Mjesecima su po Starom Arbatu, najpoznatijoj ulici Moskve, izloženi plakati kojima se veliča "specijalna operacija" – "rat" je još uvijek zabranjen pojam. Na čitavom nizu plakata hvali se nepobjedivost" ruskog oružja: na plakatu s helikopterom piše: "On će te naći. On je zao. On je naša grabljivica", a ispod slike tenka piše: "Čuješ li ga? Buku neizbježne osvete?" Tu je i plakat na kojem su ruski vojnici stilizirani kao ikone, čak i s aurom oko glave. Poruka je i više nego jasna: rat je svetinja. Reći ili tek pomisliti nešto drugo je ravno bogohuljenju. Na jednom plakatu je to sasvim jasno i rečeno: "Ako je Bog uz nas, tko je onda protiv nas?".
Građani prolaze pored plakata i jedva da ih još itko primjećuje. Da je rat, to je svima jasno. A jasno im je i da se lako može završiti iza rešetaka ako se kritizira – "diskreditira" kako piše u zakonu. Oporbeni aktivist Ilja Jašin je dospio u logor – gdje je bio do razmjene ovog ljeta, samo zato jer je na YouTubeu izjavio kako bi moglo biti i istine u izvještajima o pokolju koji su ruski vojnici počinili u Buči, piše Deutsche Welle.
U zatvor se ne šalju samo aktivisti: Nadežda Bujanova je pedijatrica, 68 su joj godina i liječi mališane u Moskvi. Nije držala jezik za zubima ni pred jednim dječakom koji je došao na pregled sa svojom mamom, udovicom vojnika palog u Ukrajini. Majka je liječnicu odmah prijavila policiji, a na suđenju nipošto nije bilo jasno što je liječnica doista rekla, a što je majka od toga shvatila. Sudu je i to bilo dovoljno: liječnica je osuđena na pet i pol godina kažnjeničkog logora. Bujanova je iz svog staklenog kaveza u sudnici sve to proglasila "apsurdnim". Ali to nije apsurd, nego stara i dobro poznata svakodnevica i Sovjetskog Saveza i carske Rusije: i zidovi imaju uši, svatko može biti denuncijant.
Tisuću (1.000) dana rata u Rusiji znači i 1.000 dana ratne propagande. A ona je posvuda: od pješačke zone Moskve pa sve do najzabitijih naselja Sibira. Na televiziji se redaju vijesti o vojnim uspjesima – uvijek su samo uspjesi, i razgovori sa "stručnjacima". I svi govore isto: mi nismo ništa krivi, nego su sve to fašisti u Ukrajini i ratni huškači u Europskoj uniji. A naša pobjeda je sigurna.
Posvuda su plakati vojnika na bojišnici, na školskim priredbama mališani plešu u uniformama, svuda su – čak i na tisućama automata za karte za javni prijevoz u Moskvi – oglasi koji pozivaju na vojnu službu. Ako domoljublje nije dovoljna motivacija, onda je tu i novac: piše da se može zaraditi i do 50 tisuća eura već u prvoj godini vojne službe na bojišnici. Tko stenje pod teretom dugova – a takvih je u Rusiji mnogo, uniforma mu se lako može učiniti jedinim rješenjem.
1.000 dana rata za Ruse znači i 1.000 dana patnji. Diljem gradova Rusije redaju se novi grobovi vojnika čija tijela su stigla u limenim kovčezima. Ruski izvori u svojim vijestima o "pobjedama" i "uspjesima" uopće ne govore o broju žrtava. Novinari britanskog BBC-ja – ta postaja se ne može pratiti u Rusiji – dali su si truda i prebrojali osmrtnice i obavijesti o smrti koje se mogu naći na internetu, tako da su već dosad došli do preko 77 tisuća poginulih. To su provjerene informacije, s imenom i prezimenom svakog od njih. Čak i umjerene procjene zapadnih vojnih stručnjaka i obavještajnih službi govore da bi lako moglo biti i dvostruko više poginulih, a da se ne govori o teško ranjenima i budućima ratnim invalidima.
Za svih 12 godina američkog rata u Vijetnamu je poginulo oko 56 tisuća američkih vojnika zbog čega je raspoloženje na američkim sveučilištima graničilo s revolucijom. I 26 tisuća poginulih sovjetskih vojnika u Afganistanu je trajno i nepovratno obilježilo čitavo društvo Rusije. Ali u današnjoj Rusiji i nakon tolikih žrtava vlada grobna tišina: obiteljima se pošalje posmrtno odličje, dobiju i prilično visoku novčanu naknadu tako da im se zatvore usta.
Zapravo još uvijek ruska propagandna mašinerija govori o Ukrajincima kao o "braći" koju su zaveli fašisti, ali u javnosti jedva da ima ikakvog razumijevanja za patnje koje se njima nanose. Je li to strah ili ravnodušnost, teško je reći. Ponekad se – i osobito nakon žestokih napada ruske vojske – na spomenicima i natpisima ulica nazvanih po umjetnicima rođenima u Ukrajini pojavi stručak cvijeća i maleni natpis s porukom "oprostite nam". I na stablima u parkovima se ponekad vide dvije trake, jedna žuta i jedna plava kao što su boje Ukrajine. Tko to postavlja, to zanima i rusku policiju. Ali nekakvog šireg zgražanja javnosti – nema.
Koliko Rusa nakon 1.000 dana propagande i pritiska podržava rat i politiku Putina? Naravno da je to, piše Deutsche Welle, gotovo nemoguće točno reći, čak i kad neovisni institut Levada u ispitivanju mnijenja postavlja indirektna pitanja zbog kojih se upitani ne moraju bojati zatvora. Ali i taj institut procjenjuje da Putin uživa uvjerljivu podršku građana. Za državni Institut za sociologiju ruske Akademije znanosti nema ni najmanje sumnje: prema najnovijem istraživanju objavljenom prošlog tjedna "specijalnu operaciju" podržava 78% upitanih, a njihov broj raste. Direktor instituta Mihail Gorškov tvrdi kako je mnoštvo građana "svakako željelo izraziti svoje mišljenje" i kako se "već po ovim brojkama" jasno vidi da "Rusija više nije na koljenima". I to je jedan od natpisa na plakatima u Arbatu: „Ruski medvjed se tek budi. Ovo je samo početak.“
Tisuću dana rata korjenito je promijenilo Rusiju. Borba se ne vodi samo protiv Ukrajine nego i protiv "domaćih izdajnika" u vlastitim redovima. Tko je protiv Putinova "mudrog vodstva" politike i rata – ili čak ima razumijevanja za Ukrajinu – njemu je pametnije šutjeti ili pobjeći iz Rusije ako neće u logor. Baš kao u ne tako davno doba carske Rusije...