Gotovo jedno svaki sat, odnosno 20-ak dnevno ili više od 6500 godišnje. Ubojstva se u svjetskoj prijestolnici smrti, kako se često naziva Salvador, olako broje pa ni stanovnici, ni nadležni ni mediji više gotovo ne obraćaju pozornost ako na cesti vide “samo” jednu ili dvije pogubljene osobe.
Rezignirano priznaju nemilosrdnu činjenicu da im pažnju može privući eventualno veća egzekucija, ali je zato prije nekoliko godina svjetska vijest bila da se u Salvadoru na ulicama javno slavi – dan bez ijednog ubojstva. Situacija je, naime, toliko brutalna da se takav dan ne pamti u novijoj povijesti te srednjoameričke države u kojoj živi nešto više od šest milijuna ljudi, ali koja je veličinom dvostruko manja od Hrvatske te je, s obzirom na odnos broja stanovnika i učestalost ubojstava, proglašena najnesigurnijom na svijetu.
Upletanje SAD-a
Prema indeksu UN-a kojim se mjeri stopa ubojstava u svakoj zemlji, u Salvadoru se godišnje počine gotovo 83 ubojstva na 100 tisuća stanovnika. Riječ je o pravoj pandemiji nasilja čak i za pojmove tog dijela svijeta, a pravi dojam o kako je velikoj brojci riječ dobiva se tek usporedi li se, primjerice, sa Sjedinjenim Američkim Državama koje su često percipirane kao nesigurne, a imaju indeks 5,35. U Europi on pak iznosi 3, a u Hrvatskoj 1,04. No Salvador na tom popisu nije usamljen već ga u stopu, s indeksom 56,5, prati susjedni Honduras koji je prije nekoliko godina bio na prvome mjestu. Zajedno s Gvatemalom, koja je s indeksom 27,3 na 15. mjestu, te tri države čine geografsko područje u Srednjoj Americi koje se naziva Sjeverni trokut, a riječ je o najnesigurnijoj svjetskoj regiji izvan ratnih zona. Zbog kriminala bandi i narkokartela tamošnji stanovnici doslovno ne znaju hoće li dočekati sutrašnji dan, a svatko je dosad izgubio barem jednog člana obitelji. Zato mnogi iz Sjevernog trokuta pokušavaju pobjeći, uglavnom u SAD, i to preko Meksika.
Dok se u raspravama o ilegalnim imigrantima koji u SAD pokušavaju ući iz Meksika zaboravlja da oni često ne dolaze iz te zemlje, već samo idu preko nje, brojke pokazuju realnu situaciju: sve je više ilegalnih migranata iz Sjevernog trokuta, a broj meksičkih izbjeglica se smanjuje. – Ako Honduras, Salvador i Gvatemala neće moći zadržati svoje stanovnike unutar vlastitih granica, SAD će biti prisiljen smanjiti novčanu pomoć koju izdvaja za te države – rekao je nedavno američki predsjednik Donald Trump te najavio novi val deportacija. No ironično je da povijest pokazuje kako je upravo upletanje SAD-a u politiku unutar granica tih država jedan od glavnih čimbenika koji su prouzročili migracije. U doba hladnog rata, u Salvadoru, Hondurasu i Gvatemali su se, naime, redali vojni udari, diktatori, nedemokratski sustavi, paravojne organizacije i gerilski pokreti, a pritom su sve tri države bile, zbog blizine Kubi, veoma bitne za SAD koji je novcem izdašno pomagao jedne vlade, a rušio druge. Na zločine protiv ljudskih prava žmirilo se dok su u zemljama bjesnili građanski ratovi, a Salvador i Honduras su čak i međusobno nakratko zaratili. Stotine tisuća ljudi su poginule, nestale ili pobjegle, a tek je predsjednik Bill Clinton 1999. godine priznao da je politika SAD-a u Sjevernom trokutu bila pogrešna.
U sve tri države su 1990-ih održani demokratski izbori, no situacija se unatoč očekivanjima nije smirila. Štoviše, danas ondje umire više ljudi nego u vrijeme građanskih ratova, a novi val nasilja doveo je na ulice bande, i to ni manje ni više nego iz – Los Angelesa. Stanovnici Salvadora, Gvatemale i Hondurasa koji su tijekom građanskih ratova pobjegli u SAD ondje su, naime, osnovali ulične bande. Najpoznatije su Mara Salvatrucha 13, poznatija kao MS-13 i Barrio 18 čije su najokrutnije članove Sjedinjene Američke Države, umjesto da ih zatvore, 1990-ih protjerale u njihove matične zemlje. Bio je to posljednji čavao u lijes stabilnosti, a vjetar u leđa bandama koje djeluju pod sloganom “Ubij, siluj, kontroliraj”. Članovi bandi poznati su po tetovažama po cijelom tijelu, a djeluju na oba američka kontinenta. Unatoč deportacijama, deseci tisuća članova “mara”, kako ih se naziva, i dalje žive u SAD-u gdje je MS-13 postao prva ulična banda koja se nalazi na popisu međunarodnih kriminalnih organizacija.
Procjenjuje se da je u državama Sjevernog trokuta između 500 tisuća i milijun ljudi izravno povezano s bandama, a vlasti, koje su preslabe da bi se s njima borile, izmjenjuju dvije politike kada je riječ o odnosu prema bandama – oštru koja se naziva “Mano dura” i u prijevodu sa španjolskog znači čvrsta ruka, i “Mano amigo”, odnosno prijateljska ruka. Prvi pristup je veoma agresivan te čak omogućava policiji i vojsci da likvidiraju članove bandi, no pokazalo se da egzekucije bez suđenja potiču još više nasilja. Blagi pristup ponekad daje rezultate, no kratkoročne i veoma nestabilne. Tako su se vlade 2012. hvalile padom stope ubojstava, no kasnije se doznalo da su mir nakratko kupile u dogovoru sa šefovima bandi u zatvoru kojima su zauzvrat omogućile posjete striptizeta i hranu iz KFC-a. Nakon takvih pokušaja, stanje je potpuno izmaklo kontroli, a najgora godina u povijesti bila je 2015. kada je stopa ubojstava u Salvadoru iznosila rekordnih 104. Trenutačno brojke ponovno padaju zbog snažnog otpora vlasti, policije i vojske, no statistika malo znači tamošnjem stanovništvu kojemu je ugroženo jedno od temeljnih ljudskih prava, ono na život. A situacija daljnjim deportacijama iz SAD-a može postati samo još gora.
Uloga narkokartela
I dok vlade vode rat protiv bandi, stručnjaci diljem svijeta upozoravaju kako je to samo prividno jedini uzrok visoke stope ubojstava. Treba, ističu, voditi računa i o činjenici da se val nasilja u Sjevernom trokutu značajno povećao nakon 2007. godine, poslije agresivnih poteza meksičke vlade s ciljem zatvaranja karipskog koridora kojim se do tada transportirala droga, većinom kokain, iz Južne Amerike u SAD.
– Srednja Amerika je tada postala glavni tranzitni pravac, a prema procjeni vlade SAD-a, 2006. godine je 42 posto kokaina, vrijednog 16 milijardi dolara, prošlo tim putem, a 2011. između 90 i 95 posto kokaina – ističe stručnjakinja za politiku Latinske Amerike Lidija Kos-Stanišić u radu “Sigurnosne narkoprijetnje demokracijama Sjevernog trokuta”, u kojem je jedno od glavnih pitanja upravo utjecaj regionalnih narkokartela poput meksičke Sinaloe na nestabilnost Salvadora, Hondurasa i Gvatemale. – Narkotrafikanti oduzimaju građanima pravo na život i sigurnost, jednakost pred sudovima i potkopavaju rad vladinih institucija zaduženih za istrage i kažnjavanje. Ubacili su se u političke, sudske i sigurnosne institucije, kupuju gradonačelnike i municipalne službenike te stvaraju paralelne vladajuće strukture – zaključuje Kos-Stanišić.