Obrazlažući nepravomoćnu presudu Ivi Sanaderu za ratno profiterstvo u slučaju Hypo sutkinja zagrebačkog Županijskog suda Jasna Galešić odbacila je ranije tvrdnje obrane da je nastupila zastara i ustvrdila da je Sanader kao zamjenik ministra vanjskih poslova zadužen za pregovore s Hypo bankom iskoristio ratno stanje za osobno bogaćenje.
Na taj je način "beskrupulozno pomogao u destrukciji demokratskog sustava, srozavanju gospodarstva i ugleda države", kazala je sutkinja.
Zatvorsku kaznu već odradio u zatvorima u Hrvatskoj i Austriji
Kako mu se u kaznu uračunava vrijeme koje je od početka kaznenog progona već proveo u zatvorima u Hrvatskoj i Austriji Sanader, postane li ova presuda pravomoćna, ipak neće iza rešetaka. No, državi mora vratiti nepripadnu korist od 3,6 milijuna kuna.
U aferi Hypo Uskok Sanadera tereti da je kao zamjenik ministra vanjskih poslova uzeo proviziju u protuvrijednost od 3,6 milijuna kuna, nakon što je ta austrijska banka Hrvatskoj odobrila kredit za kupnju zgrada diplomatskih predstavništava. Kako se radilo o vremenu u kojem je Hrvatska bila u neposrednoj ratnoj opasnosti Sanader je optužen i da je ratni profiter.
Po mišljenju sudskog vijeća Sanader je krajem 1994. i početkom 1995. iskoristio svoju ovlast da pregovara s Hypo bankom kojoj je obećao povlašteni položaj na hrvatskom tržištu što je vidljivo iz kasnijih kreditnih aranžmana mnogih hrvatskih tvrtki s tom bankom. Iako je kao zamjenik ministra vanjskih poslova mogao pregovarati s bankom nije imao ovlast uzimanja provizije, a sve je u četiri oka dogovorio s tadašnjim direktorom banke Guenter Striedingerom.
Proviziju uzeo dok se većina proračuna trošila na obranu
Da je iskorištavo ratno stanje proizlazi iz okolnosti da je djelo nedjelo počinjeno u vrijeme kada je najveći dio proračuna odlazio za obranu države. Zbog toga je i državni kreditni rejting bio nizak i teško je bilo naći banke koje bi dale povoljne kredite, zaključio je sud.
Hrvatska je, istovremeno, morala prošitriti diplomatsku mrežu, među ostalim i zbog širenja istine o ratu, a uzimanje provizije u takvim okolnostima i to od strane zamjenika ministra vanjskih poslova čija je uloga bila zastupati interese Republike Hrvatske "nije ništa drugo nego ratno profiterstvo", zaključila je sutkinja.
Pojasnila je da Sanader, da nije bilo neposredne ratne opasnosti, ne bi bio ni u prilici uzeti proviziju. Da svojim poslom zaradi toliki novac Sanaderu su, kazala je sutkinja, trebale čak 64 godine rada, odnosno dvije tisuće prosjećnih radničkih plaća. Kao olakotne okolnosti sutkinja je Sanaderu uzela velik protok vremena, raniju pravomoćnu neosuđivanost i sudjelovanje u Domovinskom ratu, a kao otegotne činjenicu da je bio visoko rangirani dužnosnik kojemu je zadaća bila štititi poredak i promicati zemlju u inozemstvu, a ne postupati s koristoljubljem. No, javni interes, dodala je sutkinja, u ovom se slučaju ne iscrpljuje samo kaznom, koju je već 'odradio' nego i vraćanjem protupravno stečenog novca.
Nema dokaza da je Sanader poticao Mravka na davanje zajma i prodaju jeftinije struje
Diokiju Donoseći nepravomoćnu oslobađajuću presudu Ivi Sanaderu i Robertu Ježiću u slučaju HEP-Dioki sudsko vijeće zagrebačkog Županijskog zauzelo je stav da nema dokaza da je Sanader, na Ježićev nagovor, od bivšeg direktora HEP-a Ivana Mravka tražio da Ježićevoj tvrtki da zajam i proda struju ispod tržišne cijene.
Jedini dokaz protiv Sanadera i Ježića u ovom je slučaju bio Mravkov iskaz iz istrage. On je u međuvremenu preminuo pa su na suđenju preslušane snimke njegovih ispitivanja, no ni jedan drugi dokaz nije potvrdio njegove navode da mu je to naložio Sanader kojega je na to potaknuo Ježić. Osim toga, Mravkov iskaz, pribavljen je bez nazočnosti obrane okrivljenika koja ga ni kasnije nije imala mogućnost ispitati. "Stoga bi donošenje osuđujuće presude bilo utemeljeno isključivo na dokazu koji nije pribavljen u kontradiktornom postupku. Nije utvrđeno ni da je Mravak napravio nedjela na koja je bio potaknut. Sve kada bi se na temelju njegova priznanja i uzelo da je to počinio, nije dokazano da bi ga na to potaknuo Sanader na temelju traženja Roberta Ježića", pojasnila je sutkinja Galešić.
Još u ožujku, nakon potvrđivanja optužnice koju je tužiteljstvo moralo doraditi, Sanaderovi odvjetnici isticali su da Mravkov istražni iskaz ne može biti temelj za osuđujuću presudu. To su ponovili i u završnom govoru ističući da protiv Sanadera ne postoji ni jedan materijalni dokaz. U ovom slučaju Sanader je još 2012. optužen da je Mravka poticao da Ježićevoj tvrtki isplati pozajmicu od 15 milijuna kuna i prodaje struju ispod tržišne cijene. Suđenje je trebalo početi još na ljeto 2014. kada je odgođeno zbog bolesti obojice Sanaderovih suoptuženika.
Petu po redu optužnicu protiv Sanadera sud je prvi put potvrdio još u rujnu 2013. Gotovo ista optužnica i ranije je bila na sudu, ali ju je tužiteljstvo povuklo i nakon godinu dana vratilo dopunjenu novim vještačenjima.