U velikom životnom intervjuu legendarni hrvatski novinar, 75-godišnji Goran Milić, ispričao je brojne nepoznate detalje o svom životu, odrastanju i karijeri, tijekom koje je obišao pola svijeta, svjedočio državnim udarima, intervjuirao američke predsjednike. Ovo je njegova priča koju je započeo temom današnjeg svijeta, okovanim koronom,
Preboljeli ste koronu, kako se danas osjećate, imate li posljedica?
U bolničkom sam krevetu bio za Božić i Novu godinu, ukupno 17 dana na dubrovačkoj Infektologiji. Nije mi bilo teško, godi mi bolnička hrana, imao sam svoje kuhalo za vodu pa sam pio puno čaja, na svom oksimetru mjerio sam saturaciju na svaki sat i time se zabavljao, preko mobitela gledao TV program, medicinsko osoblje vrlo ljubazno, doktorica Betica brižna i profesionalna, kisika iz zida je uvijek bilo, do respiratora srećom, nisam stigao. Od izlječenja su prošla tri mjeseca, a posljedice su, kažu liječnici, neznatne. Uz onaj misteriozni dodatak – “koliko se iz nalaza može zaključiti”. Ukratko, smanjio mi se kapacitet pluća za 1-2 posto, što meni, koji ne trči maraton pod stare dane, neće previše škoditi ako se na tome zaustavi. Na Lošinju sam nedavno bio na vježbanju disanja, hodanja kroz šumu, pomoglo mi je, to lječilište preporučujem.
Vjerojatno i sami slušate oko sebe ljude koji “ne vjeruju u koronu” ili sve smatraju svjetskom zavjerom. Zašto je pandemija virusa toliko isprovocirala teoretičare zavjere kad ovo nije ni prva ni posljednja pandemija?
Ja vjerujem da postoji korona, vjerovao sam i prije nego što sam je dobio. Ako i postoji neka urota oko koronavirusa, možda je bolje da je ne otkrijemo jer bi se onda teško izbjegao Treći svjetski rat. Osobno, ne mislim da je ovaj virus proširio netko s umišljajem, ali da nekima pogoduje, a većini šteti, to je očito. Jedan ekstraporez na dobit od korone bio bi pravedan… Inače, dosta nas je iz straha, brige, neznanja, vrlo frustrirano zbog ove pandemije. Ja sam na početku napisao jedan post na FB pitajući se koji je odnos rastućeg broja mrtvih od korone u Italiji s brojem umrlih od drugih bolesti u istom razdoblju prošlih godina. Neki su portali, čak i dnevne novine, prenijeli tu objavu pa su me jedni hvalili, a drugi psovali. Totalni nesporazum, mene je samo zanimalo koliko smrtnost od korone povećava broj ukupno umrlih, je li to enormno ili relativno malo. Ove godine, znamo. Npr. u Hrvatskoj, smrtnost je porasla za 10-11 posto naspram prošlih godina. To je puno.
A zašto je svijet toliko uzbuđen oko ove pandemije za razliku od ranijih situacija kada su se također rađale teorije zavjere? Ja mislim da je svijet internetski povezaniji, ima nas puno više, 8 milijardi, svi bi nešto rekli oko nečega što sve zanima i čega se svi boje. Nije bez važnosti ni to što bolest ne čini razliku između bogatih i siromašnih, što se pandemija širi jednako brzo u medicinski superiornim zemljama kao i u onim gdje se još umire od gladi. Ali, također, ovo je pošast oko koje svi moramo donositi vlastite odluke: hoćemo li se cijepiti, čime ćemo se cijepiti, hoćemo li se štititi, što ćemo raditi s našom djecom, sa starim roditeljima…?
Rođeni ste u Zagrebu prije 75 godina, no vaši su preci došli u metropolu s obale. U Zagreb su došli, pretpostavljam, trbuhom za kruhom?
Otac Marko mi je iz Slanoga, a majka Marija iz Dubrovnika. Nisu baš bili klasični trkači za kruhom. Otac i njegove dvije sestre, Irena i Eleonora, rođeni su u kamenoj kući na rivi, od 720 četvornih metara, koja je bila u vlasništvu njihova oca, moga djeda Frana. Marko je nakon Dubrovačke gimnazije diplomirao pravo u Beogradu. Zašto Beograd iz Slanoga? E, tu je veliku hrabrost pokazala moja baka Marija, majka moga oca. Usudila se napustiti muža Frana koji je dosta neoprezno, na rubu poroka, trošio obiteljsko bogatstvo, pa je s troje djece, Markom i njegove dvije sestre, otišla kod svoga brata Branka Boglića, pjesnika hrvatskog podrijetla, kojega su ljubav i boemština odveli na asfalt prijestolnice ondašnje kraljevine Jugoslavije. Ali, i Branko je bio švorc pa je moja baka unajmila peterosobni stan u centru Beograda, u jednu se sobu smjestilo njih četvero, a preostale četiri iznajmljivali su studentima, uz čišćenje, pranje, peglanje i pun pansion. Tako su Marko i Eleonora završili fakultete, moj otac pravo, a sestra francuski i književnost. Svi su se vratili u Hrvatsku, u Zagreb, pred sam početak Drugog svjetskog rata. Moja baka nije otišla u Slano do smrti svojeg muža, moga djeda, 1965. Godine 1942. moj je otac otišao u partizane. Nisam ga u životu previše pitao o tom ratu i njegovoj ulozi, ali iz onoga što mi je govorio, neka rezultanta bi bila – “rat je veliko zlo, činile su se plemenite i ružne stvari, ali kada bi se ono vrijeme vratilo, opet bih izabrao isti put jer se činio kao najpoštenija opcija”. Tu treba dodati da je on, puno više nego moja i kasnije generacije, nosio taj dalmatinski otpor prema Talijanima i njihovu svojatanju naše obale.
Moja majka, Marija, rođena je i živjela u Dubrovniku, unutar zidina, pod najvišom kulom Minčetom. Iz skromne obitelji oca postolara, ipak je završila trgovačku akademiju što se u ono vrijeme smatralo pristojnim obrazovanjem za ženu. O ratu smo u obitelji malo govorili, možda i zato što je mojoj majci, po oslobođenju Zagreba, ubijen 19-godišnji brat Vlaho, koji je bio svježe mobilizirani domobran i koji je na poziv novih vlasti otišao vratiti uniformu, ali se on nikada nije vratio.
Gdje ste odrastali u Zagrebu, čega se sjećate iz tih dječačkih dana?
Rođen sam u siječnju 1946. u Petrovoj bolnici. Prvo smo stanovali u Derenčinovoj, u onom dijelu ulice koja se danas zove Crvenog križa, a onda smo se preselili u Gregorijančevu, koja se danas zove Grškovićeva. Malo se toga sjećam. Izlet nedjeljom bio je do Cmroka, vodila nas je teta Eleonora, svakome je slijedio sendvič s mortadelom, ili kruh, mast, crvena paprika, a sok je bio razrijeđeni sirup, malinovac. Sve nam je bilo odlično i ukusno, ali nam se činilo malo. Uvijek smo jambrali da smo gladni
A zimi smo se sanjkali niz strmu Gregorijančevu na čijem je kraju, prije tramvajskih šina, razapeta velika mreža da zaustavi djecu koja ne znaju kočiti. U školu, u prvi razred osnovne na Kaptolu, pošao sam sa 6,5 godina, što nije bilo uobičajeno. Radije bih preporučio polazak sa 7,5 onoj djeci koja su rođena “između”. Sjećam se da sam znao čitati i pisati prije polaska u školu, išli su mi i brojevi pa ne nosim nikakva loša sjećanja iz tog prvog razreda. E, da, bio je jedan poveći Dalmatinac koji je govorio onako po svome, a ismijavao je nas kajkavce. Pa sam mu ja jednom doviknuo: “Kaj je ti, zmazan Dalmatinec”! Koliko se sjećam, više nikada nikoga nisam uvrijedio na toj zavičajnoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Život, putovanja, susreti s drugima i drukčijima, naučili su me da su narodi, vjere i rase različiti, ali da to ne smije biti povod za sukob ni dokaz da su jedni bolji od drugih.
Karijeru ste započeli na RTV Beograd početkom 70-ih. Kako ste, nakon bake, i vi u nekoj životnoj dobi dospjeli u Beograd?
Otac se 1950. iz Zagreba preselio u Prag, ja sam ostao s bakom u Zagrebu. Dvije godine moj je otac bio otpravnik poslova u vrijeme zategnutih odnosa Jugoslavije sa sovjetskim lagerom. Nakon toga je ostao u diplomaciji. Govorio je francuski i njemački, dobro se snalazio s talijanskim. Zbog njegova posla, svi smo se preselili u Beograd. Vrlo brzo, potkraj 1953., dobio je novu službu u Strasbourgu. Formalno, bio je generalni konzul, ali kako ondje nije bilo jugoslavenskih državljana, više je radio kao promatrač u Europskom vijeću koje se stvaralo u strazburškom parku Orangerie. Tako sam i ja završio pet razreda osnovne škole u Strasbourgu (jedan sam razred preskočio) i, po povratku u Beograd, upisao Drugu gimnaziju u svojoj 13. godini. Kao najmlađi. Ne kao najbolji, bio sam u kategoriji vrlo dobrih, ali ne i odličnih učenika.
Pa je došao Urugvaj, gdje sam otišao kao 17-godišnjak, ali već kao upisani student prava u Beogradu. Pa 1968., diplomirao s 22., 1969. odslužio vojsku u Titogradu, prometni policajac, bez čina. I onda, jedna godina u Londonu, učenje engleskoga, rad kod antikvara, Nottingham Hill, vožnja namještaja kamionetom, isporuka po kućama, težak posao, plaća prilično jadna, 12 funta tjedno. S tih 12 funta mogao si platiti sobicu, oprezno trošiti plin, više pješačiti nego se voziti undergroundom, sljubiti Wimpy i fish & chips. Ali, nakon nekoliko mjeseci, kupiti i prvi auto, Mini Morris, za 50 funti.
Pa opet u Beograd, javljam se na natječaje, a molim se da me ne prime, jer ja bih natrag u Englesku, ja bih doktorirao pomorsko pravo. Međutim, kada ti to ne treba, svi me primaju na natječajima. I Mira Trailović iz BITEF-a me hoće za tajnika festivala, i odvjetnik Z. Marinković me vidi kao budućeg kolegu pa me prima na praksu. Pa tako i Televizija. U upitniku natječaja piše “Kakve su vaše ambicije u TV Beograd” a ja odgovaram, ne bi li me otjerali; “Želim biti generalni direktor.” Međutim, krajem 1970. atmosfera u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, bila je liberalna, preuzimali su se mnogi zapadnjački standardi pa je tako moj odgovor protumačen kao poželjna ambicija, a ne kao razularena neskromnost. I tako sam primljen, sjećam se, dobio sam pismeni test o jugoslavensko-bugarskim odnosima, neš’ ti muke da se malo ogadi Todor Živkov.
Što su bili vaši prvi novinarski koraci – jeste li se odmah bacili na političke terene ili ste krenuli s tržnicama, kako to obično biva u novinarskim počecima?
Prvo sam radio istraživanje TV programa, putovao Srbijom i pratio reagiranja gledateljstva na pojedine programe. Ideja je bila da se posluša “glas naroda”, ali da tu akciju, uz TV Beograd, vode i Socijalistički savez, omladina, Armija, radnici, seljaci i lokalne zajednice. Problem je bio u tome što su sve skupine zagovarale “više svojega”, pa su omladinci tražili emisije za mlade, penzioneri emisije za treću dob, Armija emisije o Armiji, planinske općine više programa o planinama. I svi su baš htjeli biti u prime timeu, nakon TV Dnevnika, bar jednom tjedno. Od toga se brzo odustalo pa sam dobio priliku kao novinar u vanjskopolitičkoj rubrici, sektor Latinska Amerika, ali dopuštali su mi pratiti i druga područja, nesvrstane zemlje nadasve. Tako da nisam krenuo od tržnice, ali sam imao dobrog mentora, Momčila Popovića, koji je počeo karijeru na Zelenom vencu i dogurao do urednika TV Dnevnika. A napredovao sam tako što sam nekoliko mjeseci cijepao tiker Tanjuga i raspoređivao potencijalne vijesti za objavljivanje. Dijelio vanjsku politiku po temama. Podvlačio rečenice koje su važnije. Tražio telope za ilustraciju. Naručivao grafike za opremanje vijesti. Čitao jutarnje novine prije urednika i skretao mi pozornost na neke tekstove. I onda, prvi komentar u emisiji TV Novosti. O tome kako SAD eksploatiraju Latinsku Ameriku. Sjećam se, bila je na TV Beograd jedna emisija o knjigama. A ja sam se u to vrijeme malo družio s kćeri veleposlanice Kolumbije u Beogradu, Njezine Ekselencije Marije Clare Poncet de Leon. Pa mene pita Maria Clara bih li ja predstavio knjigu jednog pisca iz Kolumbije koja bi se mogla prevesti sa španjolskoga jezika, jako je dobar kaže ona. Pročitam ja knjigu u originalu, bila mi je super, pa predložim svom uredniku Ranku Lozu da je prikažem u emisiji. Problem je. Imamo kriterije. Prednost imaju knjige iz nesvrstanih zemalja. Kolumbija nije članica Pokreta. I tako nisam predstavio knjigu. Zvala se “100 godina samoće”. Neki Gabriel García Márquez. Blizak rođak Marije Clare. Nju sam još jednom sreo u Havani, 1979., bila je veleposlanica Kolumbije na Kubi. Ali nesuđenog mi Gabriela Garcíju Márqueza ipak sam upoznao 1983. u Indiji. Rekao sam mu: “Muchos saludos de doña Clara…” A on je samo uzvratio: “Doña Clara je iz velike obitelji, njezin predak Ponce de León otkrio je Portoriko, za nas je jednako važan kao Cristóbal Colón.”
Je li tih sedamdesetih godina bilo nezgodno što Hrvat iz Zagreba radi na beogradskoj televiziji?
Dok su trajali Titovi obračuni s hrvatskim “maspokom” i srpskim “anarholiberalima”, ja nisam nastupao na ekranu, nisam bio “vidljiv”, a osobno nisam ni poznavao mlade ljude s političke scene u Zagrebu. Tako da nije bilo povoda za neki pritisak. Moj otac je već bio u drugoj situaciji. On je bio otvoreni pristaša Hrvatskog proljeća i to je značilo udaljavanje jednog broja ljudi od naše obitelji, gubitak prijatelja zbog politike. U mom slučaju, sve do 1988. – 1989., ne sjećam se nijednog otvorenog napada na mene po nacionalnoj osnovi. U Beogradu su me, prije nego što je počelo demonstrativno ljubljenje tri puta i naglašeno slavljenje srpskog Božića i Nove godine, ljudi i cijenili i voljeli. No, netko bi mogao reći “za tebe nisu ni znali da si Hrvat”. Tko je trebao znati, znao je. U mojoj radnoj knjižici, na ćirilici, do mirovine mi je pisalo Hrvat. I u vojnoj knjižici. I u popisima stanovništva. U svim dokumentima gdje se narodnost tražila. Inače, tu moju poštapalicu o oživljenom ljubljenju tri puta su mi poslije često osporavali, tvrdili su da je to stari običaj koji je uvijek vladao u srpskom narodu. “Čudo da ti to ne znaš, pa ovde si proveo pola života, svi se ljube triput.” Moj je odgovor bio: “Nađi mi jednu snimku gdje je netko Tita poljubio triput.”
Poslije ste godinama bili dopisnik iz New Yorka. Jedna od najzanimljivijih epizoda vezana je uz intervju s tadašnjim američkim predsjednikom Jimmyjem Carterom. Kako je došlo do njega?
Pet godina New Yorka, golemo profesionalno i životno iskustvo. Otputujem u travnju 1980., za mjesec dana umre Tito. Izvještavam od jutra do kasno u noć (za jutarnje radioprograme) o odjecima u UN-u i Americi na Titovu smrt, a zazvoni telefon. “Halo, imate poziv iz Bijele kuće, predsjednik nudi intervju, vama i vašem kolegi Juriju Gustinčiću…” Da ne povjeruješ! TV intervju s američkim predsjednikom nakon samo mjesec dana boravka u SAD-u! Javljam redakciji u Beogradu, svi se vesele, a onda hladan tuš! Drugovi misle da se Jimmy Carter tim intervjuom vadi za svoj nedolazak na Titov pogreb, nego šalje majku. Pa ga treba odbiti. I Jurij i ja bili smo odlučni uzeti taj intervju po cijenu da nas vrate u zemlju. I, da ne ulazim previše u detalje (imao sam ja podršku off the record glavnog urednika Dušana Mitevića i veleposlanika u Washingtonu Budimira Lončara, ali je oni nisu imali u rukovodstvu države), taj je intervju obavljen i objavljen uz mala skraćivanja dijelova gdje je Carter kritizirao Fidela Castra.
Kakva su još vaša iz iskustva iz Amerike iz tog razdoblja? Jeste li upoznali tadašnji jet set?
Bilo je ljudi… Postao sam član International Boarda NATAS-a (Television Arts and Sciences) i tri godine bio u žiriju za dodjelu nagrada Emmy za dokumentarne programe. Upoznao sam Liv Ulmann, Miju Farrow, Ericu Jong, Karla Maldena, chairmana ABC Goldensona… milijunaše poput Bena Swiga, vlasnika hotela Fairmont u San Franciscu gdje su nastali Ujedinjeni narodi. Popio sam tri viskija s Orsonom Wellesom, gledao na Broadwayu uživo Richarda Burtona i Liz Taylor, Dustina Hoffmana, Anthonyja Quinna u “Grku Zorbi”, Ala Pacina u “American Buffalu”… intervjuirao Georgea Busha, Péreza de Cuéllara... ma, mogao bih dugo… Josip frizer, s Avenije Madison naučio me je prati kosu svakoga dana. “Opada ti kosa, peri je dječjim šamponom, svakodnevno, ali nemoj trljati, što istrljaš pa ti opadne, neće ti više izrasti. I ne boj se zime, slobodno izađi mokre kose, nećeš se prehladiti, nećeš dobiti meningitis.” Erica Jong, kod mene doma na ručku: “Ne živim ja život iz mojih knjiga. Sada samo mislim na svoju malu kćer. I na muža, zbog njega sam naučila kuhati… Hmmm, nekoliko dana poslije, vidio sam je na broadwayskoj predstavi sa zgodnim momkom, mislim da je ipak lovila inspiraciju za knjigu.
Živjeli ste u Americi, Francuskoj, Londonu, ali i u Urugvaju – odakle vi u toj južnoameričkoj zemlji?
Bio sam dvije godine s majkom i ocem koji je bio veleposlanik. Urugvaj je bila zemlja po mojoj tadašnjoj mjeri. Demokratska, s velikom slobodom govora i medija, u njoj je svoj list Marcha imao slavni pisac Eduardo Galeano, nesputano je pisao ljevičarske tekstove, kritizirao politiku SAD-a… Pismenost je u Urugvaju bila 98 posto, školovanje besplatno do doktorata, besplatno liječenje, ženama koje rode dvoje ili više djece davali su velike mirovine, Montevideo je imao veliki bankarski sektor, pezo je bio stabilan, latinoamerički bogataši štedjeli su u urugvajskim bankama. Onda je, kao i u Argentini, taj “socijalni novac” uništio gospodarstvo, vojska je uvela diktaturu i uslijedilo je 30-ak godina patnji i propasti. Sada se Urugvaj oporavlja, ali izgubili su desetljeća, nikada više neće dostići onaj standard i onaj lijepi život. Volio sam Urugvaj. Život gauča koji su bili najmanje plaćeni na svijetu, nekoliko dolara na dan, ali su i najmanje radili na svijetu, gonili su stoku s polja do transportnog vlaka jednom na godinu. S puno slobodnog vremena, pjevali su, svirali, smišljali poeziju… O gauču koji godinama gleda lijepu djevojku iz susjedne estancije kako prolazi na konju: “Nikad joj ništa nisam rekao... Kako je to divno…” Sviđala mi se njihova milonga. I samba. Koja ima veze s brazilskom koliko i bećarac s rock’n’rollom. Naučio sam igrati truko. Izgleda poput briškule, ali je kombinacija pokerskog blefiranja, permanentnog govorništva koje partneru otkriva karte i namjere, a da druga dva protivnika to ne shvate, super igra. Muškarci sočno psuju, ali nikada pred ženama. Muškarci pripremaju i peku meso. Čiste i stolove, a žene eventualno pripremaju salatu.
Jeste li obišli Latinsku Ameriku, opišite nam neke doživljaje...
Kao tinejdžer, sin svoga oca ambasadora, upoznao sam samo Urugvaj i Argentinu. Poslije, kao novinar, bio sam još u Paragvaju, Čileu, Peruu, Ekvadoru, Venezueli, Kubi, Dominikanskoj Republici, Panami, Meksiku… Evo novinarske zgode, bolje rečeno nezgode. U Limi, u Peruu, održavala se 1976. ministarska konferencija nesvrstanih. Naša TV ekipa, u kojoj su bili novinari i snimatelji iz Zagreba (Mirko Bolfek), Skoplja (Tihomir Ilijevski), a ja sam bio za TV Beograd, uzela je rent-a-car za tih sedam dana koliko ćemo ondje boraviti. Večer pred početak konferencije izveo sam na piće mladu peruansku diplomatkinju M. J. u klub Waikiki u Limi, uz obalu Tihog oceana. Vrhunski ugođaj, slušali smo “El condor pasa” u autentičnom ambijentu, odvezao sam je doma oko dva sata ujutro. U hotelu Crillon, ušuljao sam se potiho u sobu koju sam dijelio s Mirkom Bolfekom. Nije prošlo ni pola sata, odjeknula je jaka eksplozija i probudila cijeli grad. Nastala je panika. Po hotelu policajci, vojnici, diplomati, strka po hodnicima. A onda su tri naoružana policajca i jedan tip u civilu upali u našu sobu i pitali: “Tko je bio u autu, tko je vozio…”? Koji auto, kakav auto, zašto auto, ispalo je da je to auto našeg TV poola koji sam ja vozio do prije jednog sata. Podmetnuta je bomba i raznijela ga. Sve se dogodilo na parkiralištu hotela gdje su odsjeli šefovi diplomacije iz stotinjak nesvrstanih zemalja.
Ispitivanje je trajalo do doručka, konačno su uvidjeli da nemam veze s tim činom terorizma, ali onda me je šef jugoslavenske delegacije Miloš Minić zamolio da mu budem prevoditelj na jutarnjoj sjednici konferencije. Odmah sam pristao jer je to bio privilegij da doznam što se događa izvan dosega javnosti. I dok sam izravno prevodio uvodni govor peruanskog ministra Miguela Ángela de la Flora, Miniću je prišao kubanski ministar Raúl Roa. Preko mene mu je poručio: “Ovdje je državni udar. General Velasco Alvarado je smijenjen. Novi predsjednik je general Morales Bermúdez. Predlažem da se konferencija nastavi jer se to nas izravno ne tiče…” A onda se obratio meni: “Recite ministru da bi trebao informirati indijskog kolegu, a ja ću ove moje iz Latinske Amerike. Dakle nastavljamo skup…”
Miloš Minić nije u početku reagirao na moje uzbuđenje, samo me je pitao – znate li engleski, i nakon potvrdnog odgovora otišli smo do indijskog ministra kome smo prenijeli informaciju od Raúla Roe. I on se složio s nastavkom konferencije. I sada me Minić uzeo pod ruku, idemo od jednog do drugog ministra, dok peruanski De la Flor drži govor ne sluteći što mu se u zemlji događa. Međutim, ja sam novinar, nisam političar, lojalan sam građanin, ali moram izvijestiti da je u Peruu vojni udar. I jednostavno ostavim ogorčenog Minića bez prevoditelja, uzmem taksi i odvezem se do TV studija odakle smo satelitom slali svoje izvještaje. Tog dana je za hrvatsko-srpsko (srpsko-hrvatsko) područje izvještavao Mirko Bolfek, glavni urednik TV Zagreb. Razlika u vremenu je sedam sati, mi imamo termin u podne, ispričam mu sve što se dogodilo, on me triput pita je li baš tako bilo, imamo svjetsku ekskluzivu, što ako nešto fulamo, ma nema veze, idemo, hoće i Makedonci, Ilijevski je spreman na rizik. I tako javi Bolfek prvi u svijetu tu vijest, opširan, detaljan izvještaj iz prve ruke, ali neš’ ti vraga, ne bi naši ništa objavili u Dnevniku dok nemaju potvrdu Tanjuga. Ja slušam Radio Limu koja povezuje početak vojnog udara s eksplozijom bombe u automobilu ispred hotela Crillon, a ton-majstor, Makedonac, zaboravio sam mu ime, bio je poznatiji kao muž pjevačice Violete Tomovske, ovako je komentirao konfuznu situaciju: “Kazav ja, ne e kolata od pool za kurveraj…” Miloš Minić mi je bar 15 godina pamtio i bio ljut što sam ga tako bešćutno ostavio, gospođica M. J. stigla je desetak godina kasnije do mjesta veleposlanice Perua u lijepom i velikom europskom gradu, a meni ostaje da se svako malo, preko telefona, nasmijem s Tihomirom Ilijevskim … “ne e kolata na pool”.
Kuba je u očima mnogih i dalje totalitaristička zemlja. Što ste osnovno o Kubi naučili snimajući serijal “Cuba si, Cuba no” i jesu li vam neke predrasude razbijene?
Žao mi je što “Cuba si, Cuba no” nije najbolje ispala u tehničkoj realizaciji, iz nekih razloga nismo imali prelijepe slike tog otoka, ali smo poslali dosta jasnih poruka. Kada Kubanac kaže, bez ikakvog osjećaja grižnje savjesti i bilo kakvog objašnjenja osim da se radi o tuđoj krivnji, da Kubanci u 500 godina povijesti nikada nisu proizveli dovoljno hrane za svoje potrebe, niti dovoljno drugih dobara da tu hranu iz uvoza plate, onda je jasno s kakvim se mentalitetom susrećete. Nakon 62 godine od pobjede Castrove revolucije, prosječna mjesečna plaća na Kubi je 30 dolara, 200 kuna! S jedne strane, očit je taj ponos, ta spoznaja da se malena Kuba šest desetljeća odupire supersili Americi. A opet, loš je osjećaj da su Kubanci željni svega, da je zbog pandemije zemlju pogodio nedolazak turista koji su ostavljali pet milijardi dolara, kao i da državu sada vodi sustav bez autoriteta kakav je imao Fidel. Muka je to. Muka je ako komunizam potraje, a nije sigurno da će se s padom komunizma živjeti bolje.
Koliko ste svjetskih zemalja obišli i koje su vam zemlje ostale najupečatljivije?
Mislim 70, gdje sam ostao barem nekoliko dana, snimio barem jednu emisiju. Ne računam slijetanja na aerodrome, jednodnevnu vožnju gradom i, eto, bio sam u toj zemlji. Emotivno, nostalgično, najviše volim Argentinu i Urugvaj. Po moći, mogućnostima, raznovrsnosti stanovništva, prve su mi Sjedinjene Države. Najbliža mi je francuska kultura, a osim Hrvatske gdje sam pristran, Francuska mi je i najljepša država na svijetu. Nije slučajno prva po broju stranih turista. Ne bih govorio o državama iz hrvatskog susjedstva. S mnogima me vezuju razne emocije od ushićenja do teškog razočaranja, kako bi rekao onaj naš – tu se cijeli život još tražim. Bosnu i Hercegovinu ipak izdvajam, želio sam postati njezin državljanin i premda nisam imao baš sve uvjete, sve su se nacionalne skupine složile bez pogovora. Engleska? Za razliku od većine iz moje generacije, ja sam se osjećao slobodnim i prije dolaska rock’n’rolla. Osim toga, taj London 70-ih, koliko je bio magičan toliko je bio i neudoban. Grozne kupaonice bez tuševa. Jeziva hrana. Depresivni underground. Umišljeni plemići. Na kraju je i Paul McCarthy postao umišljeni sir. Ali OK, može proći.
Njemačku dugo nisam volio, ali sam posljednjih desetljeća u nju često putovao i, bogme, uvažio sam činjenice. To je drukčija, puno bolja zemlja od one koju sam upoznao prije 65 godina, prelazeći Rajnu iz Strasbourga. U Aziji, najjača mi je Južna Koreja, Singapore je prenapučen, Indiju sam prepovršno upoznao da bih se usudio nešto ocjenjivati, golema je to zemlja, previše kulture i mudrosti, ali previše i gladi, bolesti i siromaštva…
O bogatašima iz Zaljeva, Kataru i Kuvajtu, također se ne usudim ništa konačno reći. Tek ćemo vidjeti jesu li odabrali dobar put. Za sada im dobro ide, ali… Kaže mi 80-godišnji Kuvajćanin, direktor Crvenog križa i polumjeseca: “Nismo mi bogata država. Francuska je bogata poviješću, kulturom, ratovima, pobjedama i porazima, izumima, znanošću. Mi imamo samo novac i naftu…” Rusija? Ne znam jezik. Ili još gore, sličan je jezik, misliš da ga znaš, a onda se ljuto prevariš. Kažeš ponos, a to na ruskom znači proljev. Kažeš boljšoj život, a to na ruskom znači veliki trbuh. Tako se osjećam i pri susretu s Rusima. Nekada tako blisko, gotovo bratski, a onda opet tako daleko. Inače, možete se smijati mojoj jadranskoj genetici, ali ukupno gledajući, bolje od Mediterana nigdje nisam vidio u jednom komadu.
Gdje se najbolje jede? Je li hrvatska hrana u vrhu svjetske kuhinje ili si to umišljamo?
Pa sad, po Michelinovim zvjezdicama na broj stanovnika najbolja bi gastronomija bila u Švicarskoj. Ali, meso najviše volim u Argentini i Urugvaju. Umaci su najbolji u Francuskoj. S roštiljem ne može fulati u Srbiji. Bosanska hrana nije vrhunska, ali je veoma raznovrsna i veoma dobra, po pristupačnim cijenama. Kao i makedonska. Najbolje ćete meziti u Španjolskoj, a perverzija su jeguljice veličine 1 cm (po 500 eura za kilogram na tržnici) i rebarca nerođenog janjeta (chuletitas de cordero). Sada je moderna japanska, tajlandska, švedska, indijska itd. hrana, ali ja nisam moderan. Hrvatska gastronomija je za svaku pohvalu. Proizvođači i restorani se trude pratiti trendove, ali i naša tradicionalna prehrana je odlična. Najzanimljivija mi je sudbina pizze koje nije bilo od 1945. do 1970., a danas je teško naći lošu pizzeriju. Volio bih da brže napredujemo u kvaliteti kruha i nekih vrsta sireva. Hrvatski “francuz” nije, nažalost, baguette traditionelle.
Koju hranu danas preferirate?
Kamenice iz Stona, kod Maškarića. Meso u restaurantu As u Ljubljani kod Raspopoviča Popa. Pavlovu tortu moje žene. Špagete garofalo kod Željka Botice. Vino plavac svako, bordo svaki, australski shiraz. Whisky Ballantine’s, Johnnie Walker plavi, svaki Glen i single malt. Riba, sushi, teleća glavuša, svega… Ali, u posljednjih godinu dana se pazim, mogu sve pojesti, ali nastojim smazati dvostruko manje nego prije.
Govorite više jezika – kako ste ih naučili?
Francuski u francuskoj školi pa ga znam najbolje. Engleski u Londonu, radeći u dostavi namještaja, kasnije u New Yorku kao dopisnik, služeći se njime cijeloga života u profesiji i na putovanjima. Španjolski sam naučio u Urugvaju i Argentini, ali sam na novinarskim zadacima proveo barem još jednu godinu u raznim zemljama Latinske Amerike i Španjolskoj, a talijanski se snalazim kombinirajući španjolski, iskustva iz Trsta s dubrovačkim dijalektom.
Kako ste upoznali suprugu Anu?
U Sarajevu, dvije godine nakon smrti moje prve supruge Olivere, držao sam jedno predavanje o Americi. A Ana je bila mlada novinarka Radio Sarajeva koja je došla izvijestiti s te tribine i intervjuirati govornika. Pa tako… 30 godina poslije, vi mene intervjuirate.
Početkom rata postali ste direktor novinskog centra ratne vlade BiH. Kako ste se našli tamo?
Opet su presudili strani jezici jer je nakon dva mjeseca opsade dosta stranih novinara prešlo s Pala u Sarajevo pa je njih trebalo informirati. Ja sam ugasio jednosatnu emisiju Yutela koja više nije imala smisla jer se vidjela samo na području Sarajeva kojemu je odsječena struja. Ali, stranim novinarima pomagali smo maksimalno. U svoj privremeni stan smjestio sam novinara New York Timesa Johna Burnsa, koji je na kraju neplanirano ostao u Sarajevu, izvještavao posve drukčije od ovih koji su stolovali na Palama i Ilidži, zagovarao američku pomoć i vojnu intervenciju, svjedočio razaranju Sarajeva i… dobio za to Pulitzera.
Koliko ste dugo bili u Sarajevu koje je bilo pod opsadom? Jeste li bili u smrtnoj opasnosti tijekom granatiranja?
Bio sam prvih 100 dana. I još se jednom vratio na mjesec dana 1994. U smrtnoj opasnosti smo bili svi koji smo se kretali ulicama ili stanovali u izloženim zgradama. A to je bilo 99 posto stanovnika. Kod mene je bila dodatna okolnost da me je u svibnju 1992. vlast Republike Srpske, ministar pravosuđa Momčilo Mandić, sjedeći uz bok Radovanu Karadžiću, na press-konferenciji na okupiranoj Ilidži proglasio ratnim zločincem “zbog gebelsovske propagande protiv Srba”. Na tom popisu bio sam pod brojem 1, ispred šefa MUP-a BiH Alije Delimustafića i predsjedavajućeg predsjedništva Alije Izetbegovića! Ovako visok i uočljiv, s nacrtanom metom na leđima, bio sam dobar cilj snajperistima s Grbavice. Čuvao sam se, ali su me bogme i Sarajlije čuvali.
Navodno vas je Tuđman pozvao na HTV, kako se to dogodilo?
To se dogodilo u srpnju 1990., a točan sadržaj tog jednosatnog razgovora kojemu je u drugom dijelu nazočio i Antun Vrdoljak, čuvam za svoju knjigu sjećanja.
Kako gledate na današnje novinarstvo i na nove medije koji pomalo guše one tradicionalne? Što je najveći problem današnjeg novinarstva?
Umjesto jedne televizije u svakoj državi, danas ih možemo gledati nekoliko tisuća. Hajd’mo svesti ponudu na 300 kanala. Svaka TV postaja ima pet-šest lica koja promiče kao svoje “zvijezde”. Tako je nekada bilo i kod nas. Ljudi i danas pamte imena Silvija Huma, Olivera Mlakara, Miroslava Lilića, Nede Ritz, a tek Mladena Delića, premda njih nema na ekranima već više od 20 godina. A nisu zapamtili nova lica koja danas vode Dnevnik i ostale emisije. Jer, tko bi pamtio po pet faca iz 300 TV postaja? Držiš daljinski i šaltaš kanale. Mnoštvo devalvira sadašnju vrijednost, precjenjuje sjećanja. Uz to, novinarstvo je postalo sve samo ne i otmjeno zanimanje. Novinara koji svojom plaćom mogu hraniti suprugu/ga i dvoje djece ima najviše 2 posto. Oni rade nekoliko poslova, vode priredbe, druže se s nekim ljudima s kojima ne bi trebali, sve sam to i sam prolazio.
Jesu li društvene mreže i olako glumljenje novinara okaljali novinarsku struku?
Ako se javna riječ preko društvenih mreža ocjenjuje kao novinarstvo, onda je to u mnogo slučajeva dno dna (veoma često rabljena kovanica na društvenim mrežama). Ali, ako to smatramo nečim što je upravo suprotno od novinarstva, onda mreže ne štete, dobar su ventil za ispuhivanje pojedinaca, a čovjek koji ih ne shvaća ozbiljno može se besplatno zabaviti.
Kako gledate na američku situaciju u kojoj postoje CNN-ov i Foxov balon, pa oni koji gledaju CNN ne žele uopće čuti suparničke medije i obrnuto? Je li tu početak kraja objektivnog informiranja?
Sada taj trend dolazi iz Amerike. Ali ove podjele o kojima govorite, Europi su dobro poznate. Europa je dugo živjela, a i danas živi, s ideološki podijeljenim novinarstvom.
Koga biste, da još radite na televiziji, voljeli intervjuirati od današnjih političkih i drugih zvijezda i zašto?
Jednog vlasnika banke, Švicarca kalvinista, koji živi uz Lemansko jezero, između Ženeve i Lausanne. U njegovoj kući, s njegovom suprugom i djecom. Tu priču, ne slučajno, nikada nisam vidio na TV.
Još uvijek ste aktivni i vaš dokumentarac “Idemo na put” je najgledaniji. Imate li u planu neke nove projekte putovanja?
Dao sam jedan prijedlog za serijal o tri najmoćnije zapadnoeuropske zemlje kroz priče, povijest, proizvode, kulturu i ljude iz njihova tri glavna grada. Kako je suradnja s Kombinat produkcijom bila uspješna, projekt nudi ista ekipa.
Puno ste intervju radili s mnogim poznatim osobama i ličnostima. S kim vam je bilo najugodnije, a s kim najneugodnije raditi intervju?
Nikada nisam mislio da ću s njim popiti slavonsku rakiju u Vatikanu, meziti dalmatinski pršut, i smijati se nečemu što prema protokolu ne bih smio, ali to mi se dogodilo dva mjeseca nakon izbora Karola Woytiłe za papu, kada sam razgovarao s kardinalom Franjom Šeperom. Nakon formalnog TV intervjua, počastili smo se i nastavili razgovor o svemu i svačemu. Osjetio sam da mogu biti otvoreniji pa sam upitao: “Ali, kako tehnički, vi kardinali birate papu. Vi glasate tajno, uspijete, ne uspijete, dogovarate se, kako to ide? “Nije to tako komplicirano. Mi biramo papu, mi osluškujemo glas Božji. Svi smo znali za podjele među talijanskim kardinalima pa nam nije uspjelo izabrati papu u dva prva pokušaja. Sjedili smo u tišini i čekali Glas. Dvoranom je prolazio jedan crnoputi kardinal iz Afrike. Netko je rekao, tiho, ali smo ga svi čuli: “A zašto ne bismo izabrali papu crnca?” To je bio taj glas Božji! Svi smo se okrenuli prema Woytiłi i izabrali papu Poljaka! Nisam izdržao ne nasmiješiti se. Znam da mi nije zamjerio. Najneugodniji intervju? Svaki koji bih probao napraviti u Harlemu ili Bronxu 80-ih godina bio je na rubu incidenta.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Ja sam dočekao da mi je sve vrijeme do kraja života slobodno, da nemam šefa osim (vrlo rijetko) supruge, pa je bolje pitati me što radim kad nisam slobodan. Vozim se između Zagreba i Slanoga. I smišljam poslove, snimanja, projekte, gostovanja, predavanja. Uživam kombinirati posao i putovanja. Prošloga ljeta, napravio sam 20-ak reportaža s jadranske obale za “Destinaciju Hrvatska” koja se emitirala na HTV.
S obzirom na vaše bogato iskustvo, pita li vas vaš sin Marko katkad za savjet ili pomoć, “zapne” li mu kad u Vladi?
Kao što je poznato, kompetentna Vlada ne treba moj savjet ili pomoć, a mom sinu nikada ne zapne.
Mnogi novinari nakon novinarske karijere počnu se baviti politikom. Vi za to nikad niste imali ambicija?
Rekao je pokojni dr. Anto Kovačevič da bi dr. Franjo Tuđman koji je doktorirao na svim etapama pobjedničke antifašističke borbe i Brozova nedemokratskog režima, trebao dobiti Nobelovu nagradu za kemiju jer je iz toliko inkompatibilnih elemenata uspio stvoriti hrvatsku državu. Nemam taj Tuđmanov talent, a ne bih uspio ni u BiH gdje vlada slična destruktivna kemija, a na drugim mjestima me politika više toliko i ne zanima.
Pokojni Željko Malnar imao je jako visoko mišljenje o vama, bili ste prijatelji... slažete li se s onima koji kažu da Hrvatska više nikada neće imati ovakvog avanturistu i putopisca?
Cico Malnar bio mi je zet, oženjen za moju sestričnu Karmen, kći moje tete Eleonore koja me je kao klinca vodila na Cmrok. Bio je vrlo popularan u Indiji, ljudi su se divili njegovoj čudesnoj energiji, macho izgledu, poznavali su ga Indira Gandhi, njezin sin Sandjai, ali Željko je uvijek bio u Karmeninoj sjeni. Ona je doktorirala sanskrt, a on… on je samo bio njezin muž. S puno većim ambicijama, Željko se “odmetnuo”, uzeo motor i Bolex kameru, te krenuo na višegodišnje putovanje. I uspio je spojiti putopis, avanturu, fantaziju sve pretvorio u novu formu, kao što je poslije i njegova “Noćna mora” bila unikat. Često smo se u životu susretali, ja sam mu nekoliko puta pomogao kada mu je bilo teško, on mi je široko uzvratio početkom 90-ih kada meni nije bilo lako.
Kao što kažu za Malnara, kažu i za vas, da nikada na ovim prostorima neće biti nikoga tko bi bio približno poput Gorana Milića...
Da to pitanje postavite na Facebooku, jedan (manji) broj komentatora bi napisao: “Tako je, odlični su Milićevi putopisi, od Ekvadora do Finske, od Australije do Portugala.”
A veći dio bi rekao: “I neće ga, hvala Bogu, takvoga više ni biti. Da se ja pitam, ja bih zabranio sve reprize tog odvratnog tipa, izbrisao sva ona njegova laprdanja koja se čuvaju na YouTubeu…”