Prvi novac iz novog instrumenta EU sljedeće generacije, za oporavak i otpornost nakon pandemije korone, po kojem je Hrvatskoj namijenjeno 9,4 milijarde eura, najvjerojatnije će stići na jesen, kad se očekuju prve avansne isplate. Uz taj instrument, Hrvatskoj je na raspolaganju i više od 12,6 milijardi eura kroz višegodišnji financijski okvir, odnosno proračun EU za idućih sedam godina.
Taj novac, više od 22 milijarde eura, ova država vjerojatno nikada više neće imati na raspolaganju. Vlada je odradila važan dio posla – izborila se za veća sredstva, pa i u samom finišu pregovora, nego što je bilo planirano – a sada je novi izazov iskoristiti ta sredstva koja su im stavljena na raspolaganje, i u tome uz Vladu trebaju sudjelovati i svi zainteresirani.
I više nego uspjelo lobiranje
– Bit dogovora za Hrvatsku sažet je u jednoj brojci – 22 milijarde eura koje su nam na raspolaganju iduće četiri, odnosno sedam godina. Naša tiha ambicija bila je da dobijemo dvostruko od 10,7 milijardi eura iz prvog financijskog okvira. To je poluga za ulaganje, za razvoj infrastruktura, za reforme. Mi s ovakvim alatima moramo biti ne samo među najrazvijenijima u Europi, nego i u svijetu – rekao je jučer premijer Andrej Plenković i dodao da uspjeh u Bruxellesu treba pretvoriti u uspjeh koji osjećaju i građani.
Kako bi se došlo do novca iz instrumenta EU sljedeće generacije, treba donijeti plan oporavka u suradnji s Europskom komisijom. To ne podrazumijeva golem, strateški dokument, nego se vjerojatno nastoji pojednostaviti dokument i provedbu. U listopadu ili studenome očekuju se grubi nacrti koji će se formalno usvojiti najkasnije u travnju iduće godine jer se cijeli proces povezuje s Europskim semestrom, preporukama Komisije i reformama koje Hrvatska, kao i druge države, mora provoditi.
Među ostalim, riječ je o osiguravanju likvidnosti malim i srednjim poduzećima, očuvanju radnih mjesta, održivom razvoju...
Primjerice, projekti mogu ići u smjeru digitalizacije javne uprave, projekata u zdravstvu koji bi smanjivali troškove ili opterećenja kao što su liste čekanja. Europska komisija surađuje s državama članicama u izradi planova, daje suglasnost i odobrenje, prati njihovu provedbu, a na temelju indikatora i ispunjenja planova idu isplate tranši. Kad je riječ o višegodišnjem financijskom okviru, prerano je govoriti o detaljima, no prve bi avansne isplate možda mogle biti sljedeće godine.
Hrvatska je uspjela osigurati nekoliko velikih koraka. Nacionalno sufinanciranje zadržano je na 15 posto, unatoč prvotnim prijedlozima da se digne na 25 posto. Da je taj prijedlog prošao, za Hrvatsku bi to u sedmogodišnjem razdoblju značilo milijardu i pol eura, što je ozbiljna svota i imala bi poguban utjecaj za lokalnu razinu. Potom, Hrvatska je uspjela izlobirati i da se ne skraćuju rokovi implementacije s tri na dvije godine. No možda najveći “poklon” predstavlja pola milijarde eura dodatnih sredstava koje je, slažu se upućeni, izlobirao premijer Andrej Plenković.
U veljači je tako Hrvatska povrh svih izračuna za kohezijsku politiku dobila dodatnih 300 milijuna eura, a u posljednja dva dana pregovora u Bruxellesu još 100 milijuna eura za regionalnu te 100 milijuna dodatnih sredstava za poljoprivrednu politiku. Ozbiljan novac je na raspolaganju, no njegova apsorpcija ovisit će i o projektima i agilnosti svih potencijalnih korisnika.
– Vlada je osigurala što više potencijalnih sredstava za više sektora u potrebi i sada idemo dalje. Ovo je prilika da svi zajedno, u suradnji s državom, uz pomoć lokalnih jedinica, županija i privatnog sektora projektima i brzinom implementacije doprinesemo apsorpciji što većeg iznosa jer nikada nećemo imati ovakvu šansu – kaže posebni savjetnik predsjednika Vlade za ekonomska pitanja Zvonimir Savić.
Program ‘sljedeća generacija’ težak 750 milijardi eura, iz kojega je Hrvatskoj stavljeno na raspolaganje 9,4 milijarde eura, doživljava se kao veliki paneuropski gospodarski program. Taj se novac ne može koristiti za otplatu starih dugova niti se može usmjeriti u potrošnju. Povijesni dogovor treba podržati održive strukturne promjene u Europi, a Komisija ima tri prioriteta koji su vezani uz projekte koji suzbijaju klimatske promjene, promiču digitalizaciju gospodarstva i jačaju zdravstveni sustav. Nepovratna sredstva bit će dostupna pod određenim uvjetima, koji su detaljnije razrađeni kroz Europski semestar – kao što je slučaj s drugim EU donacijama.
To znači da članice EU moraju provoditi potrebne reforme pa nije slučajno da je Plenković uoči sjednice u Bruxellesu obećao da će prepoloviti broj lokalnih dužnosnika i smanjiti broj općina. Takozvana uvjetovanost veća je za nepovratna sredstva nego za zajmove. Unijini neto obveznici inzistirali su da se novac EU ne smije “davati”, jer ne žele zajednicu dugova i zabrinuti su zbog činjenice da njihovi porezni obveznici moraju plaćati troškove drugih.
Pomoć tvrtkama i građanima
U ovogodišnjem je fokusu Europskog semestra liječenje posljedica pandemije, kako ekonomskih tako i zdravstvenih. Stoga se i od Hrvatske očekuje da maksimalno pomogne tvrtkama i stanovništvu, posebno nezaposlenim i ranjivim skupinama, smanji poreznu presiju te da prednost ulaganjima za poticanje održivog gospodarskog oporavka, s posebnim naglaskom na zelenoj i digitalnoj tranziciji.
‘Zelena i digitalna ekonomija’ bit će mantra idućih godina, a o tome koliko će ovdje uhvatiti korijena ovisi i koliko će u stvarnosti Hrvatska povući sredstava. Kad prođe 2020. i zaustavi se širenje epidemije na ovaj ili onaj način, na red će doći čišćenje prljavštine ispod tepiha. Hrvatska ima dugu listu obveza unutar Europskog semestra, kao što su rješavanje dugova u zdravstvu, neujednačen mehanizam određivanja plaća u javnom sektoru, neefikasno tržište rada, nerazvijena željeznička mreža i neujednačena prometna mreža, energetska neefikasnost, sporo i nevjerodostojno pravosuđe, visoki parafiskalni nameti, loše gospodarenje otpadom i vodama.
Povlačenje bespovratne pomoći bit će uvjetovano napretkom u tim područjima. Kako nema besplatnog ručka, Komisija želi drastično povećanje vlastitog prihoda.
Deset milijardi eura godišnje trebalo bi sjesti od trgovanja certifikatima o emisijama stakleničkih plinova, a još deset od solidarnog nameta po skupinama. Od pet do 14 milijardi eura može se osloboditi preko CO2 poreza na uvoz u EU, a digitalni porezi donosili bi godišnje 1,3 milijarde eura.