Gotovo istoga trenutka kada je ušao u Bijelu kuću i dohvatio se telefona, Donald Trump počeo je mijenjati američku vanjsku politiku do te mjere da je ona danas, godinu i pol poslije, neprepoznatljiva u odnosu na eru Baracka Obame, Georgea Busha ili Billa Clintona. Već u prvim telefonskim razgovorima koje je obavio iz Ovalnog ureda s meksičkim predsjednikom i kanadskim premijerom, Trump je pokazao kako više ništa neće biti isto.
Problematičan za saveznike
Upravo ovoga bojali su se i američki politički analitičari koji su tvrdili kako Trump ne razumije vanjsku politiku i međunarodne odnose, kako će u kratko vrijeme svojim potezima srušiti dugo građene odnose. I tu su donekle bili u pravu. Trumpa, koji se mahom vodi politikom sile, danas nerado primaju i Britanci, zemlja koja sebe drži “posebnim partnerom” i svojevrsni je američki eksponent na tlu Europe. U vrijeme dok se Trump nalazio u Velikoj Britaniji, nad Londonom i cijelim nizom gradova lebdjeli su posprdni “baby Trump” baloni, a prinčevi Charles i Harry, obojica prijestolonasljednici, odbili su pratiti kraljicu dok je primala američkog predsjednika.
U posljednjih godinu dana SAD je, pod Trumpovom dirigentskom palicom, izgubio dobar dio povjerenja svojih partnera i saveznika koji sada uvelike promišljaju taj status, ali i znatan dio svog “mekog utjecaja”, koji je građen još od kraja Drugog svjetskog rata i Marshallova plana. Ukidanjem cijelog niza projekata i programa koji su godinama bili provođeni diljem svijeta putem institucija USAID-a, otežavanjem procesa dobivanja viza za strane studente, razdvajanjem djece i roditelja imigranata uhićenih pri pokušaju prelaska granice, SAD više nije “oaza slobode i demokracije” kakvom su je vidjele oči ostatka svijeta.
I sve to “drži vodu” promatrano očima nekoga izvana, nekoga tko ne živi u SAD-u. No kada se gleda očima prosječnog Amerikanca i kada se analizira učinak “politike zavrtanja ruku” koju Trump provodi na globalnom planu, situacija je nešto drukčija. I pitanje je, gledano iz te pozicije, je li on u međunarodnoj politici neuspješan ili pak uspješan predsjednik.
Jedna od žešćih stvari koju je Trump pokrenuo u posljednje vrijeme je trgovinski rat, među ostalima i trgovinski rat s Europskom unijom, do nedavno najbližim američkim saveznicima. Iako su odnosi između Washingtona i Bruxellesa uvelike zahladjeli, činjenica je kako je SAD sada, u trgovinskom smislu, u boljoj poziciji nego prije nekoliko mjeseci. Tijekom posljednjeg sastanka predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker pristao je na kraju gotovo na sve što je Trump tražio. Od povećanja kupnje američkih automobila na području Europe, do izgradnje niza LNG terminala. Ovim je ustupcima EU poku??ao osigurati da trgovinski rat ne eskalira preko svake mjere, kako se ne bi potpuno srušili gospodarski odnosi koji su građeni desetljećima. A ovim je ustupcima SAD stekao znatne koncesije.
Trgovinski rat ipak najjače eskalira s Kinom koju je Trump još u predizbornoj kampanji nazivao najopasnijim američkim neprijateljem. I tu stvar ne ide tako glatko kao s Europom, ali sve naznake govore kako bi i iz ovog gospodarskog sukoba SAD mogao izaći kao pobjednik.
Trump je u ovom slučaju na umu imao vrlo jasnu i jednostavnu činjenicu. Kina je najveći svjetski proizvođač, a SAD je najveći globalni kupac. A kupac ima moć. Trgovinski sukob na relaciji Washington – Peking odvijao se međusobnim gospodarskim ping-pongom, uvođenjem međusobnih carina na pojedine proizvode dok Trump nije zaprijetio kako će uvesti carine na sve proizvode iz Kine. I od tada tajac. Peking se više ne javlja jer vjerojatno smišljaju odgovor koji će biti najmanje štetan.
Iza svega se krije novac
Trump je napao i NATO proglasivši vojni savez, koji je osigurao da tadašnji SSSR tijekom hladnog rata ne pregazi Europu do Atlantskog oceana, nepotrebnim. Zaprijetio je njegovim napuštanjem, no i tu se iza svega krio novac. Zaprijetio je napuštanjem pod uvjetom da ostale članice NATO-a ne počnu ispunjavati svoje financijske obaveze i krenu trošiti 2 posto svoga BDP-a na obranu. Na što se najava potrošnje naglo povećala.
U međunarodnim odnosima na Bliskom istoku, SAD danas pod Trumpom ima jednog jasno definiranog neprijatelja. Iran. Iako je Teheran ispunjavao i ispunjava i dalje svoje obaveze o zaustavljanju nuklearnog programa, odnos prema Teheranu verbalno je eskalirao do te mjere kako se čini da je neki oblik vojne akcije samo pitanje vremena. Iako se na prvi pogled to čini nerazumnim, kada se malo dublje analizira, Trump je na tom području postigao dvije stvari. Prvo, dodatno je učvrstio svoje veze i odnos prema Izraelu koji je u američkoj politici ključni igrač, i drugo, glavnom arapskom neprijatelju Irana prodao je američkog naoružanja u vrijednosti od oko 120 milijardi dolara. Rušenjem odnosa s Iranom, koji uostalom nisu ni postojali, osigurao je sebi osobno potporu izraelskog političkog lobija, ali je osigurao i poslove američkoj vojnoj industriji. Koja će to, kroz svoj utjecaj, zasigurno znati cijeniti.
Ipak, možda najglasnija i najznačajnija Trumpova akcija bila je smirivanje Sjeverne Koreje, Nakon sastanka u Singapuru gdje se Trump sreo s Kim Jong-unom stvari kao da su malo zastale, nema više brzih i naglih najava otopljivanja stanja na Korejskom poluotoku, no stvar je usmjerena u dobrom smjeru. Kim Jong-un je dobar pregovarač i ne treba sumnjati da i on taktizira, no činjenica je kako iz Sjeverne Koreje više ne lete rakete i kako se ondje više ne detoniraju nuklearne bombe kao prije samo godinu dana. I činjenica je kako je Trump uspio za pregovarački stol dovući diktatora s kojim se nitko prije nije mogao susresti.
Ipak, ključno pitanje globalne vanjske politike, kako danas, tako i u prošlosti, su odnosi SAD-a i Rusije. Koji su danas bolji nego u eri Baracka Obame ili njegova prethodnika Busha. Doduše, povezanost Trumpove administracije s Rusijom prilično je maglovita, u ovome trenutku još uvijek traju istrage je li Rusija pomogla Trumpu da dobije izbore i je li on Putinov “igrač” u Bijeloj kući, no činjenica je kako su odnosi Moskve i Washingtona danas znatno bolji nego prije dvije godine.
Trumpove poteze u vanjskoj politici zato prosječni američki građanin gleda drukčije nego ostatak svijeta.