zakon o obrani, Zakon o službi. Ja sam želio to još drugačije modernizirati. Nismo se slagali, ali smo razgovarali i tražili rješenja. Negdje je on popustio, negdje sam ja popustio. Ja nisam bio sretan, niti je on bio sretan možda, ali napravili smo puno dokumenata.
Ne vidite mogućnost rata na ovim područjima. Činjenica je da se stalno zvecka oružjem. Kako bi rat danas uopće izgledao?
Kada govorimo o našim prostorima, ja ne vidim tu rat. Najinteresantnija je BiH, to što Dodik radi je isto pokazivanje nekih mišica, jačanje sa svojom opozicijom tko će biti veći Srbin u Banjaluci. Nama je ključno riješiti problem Hrvata da budu ravnopravni s druga dva naroda. Ne vjerujem u tom smislu u sukobe. To uvijek može biti neki incident da nezadovoljni pripadnik jednog naroda napadne pripadnika drugog naroda, ali to potican od ovakvih ekstremističkih izjava. Po meni je to to. Što se tiče istoka, to je gore puno ozbiljnija situacija. Znamo da godinama traju te tenzije. Ja ne vjeruje da će doći do klasičnog rata zato što bi on bio poguban za sve. I za Ruse. Oni bi izgubili isto strašno puno. Ako bi i pobijedili i dobili teritorij, izgubili bi ekonomski strašno puno, snašle bi ih teške ekonomske sankcije. Mislim da je primarno svim tim ljudima, a i Putinu, da mu građani budu sretni, da ekonomija raste. Ja ne vjerujem u taj sukob. S druge strane, Ukrajinu razumijem. Oni imaju jedan dio teritorija koji ne kontroliraju. Po mojoj procjeni Krim možemo zaboraviti, ali sigurno se mora naći da se taj dio oblasti integrira u Ukrajini. Sada se tu traže koncesije. Ali mislim da će doći do nekog kompromisa. Radikalima u Ukrajini odgovaraju ovakve stvari. Ukrajina će dobiti neke stvari možda, veliku vojnu i ekonomsku pomoć. Možda svima odgovara malo ovih tenzija.
Kome odgovaraju ovakve stvari ako rata neće biti?
Pomalo svima. Svi će pokušati dobiti u ovoj krizi nekakve benefite. Svi će ojačati neke svoje pozicije.