Papa Franjo napisao je predgovor za knjigu pape emeritusa Benedikta XVI., koja će biti predstavljena 11. svibnja u Rimu. Knjiga koju je izdao Editrice Cantagalli govori o vjeri i politici pod naslovom: Osloboditi slobodu. Vjera i politika u trećem tisućljeću.
Odnos između politike i vjere bio je uvijek u središtu pažnje Josepha Ratzingera/Benedikta XVI., ta je tema prolazila kroz čitav njegov intelektualni i ljudski hod, piše Franjo. Imao je i izravno iskustvo u nacističkom totalitarizmu i kao “mladi znanstvenik promišlja o granicama poslušnosti prema državi i u prilog slobode poslušnosti Bogu”. Ratzinger piše da “država nije totalitet ljudskog postojanja i ne grli cijelu ljudsku nadu. Čovjek i njegova nada idu iznad državne realnosti i iznad sfere političke akcije. To vrijedi ne samo za jednu državu koja se zove Babilonija, već za svaki oblik države. Država nije sve. To olakšava težinu političara i otvara put prema racionalnoj politici. Rimska država bila je lažna i antikršćanska upravo zato što je htjela biti totum mogućnosti i ljudskih nada.”.
Marksizam i kršćanstvo
To je Ratzinger promišljao kao mladi znanstvenik, a kasnije kada je bio uz bok Ivanu Pavlu II., kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, proučavao je i predlagao primjenu kršćanske vizije o ljudskim pravima koja je mogla staviti u raspravu i sumnju teorijsku i praktičnu razinu totalitarne pretenzije marksističke države i ateističke ideologije na kojoj se temeljila. Jer, piše papa Franjo, pravi kontrast između marksizma i kršćanstva za Ratzingera nije zasigurno određen preferencijalnom pažnjom kršćana za siromašne. “Pored realne Isusove prisutnosti u Crkvi i u sakramentima, postoji ona druga realna Isusova prisutnost među najmanjima, među gaženima u ovom svijetu...”, napisao je Ratzinger još sedamdesetih godina.
Franjo piše u predgovoru Ratzingerove knjige da je i polovicom osamdesetih godina tada već kardinal i pročelnik Kongregacije za nauk vjere isticao postojanje nejednakosti između bogatih i siromašnih zemalja, kao i između određenih društvenih slojeva u istom nacionalnom teritoriju, što se više ne može tolerirati.
Duboka podjela, pisao je Ratzinger, stvorena je – prije još od marksističke pretenzije da dovede nebo na zemlju, otkupljenja čovjeka izvan ovog svijeta – ponornom razlikom koja postoji glede otkupljenja kakvo bi trebalo biti: “Do otkupljenja se dolazi kroz oslobađanje od svake ovisnosti, jedini put koji vodi oslobađanju potpuna je ovisnost o ljubavi, ovisnost koja bi bila i pravom slobodom.”
I tako skokom od 30 godina, piše Franjo o Ratzingeru, on nas prati kako bismo razumjeli svoju sadašnjost, a to svjedoči nepromijenjenu svježinu i vitalnost njegove misli. Danas više nego ikad ponavlja se ista tendencija odbacivanja svake ovisnosti o ljubavi koja nije ljubav prema svom egu, prema sebi i svojim željama. Kao posljedica toga nastaje opasnost od “kolonizacije” savjesti “ideologijom koja negira temeljnu stvarnost zbog koje čovjek postoji kao muškarac i žena kojima je povjereno da prenose život”, piše Franjo i dodaje kako ta “ideologija dovodi do planirane proizvodnje ljudskog bića”.
Ta navodna ljudska “prava” koja su sva usmjerena na samouništenje čovjeka, piše Franjo, što sa snagom i učinkovito pokazuje Joseph Ratzinger, imaju zajednički nazivnik koji se sastoji u jedinoj velikoj negaciji: negaciji ovisnosti o ljubavi, negaciji da je čovjek Božja kreatura, činjenica koju je On s ljubavlju stvorio na sliku svoju… Kada se negira ta ovisnost između stvoritelja i stvorenog, taj odnos ljubavi, onda se u temelju odustaje od prave veličine čovjeka, od bedema njegove slobode i dostojanstva. Tako obrana čovjeka i onoga što je čovjekovo protiv ideoloških redukcija moći neka omogući još jednom da se učvrsti poslušnost čovjeka Bogu kao granicu poslušnosti državi. Prihvatiti taj izazov, u pravoj i stvarnoj promjeni epohe u kojoj danas živimo, znači braniti obitelj.
Već je sveti Ivan Pavao II. dobro shvatio koliko je veliko bilo to pitanje, pa je i zbog toga bio nazvan “papa obitelji”, te nije slučajno naglašavao kako “budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj”. Na toj crti, piše Franjo, ja sam potvrdio kako je “dobro obitelji odlučujuće za budućnost svijeta i Crkve”.
Traganje za orijentacijom
Zajedno s Ratzingerovom velikim djelom Opera omnia, piše Franjo, neka svima nama ta nova njegova knjiga pomogne u shvaćanju naše današnjice i neka nam omogući da pronađemo orijentaciju za budućnost, ali i da bude pravi izvor inspiracije za političko djelovanje koje treba biti usredotočeno na postavljanje obitelji, solidarnosti i jednakosti u središte pažnje i programa koji bi trebali stvarno gledati na dugoročnu budućnost.