Danas je preminuo Zdravko Tomac, hrvatski političar i pisac, nekadašnji istaknuti član SDP-a, bivši saborski zastupnik, potpredsjednik Sabora i potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva.
Rođen je 24. svibnja 1937. u mjestu Garčin kod Slavonskog Broda. Njegov otac Petar je bio učitelj. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je domobranski natporučnik, ali je surađivao i s partizanima. Unatoč tome, nekoliko puta je bio uhićen, htjeli su ga i strijeljati. Potkraj rata otišao je u Zagreb, bio je na Križnom putu, a potom u logoru Kovin kod Vršca. Vratio se nakon dvije godine kad su mislili da je mrtav. Njegovu obitelj, Zdravko je drugo od troje djece, izbacili su iz učiteljskog stana. Primila ih je jedna obitelj u selu kako bi preživjeli. Kad se otac vratio dobio je posao učitelja u jednom brdskom mjestu. Optužili su ga da surađuje s križarima. Osudili su ga na šest mjeseci zatvora. Zdravko je bio odličan učenik. Gimnaziju je pohađao u Slavonskom Brodu. Kao stipendist jednog poljoprivrednog dobra upisao je Ekonomski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je s 21 godinom. Vraća se u Slavonski Brod gdje postaje predsjednik Saveza omladine. Potom 1966. prelazi u Zagreb. Postaje član Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (SSRN). 1967. je potpredsjednik nogometnog kluba „Dinamo“. Puno se družio s Edvardom Kardeljem, Titovim bliskim suradnikom. Uzeo ga je u najužu grupu koja je radila na amandmanima 1971. i promjeni Ustava 1974. Često je putovao s Mikom Tripalom, jednim od lidera Hrvatskog proljeća. Nakon Karađorđeva i sloma tog pokreta, 1972. izbacuju najprije Dražena Jerkovića iz Dinama kao trenera, a onda i njega kad se pobunio zbog toga.
Ostao je bez posla, prijetio mu je zatvor. „Kako nisam bio heroj poput Dražena Budiše ili Marka Veselice tražio sam neki kompromis da ne idem iza rešetaka“, rekao je. Tada je prihvatio pomoć Kardelja i Čede Grubića koji su tražili da ga se ne dira. Postaje savjetnik u kabinetu Jakova Blaževića, najprije u Saboru a potom u Predsjedništvu SRH. Iz osjećaja obveze prema njemu, na temelju njegovih sjećanja napisao je knjigu „Tražio sam crvenu nit“. Bio je svjedok obrane na suđenju studentskim prvacima. Morao je otići sa savjetničkog mjesta. Bili su mu obećali prelazak na Fakultet političkih znanosti, ali su dan ranije u Izvršni komitet SKH gdje je tada došao Ivica Račan pozvali Dušana Bilandžića koji je bio dekan i zabranili mu da ga primi. Potom je bio kratko u Institutu za historiju radničkog pokreta.
Na kraju je završio u Kumrovcu, ali ne u Političkoj školi nego u valjaonici Kumrovec gdje je bio savjetnik. 1976.je doktorirao u oblasti politologije, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Nakon Titove smrti Vlatko Mileta prima ga na taj fakultet gdje 1986. postaje redovni profesor. U politiku se vraća potkraj osamdesetih. Izabran je u Centralni komitet SKH nakon neposrednih izbora svih članova u njegovoj izbornoj jedinici Medvešak. Javlja se u tisku, u vrijeme tzv. hrvatske šutnje piše kolumne protiv Slobodana Miloševića. Godinu kasnije izabran je u Predsjedništvo CK SKH. Postaje jedan od najbližih suradnika Ivice Račana. 1989. u Danskoj se susreće s kasnijim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Četiri dana su se družili, Tuđman mu je nudio prijelaz u tu stranku. Odbio je. Pri kraju 1989. među onima je koji unutar CK SKH zagovaraju prve višestranačke izbore. Nakon pobjede HDZ-a Račan mu nudi ulazak u Predsjedništvo SRH iz reda oporbe. On predlaže Dušana Bilandžića. 1991. ulazi u Vladu demokratskog jedinstva Franje Gregurića. Postao je potpredsjednik i stalni član VONS-a. Kritizira politiku Franje Tuđmana u vrijeme rata u BiH. 1993. postaje zastupnik oporbe u Županijskom domu Sabora. 1995. je u Zastupničkom domu. Te godine kandidirao se na Peščenici na lokalnim izborima. Tada ga prati mladi Milan Bandić koji je bio tajnik zagrebačke organizacije SDP-a. Nakon pobjede Tuđman ga odbija potvrditi za zagrebačkog gradonačelnika. 2000. je nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima izabran za potpredsjednika Sabora. Tada se sukobljava s vodstvom stranke. 2003. istupa iz SDP-a. Pristupio je Forumu hrvatske sloge. Kandidirao se na parlamentarnim izborima te godine. Doživio je neuspjeh. 2004. je zajedno s Jerkom Zovkom osnovao Hrvatske socijaldemokrate.
Krajem 2005. sudjelovao je u osnivanju stranke Hrvatsko zvono. Na predsjedničkim izborima 2009. podržao je Miroslava Tuđmana u prvom krugu. U drugom je bio za Milana Bandića. 2011. je dao potporu HDZ-u. Nakon prestanka aktivnog bavljenja politikom, postaje publicist. Objavljuje prosječno jednu knjigu godišnje. Najznačajnije su: „Iza zatvorenih vrata“, 1992., „Tko je ubio Bosnu?“, 1994., „Kakao se stvarala hrvatska država“, 1996., „Prijepori o nacionalnom“, 2003., „Predsjednik protiv krivotvorina i zaborava“, 2004., „Moj obračun s KGB-om: Komunizmom, Globalizmom, Bezboštvom: Tomac protiv Tomca“, 2007. te „Peta haaška kolona i njezine žrtve“, 2013. Opisao je svoje preobraćenje od ateista do vjernika, odnosno, svoj povratak vjeri jer je odgojen u katoličkom duhu, bio je kršten i krizman. U braku je bio sa suprugom Ankicom, čija je obitelj morala 1941. pobjeći iz Boričevca u Lici tako da je rođena u Bihaću. Imaju sina koji živi u Zagrebu.