Nakon 40 godina na Rebru, prof. dr. sc. Josip Paladino i jučer je jurcao između sale i odjela. Pred neurokirurgijom čekaju ga pacijenti, a na rasporedu je imao tri operacije. Zdravlje nekih troje ljudi, možda i tri nečija života. Da odlazi brend klinike i bolnice, moglo se jučer “namirisati” i na ulazu. Nezahvalno je na papir staviti ičije osjećaje, a da se ne ode u kakvu neželjenu patetiku, no pacijenti koje smo zatekli čekajući profesora Paladina odlazak tog liječnika i čovjeka opisivali su nam kroz suze.
20 godina dolazim k njemu
– Dobro da ste došli! Ne postoji znalac, ali i čovjek kao što je on! Pa, on se i mravu nakloni! Od njega svi mi osjećamo duboko poštovanje, kad ga hitno pozovu u salu, on se svima nama ispriča. Znam da on, kad sam ležala tu na odjelu, nije imao radno vrijeme, kad ode u 6,7, on se u deset navečer opet vrati i obilazi nas da vidi štima li sve. Nikad ta njegova četiri sata nisu bila četiri, on je radio 14 sati. Svi smo vam mi tu ležali i svi će vam ljudi reći isto. Pa, znam da i kad je sam nakon svoje operacije bio u toplicama ni tamo nije mirovao, nego savjetovao ljude, dijagnosticirao. Sram može biti i državu i njezine upravljače. On nema stranku, ali želim svima poručiti da on ima stranku pacijenata – gotovo je u dahu ispričala Milka Jegač, pacijentica koja prof. Paladina poznaje dva desetljeća.
Prije 20 godina operirala je angiom, danas mu, osim na kontrole, dolazi i zbog novih zdravstvenih problema. Otvoreno će ova žena kroz suze reći da joj je vijesti o odlasku toga liječnika iz hrvatskog javnog zdravstva digla tlak, izazvala ljutnju i tugu.
Dok ona govori, ostali pacijenti dodaju i potvrđuju njezine riječi ispred vrata neurokirurgije Rebra. Teško je, reći će nam, opisati drugima koliko ih je ova vijest potresla jer nisu prošli što i oni; strahove, borbu za život, godine hodanja po bolnicama, neizvjesnost, najteže trenutke u kojima su imali ovog čovjeka uz sebe. Njegovo znanje, ali i – podvući će svi – njegovu ljudskost.
– Znate, to su vam odlike velikih ljudi, ne samo znanje, koje je kod njega ogromno, nego i pristup pacijentu, svakom pacijentu. Kad dođete kod njega, on vas prvo upita kako ste, kako vam je obitelj, on prvo razgovara sa svakim i sa svakim jednako. Mene je 1985. operirao dr. Lucian Negovetić u Vinogradskoj, svi su me otpisali, on me poslao Paladinu. Ja 30 godina hodam po bolnicama, šest puta sam operirala glavu. Pa, ne može svatko čeprkati po našim glavama! To ljudi ne shvaćaju. Ja ovim liječnicima mogu samo zahvaliti – uz puno će osjećaja i prisjećanja na niz situacija koje je tijekom godina prošla upravo uz podršku liječnika koje opisuje Ifeta Bahonjić.
Na njihove riječi suze su krenule i trećoj pacijentici, gospođi koja je također čekala pregled kod prof. Paladina. On joj je pomogao riješiti problem koji joj je odredio život nakon puno godina patnje. I on će, nastavlja, pomoći i kada nije nešto direktno s čim se on bavi, on će razgovarati i reći što bi još trebalo napraviti i provjeriti, sam će nazvati i moliti kolege da vas prime.
Zagrljaji pacijenata
Sve ove pacijentice jučer na Rebru “stoput” će podvući da su one tek obični ljudi, nemaju veze, utjecaja ni novca i da se godinama pa i desetljećima osjećaju vrijedno kod prof. Paladina. Kroz zahvate, godine liječenja, mjesece po bolnici kao kroničari s Rebra reći će nam i da iza sebe on ostavlja sjajnu ekipu liječnika i strahuju da će neki od njih otići s njim.
Gurajući krevet s pacijentom, u to dolazi prof. Paladino, od jednog pacijenta odmah uzima nalaze, ispričava se svima jer mora gospodina smjestiti na odjel, grle ga pacijenti ispred njega, grli i on njih.
– Što da vam kažem? Imam tri operacije danas, vidite koliko je ovdje ljudi. Moram se pobrinuti za sve njih, jednu sam operaciju završio. Rebro je moja kuća, nikad ne bih protiv Rebra – govori nam liječnik koji očito nije samo spasio nego i obilježio život mnogima.