Počelo je suđenje Branislavu Smiljaniću (23) koji je 21. prosinca u Trpimirovoj ulici u Osijeku, i to na "zebri", automobilom udario u poznatog osječkog glumca Aleksandra Bogdanovića te pobjegao s mjesta nesreće. Nesretni je Bogdanović preminuo u bolnici na sam Božić. Vozač Smiljanić nikada nije položio vozački ispit. Vozio je 64 kilometra na sat, a ograničenje je na tom potezu 50.
- Smatram se krivim za oba kaznena djela – izjavio je Branislav Smiljanić, inače sin osječkog policajca, jutros na Županijskom sudu u Osijeku. Iznio je odmah i obranu. - Tog dana sam bio kod svoje zaručnice Magdalene Skorza u Savskoj ulici u Osijeku, dogovorili smo se da idemo do kasina u Donjem gradu. Nismo znali kako otići pa smo se dogovorili da ja uzmem auto njezina oca. Uzeo sam ključeve iz ladice, njezina mama nije ništa znala, ona je spavala. Sjeli smo u automobil i odvezli se, zadržali smo se u kasinu pola sata, a kada smo krenuli kući, skrenuo sam u Trpimirovu ulicu. Ja sam vozio, brzinom oko 60 kilometara na sat. Bio je mrak, padala je kiša, Aleksandar je bio u crnome, ja ga nisam uspio vidjeti na vrijeme da bih zakočio. Kad sam ga udario, uplašio sam se, nisam znao što da radim, usporio sam malo i onda sam nastavio voziti. Skrenuo sam desno kod Eurodoma, pa u Zagrebačku ulicu, tu sam se zaustavio i shvatio što sam napravio. I onda je Magdaleni zvonio mobitel, zvala ju je mama i rekla da nas traži policija te da ostanemo gdje jesmo i kažemo na kojem smo mjestu. Rekli smo da smo u Zagrebačkoj ulici i došla je policija – ispričao je Smiljanić.
Opisao je kako su se u toj ulici zadržali možda desetak minuta. - Izlazio sam iz auta, uplašio sam se pa nisam htio više sjediti, hodao sam oko vozila, vrtio se u krug, nisam znao što da radim. Za to sam vrijeme nazvao prijatelja Miloša, rekao sam mu da sam učinio nešto grozno i ako može da dođe – nastavio je. Rekao je kako se samog trenutka udara u Bogdanovića ne sjeća, ali je osjetio udarac i vidio "nešto crno", no nastavio je vožnju. - Vidio sam ga prvi put doslovno pred sam udarac – ustvrdio je. - Osjećam se jako krivim, žao mi je neopisivo što sam upropastio život supruzi preminulog, njegovoj djeci, što sam se uopće odlučio na tu glupost da sjednem u auto. Svaku noć sanjam tu prometnu, ne mogu si to izbiti iz glave, i nikada si to neću oprostiti. Jer je moglo biti drugačije. Molim da mi njegova obitelj i djeca, ako ikako mogu, oproste – izjavio je Smiljanić.
Odvjetnik žrtvine obitelji upitao ga je čija je ideja bila da napuste mjesto nesreće, s obzirom da ih je u vozilu bilo dvoje. - Nije to bila nikakva ideja, ja sam tako postupio u strahu u panici, nisam znao što da učinim. Magdalena nije sugerirala da odemo – odgovorio je okrivljenik. Sutkinja Vlasta Šimenić Kovač upitala ga je potom je li mu palo na pamet da se vrate nakon što su došli u Zagrebačku ulicu i kada je prošao prvi šok. - Nije mi palo na pamet da se vratim jer sam se bojao, ako se vratim, što ću tamo vidjeti – kazao je. Policija ih je brzo našla po registarskoj tablici koja je otpala s automobila marke Kia.
Pročitan je i iskaz Magdalene Skroze, dan u istrazi. - Uputili smo se u kasino gdje je trebalo biti izvlačenje nagradne igre za automobil koju sam ja odigrala. Kući smo krenuli jer je majka rekla da je došao tata, koji se nalazio u Americi na školovanju. Ja sam popila piće, on colu. Mama i ja nemamo vozačku, ali auto stoji pred kućom za slučaj potrebe pa da majka može zamoliti nekoga za prijevoz. Ključevi su u ladici. Majci sam rekla da idemo do kasina, ali nisam rekla da ćemo uzeti automobil. Zajedno smo odlučili da odemo autom, bez obzira što on nema položen ispit. Ja sam njemu vjerovala – izjavila je djevojka. - Sve se po mome sjećanju odigralo jako brzo, bile su sekunde u pitanju. U jednom je trenutku cijelo vjetrobransko staklo popucalo, mislila sam da je pala grana, ali je Branislav počeo histerizirati i govoriti da je lupio čovjeka. Nismo stali jer smo bili uspaničeni, i ne mogu objasniti, ali izgleda da je Branislav i dalje vozio. Rekla sam da moramo stati jer sam vidjela da u takvom stanju ne može voiziti – ispričala je tada Magdalena Skroza. Navela je i kako je Smiljanić otišao pješke do srednjoškolskog igrališta, uz koje se nesreća zbila, i vidio policiju. Hitna je već odvezla stradalog pješaka.
- Oboje smo ranije primijetili da nedostaje registarska pločica i znali smo da će policija pronaći vlasnike. Ne mogu se sjetiti je li me nazvala mama ili sam ja nju, rekla je da se moramo vratiti na mjesto nesreće. Nismo to učinili. Nedugo zatim, nazvala je i rekla da je došla policija – opisala je ona. Znala je da je Smiljanić ranije već izazvao prometnu nesreću te da je radio kako bi otplatio prometne kazne, skupljene jer je vozio bez dozvole. - Znam da je polagao vozački ispit, ali nije uspio, a kasnije je htio pa je odustao. Nije imao više ni novaca za polaganje. Znam da je kupio polovni auto, misleći da će položiti ispit, ali ne znam što je bilo s time – kazala je i dodala da je Branislavov otac stalno negodovao jer mu sin vozi automobil. Smiljanićevi prijatelji Miloš i Mateo kobne su večeri otišli u bolnicu da vide u kakvom je stanju Bogdanović. U sudnici je sjedila i Sena Krupić, Bogdanovićeva supruga i majka njihova djeteta, kojemu su tri i pol godine. Tragedija se, inače, dogodila pred njihovim stanom. Ona, pak, nije ispitana, nego je pročitan njezin iskaz iz istrage.
- Sjećam se subote 21. prosinca jer je suprug imao predstavu u HNK, nakon koje smo se čuli i rekao je da kreće kući. Išao je s prijateljem i kolegom Vladimirom Tintorom, a kasnije sam od njega saznala da su putem razgovarali, tako da se suprugov povratak otegnuo. Poslala sam mu sms poruku i pitala dolazi li. Nije odgovorio, pretpostavljam da nije čuo mobitel u džepu. Čekala sam ga u dnevnom boravku, sin je spavao u spavaćoj sobi. Čula sam snažan udarac, znam da je bilo 22.36 sati jer sam mahinalno pogledala na sat. Začula sma ljude kako viču, instinktivno sam krenula prema prozoru jer sam osjetila najgore. To najgore se dogodilo - prepoznala sam supruga na cesti. Istrčala sam pred zgradu, vikala susjedima da zovu Hitnu, rekli su da je već pozvana. Pritrčala sam suprugu i vidjela da ne mogu s njim ostvariti nikakvu komunikaciju – ispričala je Sena Krupić. - Liječnici su Aleksandra stavili u induciranu komu. Skinuli su ga na Badnjak s lijekova da vide ima li reakcije, no i dalje je bio u komi. Njegova je smrt proglašena na Božić – navela je ona nadalje.
Obrana je ispitala prometnog vještaka na okolnosti kretanja pješaka. Utvrđeno je da je Aleksandar Bogdanović hodao brzim hodom od 7 kilometara na sat. - U trenutku stupanja pješaka na kolnik, prednji dio automobila je od mjesta naleta bio udaljen oko 21 metar. Obzirom na konkretne prometne i vremenske uvjete, odnosno pravac pružanja kolnika, osvijeljenost šire zone mjesta događaja te vožnju s uključenim svjetlima, mišljenja sam da je pješak najkasnije prije stupanja na obilježeni pješački prijelaz, okretom glave u lijevu stranu te pogleodm u smjeru sjevera, mogao uočiti automobil. Pješak je imao tehničku mogućnost zaustaviti se prije stupanja na "zebru" – izjavio je vještak. Naveo je i kako je, pri dopuštenoj brzini od 50 kilometara na sat, zaustavni put 27,2 metra.
Žrtvina supruga Sena Krupić na to je iznijela primjedbu. - Jako dobro pozanjem Aleksandra, ne bi prešao cestu da se nije osjetio sigurnim. Tisuću puta ju je prešao – rekla je ona. Reagirala je i tužiteljica. - Vrlo je neprimjerno što je iz ovakve obrane proizašlo da se pješak sam bacio pred vozilo – negodovala je. - To je vaš zaključak – branio se branitelj.