Politička revolucija, odnosno promjena ruskog ustava koju je prošle srijede najavio ruski predsjednik Vladimir Putin najveće je političko miješanje karata u Rusiji još od trenutka kada je Boris Jeljcin 1993. poslao tenkove na Dumu, a, između ostalog, otvara i pitanje budućih političkih odnosa s Bjelorusijom i njezinim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom. Najavljenom izmjenom ustava, Putin će smanjiti ovlasti predsjednika, a ojačati poziciju ruskog premijera, čime si otvara put za ostanak na vlasti i nakon 2024. kada mu istječe sadašnji, posljednji predsjednički mandat.
Ta “akcija” očito je pomno smišljena jer je samo sat nakon Putinove najave o ustavnim promjenama, Dmitrij Medvjedev, dosadašnji premijer Rusije, dao ostavku, a na njegovo mjesto ekspresno je imenovan Mihail Mišustin, sposoban birokrat bez političkih ambicija, čime se Putinu otvaraju vrata u pripremi ekipe i izboru nasljednika s kojim će funkcionirati nakon 2024. Sve to očito mijenja planove o kojima se špekuliralo posljednje desetljeće, planove po kojima je Putin mogao ostati u vrhu vlasti zauzimajući mjesto na čelu unije Rusije i Bjelorusije, projekta ujedinjenja dviju država koji je počeo još 1997., ali njegova realizacija očito više nije toliko sigurna.
Moskva više ne da popust na naftu
Naime, Vladimir Putin već godinama planira stvaranje te unije kako bi ojačao i zapravo teritorijalno proširio Rusiju, ali i sebi osigurao vodeću poziciju na ruskoj i svjetskoj političkoj sceni i nakon dovršetka svih predsjedničkih mandata na koje se, prema ustavu, mogao kandidirati. Za plan ujedinjenja, koji je pripreman od sredine devedesetih, imao je u prvo vrijeme i podršku Aleksandra Lukašenka, bjeloruskog predsjednika poznatog i kao “posljednji europski diktator”. Lukašenko je na mjestu predsjednika Bjelorusije još od 1994., odnosno od trenutka kada je tvaj položaj stvoren. I to vrlo specifičan predsjednik koji od prvog trenutka nije svoju državu vidio kao nezavisnu, već kao dio velike ruske zajednice. Uostalom, još kao zastupnik u bjeloruskom parlamentu jedini je glasao protiv samostalnosti Bjelorusije i izlaska iz SSSR-a. Unatoč tomu, na prvim predsjedničkim izborima dobio je većinu glasova birača, i to zahvaljujući reputaciji borca protiv korupcije koja ga je u to vrijeme pratila. Naravno, pokazalo se da je Lukašenko počeo provoditi potpuno drukčiju politiku nego što su to Bjelorusi očekivali. Jednostavno je nastavio provoditi model vladanja kakav su koristili sovjetski vođe tijekom osamdesetih prošlog stoljeća, pri čemu je svaki oblik opozicije na neki način bio gušen. Pri tome nisu birana sredstva, pa su zbog kršenja ljudskih prava Lukašenko i njegovi glavni pomoćnici pod sankcijama Europske unije i SAD-a.
Lukašenko od početka svoje vladavine ima tri jasno definirana cilja. Prvi i najvažniji cilj mu je ostati što dulje na vlasti, po mogućnosti do kraja života. Drugi je približiti Bjelorusiju “majci” Rusiji i nakon nekog vremena s njom se ujediniti. Pod uvjetom da to ne ruši prvi cilj. A treći mu je cilj koliko-toliko zadržati funkcionalnost državne ekonomije i spriječiti pojavu velikih oligarha, kao što je bio slučaj sa svim postsovjetskim državama nastalim raspadom SSSR-a. Lukašenko je zadržao državnu kontrolu nad svim većim i važnijim tvrtkama u zemlji, provodeći zapravo i dalje plansku ekonomiju. Privreda zemlje uvelike ovisi o Rusiji, što je razvijano u skladu s planovima o ujedinjenju s Rusijom. Uostalom, za najveći dio bjeloruskih prihoda zaslužna je upravo Rusija, koja Minsku već godinama isporučuje plin i naftu po povlaštenim cijenama. Do prije samo pet godina, Bjelorusija je dobivala plin po cijeni 50 posto nižoj nego što su je dobivali ostali kupci. No u to vrijeme Lukašenku je postalo jasno da vlastitu političku budućnost neće moći osigurati u uniji, već isključivo u samostalnoj državi koja nije ni pod čijom kontrolom, pa se počeo udaljavati od Moskve. Tada je i Rusija korigirala svoju prodajnu politiku, pa danas Bjelorusija dobiva energente za 80 posto cijene koju plaćaju ostale zemlje, a 2025. taj bi povlašteni status Bjelorusije trebao biti potpuno ukinut pa bi cijena energenata koja će se zaračunavati toj zemlji trebala biti jednaka cijeni koja se zaračunava svim ostalim zemljama. Bjelorusija je još uvijek u povlaštenom položaju, no on ima ograničen rok trajanja. A kako Minsk plin i naftu ne koristi samo za vlastite potrebe već ih i izvozi, jasno je da na dobar dio sadašnjih prihoda više neće moći računati.
Naravno, ni Lukašenko ne sjedi prekriženih ruku nego pokušava ojačati svoj položaj. Već je najavio da će povećati naknadu za tranzit ruskog plina prema Europi za 23 posto te kazao da bi plinovod mogao čak biti i zaustavljen zbog neophodnih popravaka i servisiranja koji su mu odavno potrebni. Iako je neprestano pod sankcijama Europske unije i SAD-a, Bjelorusija se prije nekog vremena okrenula građenju čvršćih veza i sa Zapadom. Lukašenko je počeo primati i predstavnike SAD-a te europskih zemalja na bilateralne razgovore, što je do prije nekog vremena bilo gotovo nezamislivo.
Prihvatljivi diktator
Odnosi dviju do prije nekoliko godina vrlo bliskih zemalja danas su prilično zategnuti, i to toliko da je Rusija s prvim danom ove godine prekinula dostavu nafte Bjelorusiji. Opskrba je ponovo uspostavljena tek nakon nekoliko dana, ali to je, prema Lukašenkovim tvrdnjama, jasan znak da Rusija koristi energente za političke ciljeve. Ujedno, podrška ideji unije među Bjelorusima ubrzano pada, pa su prije mjesec dana u Minsku održani i veliki prosvjedi protiv ujedinjavanja dviju država. Lukašenko se polako okreće Zapadu, a iako njegov režim nije demokratski, Zapadu je bitno da novu zemlju privuče na svoju stranu. Iako Bjelorusija, zemlja s nešto više od 9 milijuna stanovnika od kojih su 9 posto Rusi, nema izlaz na more, njezina pozicija je od velike geopolitičke važnosti. Pritom je bitno spomenuti da više od dvije trećine stanovnika kod kuće govori ruski jezik. Bjelorusija graniči s tri zemlje NATO-a, Poljskom, Litvom i Letonijom, a ima i veliku granicu s Ukrajinom.
U slučaju rata između Rusije i NATO-a, preko teritorija Bjelorusije ruske bi snage mogle relativno brzo zauzeti koridor preko poljskoga grada Suwalkija čime bi se spojile sa svojom eksklavom Kalinjingradom, ali time i odvojile baltičke države od Poljske. Stratezi upravo Suwalki i okolno područje drže Ahilovom petom NATO-a u Europi, slabom točkom obrane u slučaju napada s istoka. Upravo zbog toga, Lukašenko postaje prihvatljiv pa čak i vrlo vrijedan mogući partner Zapadu, unatoč svim svojim manama. Bjelorusija, unatoč donedavno vrlo jakim vezama s Rusijom, već neko vrijeme ne podržava ni geopolitiku Moskve i od nje se, ako ne potpuno distancira, a onda potiho drži sa strane. Bjelorusija nije zauzimala strane u sukobu Zapada i Rusije koji traje već nekoliko godina, a Minsk, što je još indikativnije, nije ni priznao Krim kao dio Rusije, niti je priznao Abhaziju ili Južnu Osetiju kao nezavisne države. Ujedno, Rusija već neko vrijeme želi graditi zračnu bazu u Bjelorusiji, no Lukašenkov stav je da takvo što zasad nije potrebno. Nema nikakve sumnje da bi Lukašenko htio ostati na vrhu vlasti iako je svojedobno Bjelorusiju vidio u sklopu velike Rusije. Uostalom, nedugo nakon svojih prvih predsjedničkih izbora 1994. posjetio je Moskvu i pred tadašnjim Dumom održao govor u kojemu je obećao da će raditi na ponovnom ujedinjenju dviju zemalja. Ali problem mu je to što on ne bi nikada mogao postati predsjednik te proširene Rusije. Naime, kako bi u Bjelorusiji morao prilagoditi politički sustav slobodnim izborima kakvi danas postoje u Rusiji, zasigurno ne bi prošao na tamošnjim izborima. Eventualno kao guverner regije, ali kao predsjednik cijele države ne.
Svjestan je toga i Putin koji je odlučio da neće igrati na kartu predsjednika neke buduće unije, već si očito želi osigurati mjesto jakog premijera Rusije.