Društva su kroz čitavu svoju bogatu povijest oduvijek osjećala poriv za kažnjavanjem onih koji su mu na neki način naštetili. Od sitnih lopova i kriminalaca, preko onih malo većih pa sve do najbrutalnijih silovatelja, ubojica i masovnih ubojica. No ta moć da se nekome ograniči sloboda kretanja prečesto je u istoj toj povijesti prevršila svaku granicu ljudskosti.
Mnogi zatvori postali su nadaleko i naširoko poznati i popularni po okrutnosti života koji u njima kažnjenici mogu iskusiti. Primjerice, od sredine tridesetih godina 20. stoljeća, pa sve do ukidanja zatvora 1963., Alcatraz je glasio za najčuvaniji i najsigurniji zatvor u Americi. Međutim, unatoč svemu ovaj razvikani i poznati zatvorski kompleks nije ništa u usporedbi sa sedam najokrutnijih zatvora u povijesti. Pa prošećimo se kroz njihovu povijest:
“Vražji otok”, Francuska Gvajana (1852. - 1953.)
Koncentracijski logor 22, Hoeryong, Sjeverna Koreja, (1965. - 2012.)
Tuol Sleng, Kambodža (1975. - 1979.)
Tadmor, Sirija (1930. - 2015.)
Zatvor “Crni dupin”, Rusija
Carandiru, Sao Paolo, Brazil (1956. - 2002.)
Tullianum, zatvor iz doba Rimskog Carstva
U razdoblju od 19. i 20. stoljeća Francuska Gvajana bila je izolirano i nesretno mjesto naseljeno različitim kolonijama zatvorenika. Mali komad kopna nedaleko od današnjeg Cayennea postao je tako “Vražji otok” koji je uskoro postao simbol za brutalnost i pravi “pakao na Zemlji”. Pobune i međusobna ubojstva dokrajčili su one koji su nekim čudom preživjeli zaraze. Upravo zatvorenici ovog mjesta dali su mu nadimak “giljotina na suhom” zbog velike stope smrtnosti od gladi, bolesti i uvjeta života. Najveći broj zatvorenika bio je zadužen za sječu tropskog drveća i izgradnju cesta. Ako ne bi ispunili dnevnu kvotu, ne bi dobili hranu. Oni koji bi umrli nisu bili pokopani, već bačeni u more.
Ako nešto zgriješite, u zatvor ne idete samo vi, već svi najbliži članovi vaše obitelji. Ovaj zatvor je bio organiziran kao radna kolonija, a svatko je dobivao 170 grama kukuruza dva puta dnevno. Zatvorenici su stalno fizički zlostavljani ako nisu izvršavali sve zadatke.
Procjenjuje se da je oko 2000 njih umrlo od neuhranjenosti, a broj pogubljenih je i dalje nepoznat. Zatvorenici su morali stajati na vrhovima prstiju u velikom rezervoaru punom vode ili su jednostavno bacani u samice pune buha i prljavštine, gdje mjesecima ne bi ugledali svjetlost dana.
Najokrutnije od svega bilo je testiranje kemijskog oružja na zatvorenicima, kao i nekih neisprobanih lijekova.
Oko 20.000 ljudi prošlo je kroz ovaj ozloglašeni zatvor, a njihov život tamo značio je samo jedno – mučenje od jutra do sutra.
Zatvorenici su samo jednom dnevno imali obrok, koji je uključivao minimalno žlicu kaše ili juhe od nekog lišća koje se nije ni koristilo za prehranu.
Kožne bolesti definitivno su najviše harale ovim smrtonosnim tamnicama. Zatvorenici nisu smjeli ni u kojem slučaju govoriti, osim ako im je bilo naređeno odgovoriti na postavljeno pitanje.
Stražari su ih svakodnevno tjerali da jedu vlastite fekalije, a na njima su koristili i elektrošokove, gušili su ih vrećicama i silovali.
Ovaj zatvor je oličenje mučenja i ponižavanja i poznat je po tome što je pogubio više od 1000 svojih zatvorenika. U njemu su se držali politički zatvorenici, zajedno s običnim sitnim kriminalcima.
Zatvor je bio otvoren više od 80 godina, a uvjeti u njemu bili su krajnje okrutni. Zatvorenici su smjeli gledati samo u pod, a zlostavljanje je bilo svakodnevna rutina. Lomljenje prstiju, ruku i vađenje očiju bila su česta zvjerstva u Tadmoru.
Cijelim tunelom kojim se inače ulazi u zatvor postavljene su laserske zrake koje reagiraju na bilo koji nenajavljeni ulazak ili izlazak. Zatvorenici su bili vezani debelim lancima i batinani šipkama.
Tko je ušao u ovaj zatvor, više nikada nije imao čak ni priliku izići iz njega. Zatvorenicima su vezivane oči kako ne bi vidjeli put koji vodi do zgrade zatvora. Svi su bili izolirani i najveći dio vremena su provodili s lisicama na rukama. Bilo im je dopušteno tjelesno vježbanje od 90 minuta svaki dan u pripadajućem metalnom kavezu.
Od trenutka kad ih probude, do onog trena kad im narede da spavaju, zatvorenici nisu mirovali. Nisu smjeli sjediti, a kamoli ležati. Svatko od njih imao je neku cjelodnevnu obvezu.
O ovom zatvoru kruže samo jezive glasine o brojnim zlostavljanjima, ali zbog njegove tajnovitosti nikada nisu potvrđene.
Zatvor Carandiru, koji je 2002. godine uništen, bio je, prema istraživanjima novinara AskMena, pravi pakao na Zemlji. Ovo je bilo mjesto događanja najgoreg zatvorskog masakra u Brazilu, u kojem su čak 1992. godine ubijena čak 102 zatvorenika. Zatvor su zadesile i epidemije strašnih bolesti, tako je gotovo svaki peti osuđenik bio zaražen virusom HIV-a, a anestezija tijekom operativnih zahvata bila je luksuz. Navodno i zatvorski liječnik nije godinama kročio u ovu ustanovu. Također, teška zlostavljanja nisu bila rijetka pojava. Kao i ostali ozloglašeni zatvori, Carandiru je bio prenapučen, zbog čega je upravnik zatvora imao problema s održavanjem pune kontrole.
Ovaj zatvor se nalazi 12 metara ispod površine zemlje, a tama i smrad ga čine odvratnim i zastrašujućim.
Bio je namijenjen svim kriminalcima, uključujući i vladare koji su zatvarani, a u njemu su se našli i ratni zarobljenici.
Danas je ovaj prostor pretvoren u muzej.
Povjesničari tvrde kako su na ovom mjestu zvjerski mučeni i ubijani zatvorenici dok su ostali to morali gledati.
Inače, bilježi se i to kako bi vođe poražene nakon trijumfa odvodili u zatvor Tullianum i tamo bi obično bivali brutalno ubijani ili zadavljeni.
To bi se događalo nakon svakog od mnogobrojnih ratnih pohoda u koje se upuštalo Rimsko Carstvo.