Bila je to još jedna krvava noć u Njemačkoj, ovaj put u gradu Hanauu nedaleko od Frankfurta. Napadač, 43-godišnji Nijemac Tobias Rathjen, u krvavom pohodu pobio je 10 ljudi. Riječ je o radikalnom desničaru, koji je svoj ubilački pohod izveo iz ekstremističkih motiva. Ostavio je za sobom manifest i pismo, kao i video, na temelju kojih se brzo zaključilo da je riječ o još jednom pomahnitalom radikalnom desničaru, koji prezire strance i sve druge boje kože. U svom manifestu, koji podsjeća na bolesni manifest norveškog masovnog ubojice Andersa Breivika, i Tobias Rathjen tvrdi da muslimane treba istrijebiti, da je bijela rasa nadmoćna i da Njemačka ne čini dovoljno kako bi se zaštitila od stranaca. Iako je na svojoj internetskoj stranici objavljivao videosnimke na kojima je širio mržnju prema drugim narodima i rasama, on nije bio na radaru policije i sigurnosnih službi, koje na svom popisu ekstremnih desničara imaju više od 12 tisuća imena, dok je onih jako opasnih za društvo, prema podacima tjednika Der Spiegel, tek 53.
“Obrana bijelog čovjeka”
Kada se uzme u obzir da je u samo devet mjeseci Njemačka bila poprište triju krvavih napada, svih triju s istim ekstremno desničarskim predznakom, onda je jasno da se Njemačka suočava s ozbiljnim problemom desničarskog terorizma. I taj problem, očito je, eskalira. U listopadu prošle godine 27-godišnji Nijemac i neonacist Stephan Balliet otvorio je vatru u sinagogi u Halleu, ubivši dvoje ljudi, a u ljeto prošle godine neonacist Stephan E. hladnokrvno je likvidirao predsjednika okruga Kassel Waltera Lübckea, i to zbog političkih motiva i njegova prijateljskog stava prema migrantima. Bio je to prvi slučaj likvidacije političara na vlasti u Njemačkoj s desničarskim motivom od 1945. godine. Sve napade povezuje zajednički narativ: mržnja prema strancima, “obrana kršćanske civilizacije” i “bijelog čovjeka” od stranih elemenata, bez obzira na to je li riječ o muslimanima ili Židovima.
Nakon svakog takvog napada u pravilu uslijedi šok. Dok je šok javnosti razumljiv, iznenađuje šokiranost policije i tajnih službi koje su, unatoč brojnim upozorenjima, svaki put zatečene novim napadima i pokoljima. Čelnici Njemačke šokirani su činjenicom da su se pripadnici različitih ekstremno desničarskih skupina u tako kratkom razdoblju toliko radikalizirali da su spremni posegnuti za oružjem i počiniti posve konkretno, a ne više samo virtualno nasilje. Policiji je dugo trebalo da problem desničarskog terorizma shvati ozbiljno. Još prije desetak godina izašlo je na vidjelo djelovanje skupine Nacionalsocijalističko podzemlje, čiji su pripadnici prije nekoliko godina osuđeni zbog deset ubojstava (devet migranata i jednog policajca). Riječ je o slučaju u kojem su policija i obavještajne službe godinama od 2000. do kraja tog desetljeća uporno ignorirali jasne naznake da je u nizu ubojstava i bombaških napada riječ o rasistički motiviranim zločinima. Policija i sigurnosne službe uporno su odbijale ove slučajeve tretirati kao terorizam, što se pokazalo fatalnom pogreškom, a čini se da dio odgovornosti leži i na bivšem šefu Službe za zaštitu ustavnog poretka Hans-Georgu Maaßenu, smijenjenom 2018. godine, koji je najviše zakazao upravo kada je riječ o borbi protiv desničarskog terorizma. Za njega je rečeno da gaji određene simpatije prema Alternativi za Njemačku (AfD), koju je Maaßenov nasljednik Thomas Haldenwang stavio pod djelomičan nadzor svoje službe zbog sve ozbiljnijeg neonacističkog skretanja.
Desničarski teroristički napadi u Njemačkoj u pravilu su godinama bili tretirani kao djela pojedinaca, “usamljenih vukova”, iako je njihovo djelovanje uvijek povezivao zajednički rasistički narativ. I taj narativ nije samo njemački, nego i globalni, jer, primjerice, nema suštinske razlike između pucanja Andresa Breivika po tinejdžerima na otoku Utoya 2011. godine, prošlogodišnjih napada Brentona Tarranta u novozelandskom Christchurchu, napada na Latinoamerikance u El Pasu i napada u Hanauu. Neki smatraju da je problem i u policijskoj fiksiranosti isključivo na islamistički terorizam, što je dovelo do zanemarivanja desničarskog terorizma iako je potonji, kada je riječ o brojkama i postocima, višestruko veća prijetnja od islamističkog, a pogotovo od lijevog terorizma, koji je bio veća opasnost u prošlosti, iako su lijevi radikali prije nekoliko godina također pokazali zavidan destruktivni potencijal tijekom summita G20 u Hamburgu 2017., kada su opustošili taj grad.
“V-osobe” čuvari mira i Ustava
Kada je riječ o njemačkoj policiji i obavještajcima, ima, dakako, i drukčijih primjera. Prije samo nekoliko dana u više saveznih pokrajina uhićena je skupina od 12 opasnih ekstremnih desničara koji su planirali terorističke napade na džamije kako bi isprovocirali stanje slično građanskom ratu. Skupinu koja se nazvala “Tvrda jezgra” (Der harte Kern) policija je dulje vrijeme nadzirala uz pomoć svog ubačenog obavještajca, tzv. V-Manna (V je prvo slovo od Vertrauenspersonen (osoba od povjerenja) ali i Ustava – Verfassung), koji se ubacuju među desničarske skupine, nadzirući njihovu komunikaciju i sastanke. Njih valja razlikovati od tradicionalnih doušnika, koji također policiji dostavljaju podatke o pojedinim skupinama. U zadnje vrijeme praksa korištenja tzv. V-osoba na desničarskoj sceni od strane njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka, koja djeluje u sklopu policije, našla se na udaru kritika nakon niza neuspjeha i skandala u koje su bili uključeni. U ovom je slučaju zahvaljujući obavještajcu ubačenom u ovu skupinu, koju je predvodio 53-godišnji Werner S., koji je odranije bio poznat policiji kao opasan ekstremni desničar, policija reagirala na vrijeme spriječivši realizaciju još jednog krvavog pohoda.
Problem desničarskog terorizma neopravdano je svesti na problem policije i tajnih službi jer on ima i svoj politički i društveni kontekst. Njemačka je specifična zemlja, koja je zbog teškog povijesnog tereta i odgovornosti za najteže zločine u povijesti ljudskog roda uvijek bila posebno senzibilizirana kada je riječ o desničarskom ekstremizmu. S njim se, za razliku od niza drugih europskih zemalja, uspješno nosila. Raspirivanje mržnje protiv pojedinaca ili skupina na temelju njihove etničke ili vjerske pripadnosti u Njemačkoj je zabranjeno zakonom, baš kao i javno korištenje nacističke ikonografije ili negiranje holokausta. Njemački Ustavni sud ima ovlast zabraniti stranke i organizacije koje koketiraju s neonacizmom. Jedna od takvih stranaka je i neonacistički NPD koji, unatoč pokušajima, nije zabranjen. Međutim, njemačka se demokracija uspješno nosila s izazovom NPD-a na drugi način, jer ta stranka nikad nije uspjela ući u Bundestag, ostajući na političkoj margini. No Alternativa za Njemačku (AfD) pokazala se kao puno ozbiljnijim problemom od NPD-a. Njemačka brana pred rasizmom i neonacizmom počela je popuštati upravo s usponom AfD-a, stranke koja je u vrijeme krize eurozone nastala kao profesorski kružok koji je zagovarao izlazak Njemačke iz eurozone, da bi se tijekom izbjegličke krize transformirala u žestoku ksenofobnu, antimigrantsku, a dijelom i neonacističku stranku. Upravo AfD, trenutačno vodeća opozicijska stranka u zemlji, a time i dio političkog mainstreama, širi isključivost i netrpeljivost u društvu, koketira s neonacizmom i ismijava njemačku kulturu sjećanja i spomenike holokaustu, govori o “obrani kršćanske civilizacije” i “bijelog čovjeka” od stranih “agresora”, dakle, sve ono što je povezalo i pokrenulo napadače u Hanauu, Halleu, Christchurchu ili El Pasu. I to, naravno, nije slučajno. Desni teror u Njemačkoj eskalirao je paralelno s usponom Alternative za Njemačku. Zbog toga kancelarka Angela Merkel govori o “otrovu” koji se širi društvom i zato problem desničarskog terorizma ne mogu riješiti isključivo policija i sigurnosne službe, nego se s njim mora suočiti cijelo njemačko društvo.