Nakon prvotnog teksta o tome koliko nas je ovaj grad razmazio svojim prednostima, vrijeme je i za drugu stranu medalje, onu ne baš sjajnu. Sve ovisi o vlastitim preferencijama, no većina stanovnika slaže se u jednom: prednosti svakako premašuju mane. A njih isto ima, dakako. Vjerojatno najveća od svih je krutost i izrazita nefleksibilnost na koju većina zapadnjačkog svijeta nije naviknuta, piše Večernji list BiH.
Visoke kazne, ali i zatvor
Ovaj grad je poznat po svojim strogim pravilima i još strožim zakonima te, ako niste spremni slijediti ih, bolje da i ne dolazite jer borba nema smisla. Ovo nije jedna od demokratskih zemalja u kojima ćete izaći na ulicu i postići nešto. Ako piše da je zabranjeno pecanje, to znači da je uistinu zabranjeno i odmah vam je naznačen iznos kazne od 3000 $ (oko 1900 eura). Ako vas uhvate u prijestupu, ne treba vam padati na pamet podmićivati službenu osobu jer ćete za to dobiti još veću kaznu i vjerojatno završiti iza rešetaka. Upravo tamo gdje završite ako odbijete platiti navedenu kaznu za nesretno pecanje. Skupa riba, zar ne? S ovdašnjim tijelima vlasti jednostavno nema razgovora, prepirki, ni izgovora poput: “Ali, samo mi je prvi put” i slično. Njih ne zanima, pravilo je takvo kakvo jest i uopće se ne trude pogledati nimalo ulijevo - shvatila sam to u prvim mjesecima našeg života ovdje kad sam prvi put osjetila njihovu krutost na djelu prilikom pokušaja prebacivanja sina u stariju skupinu u vrtiću. Skupina sastavljena od 2017. i 2018. godišta dijelila se na dvije te je teta odlazila sa starijom djecom. Sasvim nelogično, mlađoj djeci dodijeljena je nova teta i, naravno, moje dijete spada upravo u tu skupinu jer samo pet dana dijeli ga od starije. Molila sam u nadi da ga prebace u višu skupinu gdje je i većina njegovih prijatelja odlazila te je akademski više pripadao starijoj skupini. Iako pričamo o tada dvogodišnjacima, koji su učili boje i neke osnovne stvari, nije da se ijedna skupina mogla pohvaliti ogromnim akademskim postignućima. Nije bilo govora. Razgovarali smo s ravnateljicom čak i nakon što su njegove tete dale preporuku da ide u stariju skupinu, odgovor je bio jednostavan: “Ne, on je 2018. godište”. Trebam li napomenuti da ih se nije ticalo to što mu je rođendan petog siječnja i da ga doslovno pet dana svrstava u mlađu skupinu koja mu se apsolutno nikako nije sviđala? Postojalo je pravilo kojeg su se držali kao pijan plota ne mareći radi li se o dvogodišnjacima koji uče osnovne stvari ili pak o odraslima. Odstupanja, kao ni milosti, nema za nikoga. I tako je uvijek i svugdje, u svemu se drže procedure. To nije uvijek najdraža stvar na svijetu, osobito ako dolazite na hitnu s djetetom koje se bori da udahne, a svita osoblja vas prvo tjera da ispunite sve formulare i, ono najbitnije, vrste plaćanja; kao da ste došli zbog nekog kroničnog problema koji vas muči dulje vrijeme, a ne zbog djeteta u gluho doba noći koje ne može disati. Tek kad prosvjedno prvo zatražite da prime dijete i obećate da ćete, dok mu daju terapiju, ispuniti, nažalost, dobro poznate formulare o osnovnim i medicinski potpuno nebitnim informacijama, poput adrese stanovanja; a oni gledaju u čudu zbog načina na koji preskačete protokol. Jer on je tu da bi se poštovao, shvatila sam prilikom jedne iznimno neugodne situacije koju mi je priredilo singapursko zdravstvo. Kad je o zdravstvu riječ, osobito onom privatnom, doma smo naviknuti dobiti uslugu i mišljenje specijalista gotovo pa istodobno. Nerijetko vam prilikom snimanja neke pretrage koju vrši liječnik, istodobno komentira i provodi vas kroz sami pregled na koncu kojeg dobijete njegovo stručno mišljenje. Ovdje to nije slučaj jer, prvenstveno, liječnici su tretirani poput ovozemaljskih bogova i nipošto se ne zamaraju stvarima koje ne spadaju isključivo pod njihovu domenu. Prvi put sam se susrela s tim prilikom rutinskog pregleda tijekom kojeg mi je liječnik opipao kvržicu na dojci. Naravno, naložio je UZV kako bismo vidjeli strukturu neželjenog stanara mog tijela i to je ono što me na koncu jedino i zanimalo. Mislila sam da će to učiniti odmah, no naručio me na pregled za nekoliko dana. Vrlo jednostavno - sad nisam bila naručena za UZV, samo za fizički pregled i to je značilo to, nema odstupanja ni deset minuta za dodatni pregled koji bi mogao rasvijetliti cijelu situaciju. Prvi slobodan termin bio je za tjedan dana. Očekivala sam svog liječnika, no na moje čuđenje, dočekala me sestra koja je objasnila da će mi UZV obaviti ona. Točno sam je vidjela kako mjeri neželjenu kvržicu u mom tijelu koja može biti obična cista ili pak rak; i vrlo uljudno sam je zamolila da mi kaže o čemu je riječ. Jednako pristojno se nasmiješila i obavijestila me da ću saznati na tumačenju rezultata od mog liječnika na terminu koji imam za ravno tjedan dana. Lijepo sam je molila samo da mi kaže čini li joj se radi li se vodenastoj ili nekoj drugoj strukturi, nije mi mogla baš ništa reći. Čak ni na moja zapomaganja da je baš nitko niti vidi niti čuje, da imam malo dijete te mi je ta razlika iznimno bitna i da se ne mogu sad tjedan dana pretvarati da je sve normalno, ona je ostala dosljedna sebi. Odnosno, pravilima koja se ne smiju kršiti. Da moj suprug nije napravio scenu u klinici i hitno tražio nekog dostupnog liječnika da pogleda moje nalaze, vjerojatno se ništa ne bi dogodilo, morala bih čekati tjedan dana da saznam imam li rak ili ne. Ovako, na njegove nimalo pristojne opaske i zahtijevanja, nakon daljnje konzultacije, odlučili su ipak pronaći liječnika te nam jasno dali do znanja da ga ne možemo ići vidjeti jer je zaposlen, već će između dva pacijenta pogledati moje zapise i napisati stručno mišljenje, što će me koštati dodatnih 800 $ (oko 500 eura), povrh cijene pregleda. Bogu hvala, radilo se o običnoj cisti, a to iskustvo me naučilo da sve preglede koje mogu obavljam doma, gdje barem u istom danu sve obavim i dobijem dijagnoze. Često nismo ni svjesni što sve imamo i ne cijenimo to dovoljno, već smo samo orijentirani na negativnosti. Istina je da naš zdravstveni sustav ima nebrojeno mana, no većinom se radi o onim politički i poslovno uvjetovanim. Singapurski zdravstveni sustav spada u top tri u svijetu i uslužnost djelatnika, ultramoderna tehnologija i sve ostalo je uistinu na zavidnoj razini, no svejedno, za sve bitno ipak većinu prepuštam našim liječnicima koji će uzeti u obzir širu sliku. Ovdje, kad dođete liječniku, napravit će ono nužno što odgovara vašim simptomima i, obično, onome što knjiga nalaže. Neće si dati mogućnost širenja vidika i potencijalno razmatranja nekih drugih mogućnosti osim onih preočitih. Često se dogodilo da sam izmišljala simptome samo kako bih dobila dodatne pretrage, poput najobičnijeg vađenja krvi. Moj suprug je zbog učestalih i predugih putovanja imao vensku trombozu koja može biti fatalna. Ležao je u bolnici u fantastičnom apartmanu, naručivao si obroke tabletom i uživao u biftecima i najslasnijim desertima kao dijelu standardnog bolničkog menija; no da mu nije moja mama iz jedne male Hercegovine napisala još nekoliko pretraga koje treba zahtijevati da mu naprave i da mu pobogu, obave doppler krvnih žila i na drugoj nozi kako bi uklonili mogućnost tromboze i na njoj, neke stvari bi ostale neistražene. Azijati, pa tako i njihovi liječnici, previše se oslanjaju na logičnost i puku teoriju, ne razmatraju previše dodatne mogućnosti. A ako ćete bilo kakvu sitnicu obaviti mimo uputnice liječnika opće prakse, ta će vas sitnica koštati, baš kao što je mene uklanjanje dvaju madeža koštalo nešto više od 5000 $ (oko 3150 eura). S druge pak strane, ako me obični pramenovi kod frizera koštaju po 600 $ (oko 380 eura), onda i ne čudi cijena manjeg medicinskoga zahvata. Da, Singapur je skup. Bilo što zapadnjačko plaća se znatno više. Ako se odlučite kupiti torbu ili neki drugi proizvod nekog luksuznog brenda, budite spremni platiti barem 200 eura više nego što biste to platili u Europi. Automobili su pravi luksuz s obzirom na to da u startu koštaju znatno više nego u ostatku svijeta. Osim cijene istog, svatko prvo treba platiti dozvolu za posjedovanje automobila čiji iznos varira od jačine vozila, no prosječna cijena dozvole obično se kreće od 40.000 $ do 50.000 $ (oko 25.000 eura do 31.000 eura). Puno je to novca za papir koji samo kaže da smijete tek kupiti automobil i potrošiti znatno veću svotu novca na njega. Cijene namirnica su također poprilično visoke, osobito ako je riječ o delikatesama, voću - izuzevši ono lokalno egzotično; alkoholu ili nekim mliječnim proizvodima poput vrhnja. Uz sve navedeno, ne treba čuditi da su cijene stanovanja poprilično visoke. Naravno, baš kao i svugdje, cijenu uvelike određuje lokacija. U širem središtu grada za dvosobni stan potrebno je izdvojiti barem 4500 $ (oko 3000 eura) za mjesečni najam, dok mjesečna školarina prosječnog vrtića iznosi nekih 1700 $ (1060 eura). Naravno, cijene škola znatno su više.
Prvo domaći
Jedna od najvećih mana strancima, osobito u doba pandemije, pronalazak je posla. Ova država idealna je ako će vas posao dovesti ovdje, ako dobijete premještaj ili neki sličan aranžman; no ako planirate doći i tražiti posao ovdje, vrlo vjerojatno ćete se uskoro razočarani vratiti doma jer, uz toliko mjera kojima država štiti i nastoji osigurati domaće stanovništvo, izgledi zapošljavanja poprilično su minimalni. Prije pandemije stvari su ipak bile drugačije. Nakon svega nekoliko mjeseci života u Singapuru dobila sam posao bez prevelike muke. No, nažalost, s početkom pandemije bili su primorani otpuštati i postojeće osoblje te mi novi nismo ni dobili priliku za početak rada. Sad je stanje tako da je uistinu teško pronaći posao, osobito jer je puno teže dobiti radnu dozvolu nego što je to bilo prije dvije godine. Osim toga, većina tvrtki treba ispuniti kvotu o broju zaposlenih lokalaca, tako da na oglasima za posao već stoji oznaka da primaju samo Singapurce. Da, negdje u svijetu to bi bila diskriminacija, ovdje je samo briga za svoje ljude prvenstveno. U međuvremenu, vlada konstantno razmatra i donosi nove odluke kojima pogoduje lokalcima, poput one, ako tvrtka zapošljava ijednoga stranca, domaćinu mora podići minimalnu plaću; ili pak, ako osnivate privatno poduzeće, dužni ste nakon godinu dana zaposliti lokalca i davati mu minimalnu plaću, inače gubite dozvolu za rad. Jednom kad dobijete posao, možete zaboraviti na europsko računanje godišnjih odmora s obzirom na to da njegovo trajanje ovdje iznosi čitava dva tjedna. Iako plaćamo više poreza od domaćina, mnogi zamjeraju državi što smo kao stranci u mnogočemu po pitanju olakšica zakinuti i diskriminirani. Čak i kazne za prijestupe su prema strancima najčešće puno rigoroznije. Iz ove perspektive onih koji “izvlače deblji kraj”, to se može činiti nepošteno, ali činjenica je da ovakvoj državi treba odati priznanje i cijeniti način na koji se bori za svakog svog čovjeka, jer da su naše države to isto činile za nas, ne bi nas sad bilo toliko u inozemstvu u potrazi za boljom budućnošću. Istina je da je azijski sustav često jako krut, osobito to možemo vidjeti sada u slučaju pandemije, gdje se ostatak svijeta često čudi ovdašnjem pridržavanju pravila i održavanju reda, na to je jednostavno tako. Trenutačno, ako imate bilo kakav simptom minorne respiratorne infekcije, pa makar to bilo obično curenje nosa, dužni ste javiti liječniku koji je isto tako dužan vas poslati na tri testa te vam izdati potvrdu po kojoj ste zakonom dužni ostati doma u izolaciji sljedeća tri dana ili dok vam ne dođu negativni rezultati sva tri testa. Ako prekršite ovu izolaciju, vjerojatno ćete biti optuženi za potencijalno širenje zarazne bolesti, kažnjivo ogromnom novčanom kaznom i/ili zatvorom. Sve da imate negativan test od jučer, ako vas je danas liječnik poslao na još jedan, dužni ste ga obaviti. Nedavno je bila smiješna situacija kad se moj suprug, koji inače radi u građevinskoj industriji, stoga je bio dužan testirati se svaka dva tjedna u posljednjih godinu i pol dana (sad su i to postrožili, pa će to morati obavljati svaki tjedan) prehladio i morao je otići liječniku koji ga je poslao na gore spomenuta tri testa bez obzira na to što je imao svoj redoviti test obavljen nekoliko dana prije. Obavio je i nove testove te je morao čekati doma u izolaciji tri dana njihove rezultate koji su stigli negativni. Nakon toga mu je doslovno za dva dana bilo vrijeme redovitog testiranja i naravno da nitko nije uvažio činjenicu da je u posljednjih deset dana dobio već četiri negativna testa. Procedura je tu da se poštuje, činjenica je koje se nisu pridržavali dvoje osuđenih zatvorskim kaznama za nenošenje maske koja je u Singapuru obvezna i na otvorenom. Gospođa koja je singapurska državljanka je “samo” dobila novčanu i zatvorsku kaznu, dok je gospodin, inače britanski državljanin, uz iste kazne dobio i deportaciju iz države po izvršenoj zakonskoj kazni i doživotnu zabranu povratka u istu. Nema zezanja sa Singapurom, razlog je to zašto se svi pridržavamo pravila. Pa čak i onda kad je bilo na snazi pravilo okupljanja vani od samo dvije osobe, a vas je troje u kućanstvu; pa kad si primoran objašnjavati trogodišnjem djetetu kad izlaziš vani da mora odlučiti s kim želi u šetnju jer ne smijemo biti vani svi zajedno. Čak i dok gledaš njegov tužan pogled u restoranu za drugim stolom za kojem mu sjedi tata, a on sjedi s mamom iako kući najnormalnije sjedi s nas oboje ne poznavajući pravila socijalne distance u vlastitom boravku. Da, neka od pravila apsolutno nemaju smisla, ali upravo zbog drastičnih kazni, svi ih poštuju; pa čak i logici unatoč. Da, Singapur je predivan. Savršen spoj tradicije, divljine, modernizma i luksuza koji vas opije. Upravo zbog toga se ponekad čini poput zlatnog kaveza, osobito ako stižete iz liberalnih i otvorenih demokracija. Da, zakoni i regulative ga čine iznimno sigurnim, no ponekad mu poželite dodati malo boje, malo kreativnosti u ovaj savršeno iskonstruiran i isplaniran svijet. Onako kako smo negdje daleko mi to naučili. Ili je ljepota negdje upravo u sredini? U Neretvi u srcu i Aziji u glavi. •