Krajem osamdesetih, mladi Martin Pistorius, koji je odrastao u Južnoj Africi, najviše je razmišljao o elektronici. Zanimali su ga otpornici i tranzistori i htio je postati elektrotehničar.
No u dobi od 12 godina, život mu je priredio neočekivano iznenađenje. Liječnici su tvrdili da je riječ o kriptokoknom meningitisu, no stanje mu se nije popravljalo, nego progresivno pogoršavalo. Naposljetku, izgubio je potpuno sposobnost samostalnog kretanja, zatim kontakta s očima, a u zadnjoj fazi bolest mu je oduzela i sposobnost govora, prenosi Express.hr.
Konačno, iz bolnice su ga otpustili kući, a ocu Rodneyu i majci Joan liječnici su rekli da je za Martina najugodnije da neminovnu smrt dočeka kod kuće.
Ali nije umro.
"Martin se borio i nastavio živjeti", govori ovih dana njegova majka.
Svako jutro njegov otac ustajao je u pet ujutro, oblačio ga, nosio u automobil i vodio u centar za specijalnu skrb u dnevnom boravku.
"Osam sati kasnije, pokupio bih ga, okupao ga, nahranio, stavio u krevet, a sebi navinuo budilicu za dva sata kasnije kako bih ga došao okrenuti da ne dobije dekubituse", govori njegov otac Rodney. To je bio njihov život dugih 12 godina.
Joan se živo sjeća da je jednoga dana promatrala Martina i rekla:
"Nadam se da ćeš umrijeti" Znam da to zvuči stravično, ali željela sam za njega neko olakšanje, nešto što će prekinuti tu njegovu agoniju" objašnjava Joan koja je bila uvjerena da ju sin ne čuje. Ali čuo ju je.
"Da, bio sam svjestan apsolutno svega", govori Martin, danas 43-godišnjak koji sa suprugom živi u Harlowu u Engleskoj. Koliko se može sjetiti, čini mu se da se počeo buditi dvije godine nakon što je obolio.
"Bio sam svjestan svega, baš kao i svaka normalna osoba. Silno sam počeo patiti jer sam bio uvjeren da ću ostatak života provesti sam u svojim mislima. Sjećam se pogibije princeze Diane, sjećam se inauguracije Nelsona Mandele, terorističkih napada 11. rujna. Promatrao sam svoje roditelje i braću kako žive svoje živote i nisu imali pojma da sve čujem i razumijem", prisjeća se danas Martin.
"Sjećam se i kako sam jednom pokušao ocu dati signal da sam svega svjestan. Da cijenim njegov trud, reći mu - tata, tu sam! Ali jedino što sam vidio bio je slabašni trzaj mišića nadlaktice, što me silno naljutilo. Počeo sam ubrzano i glasno disati, a tata me ao pitao - jesi li dobro moj dječače? Hajdemo u krevet!", prisjeća se Martin danas tih užasnih vremena.
Svi su mislili da je obična biljka i da je za njega život gotov. No, on je čvrsto odlučio da se neće tek tako predati.
"Najteže mi je bilo kako se riješiti ružnih misli. Najviše mi se urezala majčina rečenica da bi bilo najbolje da umrem. Osjećao sam se tad sasvim udaljen od ostatka svijeta. Pitao sam se zašto bi to moja majka uopće izgovorila? A onda sam shvatio da je bila zapravo silno očajna. Umjesto zdravog i veselog dječaka vidjela je nepokretnog mladića s kojim nije uspjela ni komunicirati", govori Pistorius koji je najprije shvatio da se mora naučiti odagnati ružne misli. Da mora prestati misliti, isprazniti mozak od svih misli.
A onda je jednog dana u centru za njegu odlučio pokazati da mu je lijepo to što sunce ulazi kroz prozor u prostoriju. Bio je to početak duge i teške borbe. Tijekom vremena, Martin se ponovno počeo vraćati mislima, ali ljepšim. I polako, kako mu se um osjećao bolje, dogodilo se još nešto - njegovo je tijelo također počelo vraćati svoje funkcije.
"Ni liječnici nisu znali postaviti pravu dijagnozu i objasniti što se to sa mnom dogodilo. Pokušavali su s raznim lijekovima, ali ništa nije bilo učinkovito.Jednostavno sam se izgubio u prostoru iz kojeg me nitko nije mogao spasiti", prisjeća se Pistorius i svoje stanje objašnjava jednostavnom usporedbom:
"To je kao kad se pokušavate probuditi iz dubokog sna. Već ste svjesni svega oko sebe, ali vam ne polazi za rukom da se pomaknete i progovorite", objasnio je Pistorius koji je danas sretno oženjeni kompjutorski programer.