Institut za međunarodne financije (IIF) sa sjedištem u Washingtonu, globalna udruga financijskih institucija, nakon isteka svakoga kvartala objavljuje svoju novu procjenu globalnoga duga ili ukupne zaduženosti u svijetu (kućanstava, poduzeća, vlada i financijskih institucija), i svakoga kvartala taj iznos obara vlastite rekorde. Na kraju ožujka ove godine globalni dug dosegnuo je 247 bilijuna dolara, no od visine duga još je fascinantnije ubrzavanje njegova rasta – u prvom kvartalu ove godine povećao se više nego u prethodne dvije godine, a više od polovice, ili točnije 150 bilijuna, nastalo je u samo 15 posljednjih godina!
„Tamni oblaci skupljaju se na financijskom horizontu jer svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva“, napisali su analitičari američke Burze metalnog novca u siječnju ove godine. „Kad se brojke sagledaju, jasno možemo vidjeti da gomilajući dug svijet pred našim očima srlja u bankrot.“
Od svega je, međutim, najnevjerojatnije da je 1970-ih godina za jedan dolar povećanja svjetskog bruto proizvoda bio potreban samo jedan dolar novoga zaduženja. U idućem desetljeću, 1980-ih godina, bila su potrebna dva dolara novoga duga, u 1990-ima tri dolara, u 2000-ima četiri dolara, a prošle godine jedan novi dolar BDP-a pratilo je u svijetu šokantnih 5,4 dolara novoga zaduženja. Mnogi među vodećim svjetskim istraživačkim institutima i neovisnim ekonomskim analitičarima stoga posljednjih mjeseci pale alarme i svakodnevno odašilju upozorenja da se u svijetu napuhuje golemi dugovni „balon“ koji bi se svakog trena mogao „rasprsnuti“. To bi značilo da mnogi dužnici odjednom ne bi mogli vraćati ili refinancirati svoje dugove, što bi onda upropastilo i njihove vjerovnike i izazvalo opću financijsku paniku, pad potrošnje i investicija, i novu globalnu ekonomsku kataklizmu.
A glavna među svim ekonomskim „iglama“ koje bi mogle „probušiti“ dužnički „balon“ jest normalizacija monetarne politike američke središnje banke Feda nakon Velike recesije 2008./2009. i rast njegove ciljane kamate na međubankovne pozajmice, a s njom i rast kamata na komercijalne kredite kućanstvima i nefinancijskim poduzećima. Tome valja pridodati i povećanje atraktivnosti američkih državnih obveznica s većim prinosima te rast potražnje za dolarom i njegovo poskupljenje, što naglo povećava dolarski dio duga ostatka svijeta.
Forinta devalvirala 10 posto
Ali, prije katasfrofičnih prognoza valja upozoriti i na činjenicu da bez duga nema novca potrebnog za funkcioniranje suvremenog robno-novčanog gospodarstva. Novac, onaj na depozitnim računima, naime, u najvećim i najrazvijenijim ekonomijama većinom nastaje preko kredita (poslovnih, stambenih, za aute, studentskih, nenamjenskih...) koje poduzećima, građanima i državi odobravaju privatne poslovne banke. Novac ne emitiraju državne vlasti, kako to obično ljudi misle, vlade su zapravo korisnici depozitnog novca, osim ako nije riječ o novčanicama i kovanicama koje zaista proizvode samo centralne banke i stavljaju bankama, tvrtkama i građanima na korištenje za gotovinska plaćanja.
U tom smislu sav novac je dug i, kad bi se sav dug odjednom hipotetski vratio, iz ekonomije bi sav novac iščeznuo i morala bi se vratiti na nekadašnju robnu razmjenu, na krajnje nepraktično plaćanje proizvoda i usluga drugim proizvodima i uslugama. No, zašto je, primjerice, američko gospodarstvo kroz najprosperitetnije godine od 1945. do 1985. odlično funkcioniralo i s dugom nefinancijskih poduzeća od „samo“ 125 do 150 posto bruto domaćeg proizvoda, a do 2016. je zaduženost relativno (prema BDP-u) udvostručilo? Riječ je o povijesnom fenomenu koji nazivamo financijalizacija ekonomije.
– U desetljećima poslije Drugog svjetskog rata – objašnjava hrvatski ekonomist s američkom diplomom Neven Vidaković – krediti su u Sjedinjenim Državama, a i drugdje, bili čvrsto vezani s investicijama. Banke su odobravale kredite samo za stjecanje neke stvarne imovine. No već početkom 1980-ih, u eri junk bonds i masovnog preuzimanja tvrtki posuđenim novcem (leveraged buy-out, LBO), a pogotovo nakon recesije koju je 2000. uzrokovalo rasprskavanje cijene dionica visokotehnoloških kompanija (dot.com bubble), poticani niskim kamatama, poduzeća i građani počeli su se kod banaka i na tržištu korporativnih obveznica zaduživati i za namjene koje nisu bile povezane sa stjecanjem trajne imovine (eng. assets). Za dug su sve manje građena proizvodna postrojenja, kuće i slično, nego su se krediti i prodaja obveznica sve više koristili za otkup vlastitih dionica (kako bi im se podigla cijena na burzama i kako bi menadžeri „zaradili“ bonuse), za trgovanje financijskim instrumentima, „preprodaju“ kredita u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama uz više prinose (eng. carry trade) ili za tekuću potrošnju. Ukratko, krediti su se „odvojili“ od investicija i nastala je „neprirodna“ situacija koja nije održiva i koja sada brine analitičare koji strahuju da se ona ne može vratiti u „normalu“ postepeno, bez „rasprskavanja“ dugovnog „mjehura“, bez deflacije i nove velike recesije.
Naime, centralne banke vodećih zemalja i unija, Sjedinjenih Država, Europske Unije, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana, Kine i drugih, nakon svake velike ekonomske krize spuštale bi cijenu „svojega novca“ (na računima banaka za međubankovna plaćanja) na nulu kako bi pomogli oporavak svojih ekonomija. Ali, to ne može potrajati jer ekonomijama je za normalno funkcioniranje potrebna financijska stabilnost, a stabilnošću se smatra inflacija od oko dva posto na godinu. I štediše trebaju dobiti prinos na svoju štednju, inače ona nema smisla. Stoga je Fed već tri puta nakon Velike recesije povisio svoju kamatu, slijedila ga je Velika Britanija, dok se Europska centralna banka na to još nije odlučila. Posljedica toga je da u Americi građani već plaćaju više kamate na svoj dug nego što su plaćali pred izbijanje krize 2008. godine, a riječ je o gotovo 320 milijardi dolara na godinu. I prosječna godišnja kamata na kredite po kreditnim karticama u SAD-u je od 2012. do danas s manje od 12 posto porasla na 13,16 posto.
– No, taj porast cijene duga neće Amerikancima biti veći problem ako će im ekonomija rasti po stopama po kojima im sada raste – kaže Neven Vidaković.
– U nevoljama će se naći one zemlje koje neće imati (dovoljni) rast BDP-a, koje ovise o izravnim inozemnim ulaganjima novca (kredita) i kapitala, i koje moraju kupovati dolare vlastitom domaćom valutom koja će u odnosu na dolar devalvirati – dodaje.
To se već vidi u statističkim pokazateljima i to analitičare najviše brine. Prema podacima Instituta za međunarodne financije, ukupna zaduženost u zemljama u razvoju, bez financijskog sektora) u prvom kvartalu ove godine porasla je za 2,5 bilijuna na rekordnih 58,5 bilijuna dolara ili 218 posto njihova ukupnog BDP-a. Državni ili javni dug najviše je porastao u Brazilu, Saudijskoj Arabiji, Nigeriji i Argentini, a tri četvrtine argentinskih i nigerijskih državnih obveznica denominirano je u američkim dolarima, što znači da ih dolarima treba i iskupiti, odnosno otplatiti dug. Do 2020. dospjet će oko 900 milijardi dolara obveznica ili sindiciranih kredita koje će trebati iskupiti u dolarima, a što je cijena dolara viša, to je veća vjerojatnost da bi neka od tih država mogla biti prisiljena proglasiti ogluhu na svoje dužničke obveze.
Belgija prva na udaru
“Na djelu je nezgodna dinamika”, napisao je 1. srpnja na portalu seekingalpha analitičar John Rubino. “Više kamate i aprecijacija valuta u jezgri globalnog financijskog sustava uzrokuju nevolje na periferiji.” Samo u drugom kvartalu ove godine argentinski peso i brazilski real izgubili su prema dolaru 30 i 14 posto, a turska lira i južnoafrički rand devalvirali su gotovo 14 posto. U Europi mađarska forinta je prema dolaru devalvirala 10 posto, poljski zlot 9 posto, a češka kruna osam posto. Razlika prinosa (eng. spread) azijskih junk obveznica i onih visokog rejtinga povećala se dramatično, cijene dionica banaka u zemljama u razvoju doživjele su slom: Banco do Brasil je pao 30 posto, Banco Bradesco isto toliko, a brazilski dionički indeks Ibovespa mjereno dolarima srozao se 27 posto...
Prijetnju svjetskom financijskom sustavu, međutim, predstavljaju i neke visokorazvijene zemlje poput Italije s javnim dugom većim od 130 posto BDP-a. Premda talijanske državne obveznice u Europskoj centralnoj banci imaju „kupca posljednjeg utočišta“, on će do kraja godine posve prestati kupovati nove europske državne obveznice, a samo će refinancirati one koje dospiju. Pritom barem do sredine sljedeće godine, ako će to okolnosti dozvoljavati, kako je najavio njegov predsjednik Mario Draghi, ECB neće ni dizati svoju kamatu. Ali, okolnosti se i u Europi brzo mijenjaju. Financijski svijet šokiran je prošlih tjedana izvješćima kako je u Njemačkoj, zemlji u kojoj je ona već desetljećima nepoznat fenomen, inflacija skočila osjetno povrh dva posto, što znači da je preskočila stopu inflacije koju službeno „cilja“ europska središnja banka, što pak znači da bi i ECB mogao biti prisiljen dizati svoju kamatu i ranije i brže nego što je to planirao. – A tada bi prva mogla bankrotirati Belgija – kaže ekonomist Neven Vidaković – koja je svoju ukupnu zaduženost sa samo 80 posto BDP-a 1985. do danas povećala na više od tristo posto svojega BDP-a. U ništa boljoj situaciji nisu ni Irska, Portugal, Nizozemska, Grčka, Švedska, Danska, Francuska, Španjolska...
„Hoće li sumanuto napuhivanje globalnog dugovnog balona ikada prestati?“, pitao se u svibnju ove godine američki analitičar Charles Hugh Smith. „Ako se kolateral koji stoji iza duga ne povećava jednako brzo kao i dug, sposobnost dužnika da vraća dug postaje sve manja.“, piše. „Koliko se može zadužiti kućanstvo koje ima godišnji dohodak od sto tisuća dolara?“, ilustrira svoju tvrdnju Hugh Smith. „To ovisi o uvjetima zaduživanja. Ako je kamata nula, a rata fiksno jedan dolar, to kućanstvo može posuditi i milijardu dolara. No pretpostavimo da kamata poraste samo za jednu desetinu jednog postotka, što je još uvijek gotovo nula. Naše kućanstvo tada odjednom samo za kamatu duguje milijun dolara godišnje! Prema tome, jednom kada dug dosegne stratosfersku razinu, čak i kamata vrlo blizu nule može dužniku stvoriti obvezu koja će ga uništiti...“!