Ono od čega se u Austriji, vezano uz pandemiju koronavirusa strahovalo, dogodilo se je. Prepune jedinice intenzivne njege u austrijskim bolnicama i teška moralna dilema u slučaju da ne mogu da se liječe baš svi pacijenti zbog nedostatnih bolničkih kapaciteta, a negdje i manjka medicinskog osoblja. Dakle pitanje života i smrti - kratko rečeno trijaža.
Liječnici su u nekim austrijskim pokrajinama pred kategorizacijom pacijenata po hitnosti, točnije rečeno pred groznim odabirom: koga liječiti, a koga ne? Dakle pustiti da umre. Možda nećete vjerovati, ali ovo se događa u Austriji, maloj, ali još uvijek relativno bogatoj i uređenoj europskoj zemlji.
U jeku pandemije koronavirusa austrijski su liječnici prinuđeni, zbog velikog broja pacijenata u intenzivnoj njezi i nedostatnih kapaciteta koji očito pucaju po šavovima, primjeniti trijažu. To je u srijedu potvrdio i austrijski ministar zdravstva Wolfgang Mückstein, šokirajući na sjednici Glavnog odbora Nacionalnog vijeća austrijskog parlamenta sve nazočne. Mückstein je rekao kako se zbog dramatične situacije odlažu ne samo male operacije nego i operacije pacijenata oboljelih od raka.
“Jedinice intenzivne njege tijekom pandemije nikada nisu bile tako pune kao danas”, istakao je ministar zdravstva.
Napomenuo je kako je popunjenost kapaciteta intenzivne njege s 624 pacijenata, jasno prešla razinu od kritičnih 30 posto popunjenosti kapaciteta. A danas je već zabilježen daljnji rast broja “teško oboljelih” na 649. Ali i daljnji porast broja novozaraženih od 10.367 u proteklih 24 sata, od čega je njih 3.376 na bolničkom liječenju. I još 61 smrtni slučaj u samo jednom danu. Brojke koje tjeraju strah u kosti svim Austrijancima: i cijepljenim i necijepljenim.
Pogotovo jer je već i u Austriji potvrđen prvi slučaj zaraze novim omikron sojem koronavirusa. Ministar zdravstva, kako je istakao, u sljedećih dva tjedna očekuje daljnji opterećenje intenzivnih bolničkih kapaciteta.
Nakon potvrde ministra Mücksteina da je trijaža postala stvarnost u jedinicama intenzivne njege u bolnicama nekih austrijskih pokrajina, neizostavno se nameće pitanje ne bi li bilo uputno zakonom hitno odrediti kriterije “odabira” koga liječiti, a koga ne, u ovakovim izvanrednim situacijama odlučivanja o pitanju života i smrti austrijskih građana. Kako ne bi bilo privilegiranih!