Morat ćemo živjeti s koronavirusom, govorili su znanstvenici na samom početku pojave bolesti COVID-19. Svi su bili suglasni s tom pretpostavkom, ali prije svega zato što nisu znali što ona znači.
Znanstvenici su znali da cjepivo za taj virus neće biti lako pronaći i da će za to trebati vremena, a do tada će se morati pronaći način suživota s njime. Znalo se i da su razne najave da će virus nestati s dolaskom ljeta više političke naravi nego znanstveni dokazi, tim više što se virus širio i na jugu zemaljske kugle gdje je bilo ljeto, dok je u Europi bila zima. Kada je ukinut lockdown i ušlo se u drugu fazu, mnogi su smatrali da je već sve prošlo, te da se život vratio u normalu, u vrijeme prije korone. Zaboravilo se odmah na upozorenje o suživotu s koronavirusom, koji je jedva čekao na ljudsko ponavljanje grešaka.
Put od Rijeke do Rima
Pa kakav je suživot s koronavirusom? Treba ga izbjegavati, a to se može učiniti ako se u zatvorenim prostorima nose zaštitne maske, ako se držimo na određenoj udaljenosti, ako se ponašamo savjesno. Kada nema savjesnog ponašanja, virus pleše i skače s jedne osobe na drugu. Bio sam nekoliko dana u Rijeci, koja je ove godine trebala biti Europska prijestolnica kulture (EPK), a još uvijek je glavna prometna ulica (Krešimirova) razrovana, željeznički kolodvor u skelama, muzej i ostale zgrade koje su trebale služiti za promicanje kulture u godini 2020. u fazi su gradnje i obnove itd. Krenuo sam natrag u Rim 19. kolovoza. Usput, koronavirus je možda spasio Rijeku od debakla EPK. Otvorenje, odnosno “spektakl” inauguracije EPK 1. veljače na kojem sam bio prisutan bio je užasan.
Dakle, u srijedu 19. kolovoza oko 8.30 sati stigao sam automobilom na hrvatsko-slovenski granični prijelaz Pasjak. Nigdje nikoga u oba pravca. Prelazak granice bez ikakvih problema i pitanja. Na izlasku iz Slovenije, na nekadašnjem jugoslavensko-talijanskom prijelazu Kozjak, slovenski policajci ispod sjenice samo su mahnuli da prođem. Vjerojatno imaju naznake koga treba pregledavati ili ispitati, a koga ne. Na ulasku u Italiju također je stajala policijska patrola. Policajac je samo kimnuo glavom da prođem. Talijanske vlasti nisu mogle znati jesam li bio u Hrvatskoj ili Sloveniji. Nitko me nigdje ništa nije pitao. A od prije nekoliko dana vrijedi mjera talijanske vlade da svi koji u Italiju dolaze iz Hrvatske, Španjolske, Grčke i Malte trebaju napraviti test na koronavirus. Zapravo, po dolasku u Italiju imate 48 sati za prijavu da ste bili u jednoj od četiri spomenute države. U Rim sam stigao istog dana u poslijepodnevnim satima i kao savjestan građanin odmah sam nazvao tajnicu liječnice opće prakse kod koje sam prijavljen. Nisam se trebao prijaviti, jer nitko nije znao jesam li bio u Hrvatskoj, ali ako se tako preporučuje… Tajnica mi je rekla da ću uputnicu za test na koronavirus dobiti za koju minutu na portalu Pacijent. Naime, na tom portalu svatko može zatražiti neki recept za lijek ili uputnicu koju onda isprinta. Može se i telefonski nazvati tajnicu da mu na portalu postavi uputnicu ili recept. Sljedećeg jutra otišao sam na test u “Drive-in COVID” u bolnicu Forlanini (nedaleko od moga stana), odnosno u bolničko dvorište gdje je postavljeno mjesto za testiranje. Čeka se u automobilu i ostaje se u njemu i kada vam uzimaju bris iz grla i nosa. Čekao sam oko dva sata. Svi su strpljivo čekali, bez ikakve nervoze. Dakako, nisu svi bili u Hrvatskoj ili u jednoj od ostale tri države. Neki su jednostavno htjeli provjeriti svoje zdravstveno stanje jer su bili negdje gdje su mogli biti zaraženi. Mnogi se savjesno ponašaju, premda ima i onih koji jednostavno prešute svoj boravak u državama s “crvene liste”.
Zapravo svi koji dolaze u Italiju zrakoplovima ili trajektima mogu se testirati u lukama, a oni koji prolaze kopnenim putem imaju na vlastitoj savjesti hoće li se prijaviti ili ne. U nekim zračnim lukama čak 60 posto osoba koje su došle iz jedne od četiriju država pozitivno je na koronavirus. Uzet mi je bris iz grla, te iz obiju nosnica. Uzimanje brisa iz nosnica i zaboli, imate osjećaj da je štapić stigao do sinusa. Možda i zbog toga što zna zaboljeti, osoba koja vas testira (odjevena kao svemirac) kaže vam: “Bravo”.
I onda objasni da u slučaju pozitivnog rezultata odgovor na vaš mail stiže u roku od 24 sata, a u slučaju negativnog nalaza čeka se do 48 sati, ali možda i dulje. Odgovor da sam negativan stigao mi je mailom u ponedjeljak (24. kolovoza) poslijepodne (između testa i odgovora bio je vikend). U mailu stoji u da se u privitku šalje negativan nalaz. Do primanja nalaza, odnosno 48 sati, trebate biti u samoizolaciji. Kada dobijete nalaz, trebate se ponovno javiti obiteljskom liječniku i obavijestiti ga o rezultatu. Jedina je gnjavaža čekanje na test i kontaktiranje medicinskog osoblja, ali to je ništa u odnosu na činjenicu da ste svojim savjesnim ponašanjem vjerojatno spriječili širenje koronavirusa.
Suživot s koronavirusom
Može se ići na ljetovanje u Hrvatsku, ali po povratku treba dati minimum od sebe, a to je testiranje. U nekim zemljama, kao primjerice u Danskoj, propisana je 14-dnevna samoizolacija što može negativno utjecati na vaš posao. To je suživot s koronavirusom. Onaj suživot o kojem su virolozi govorili na početku pandemije. Budemo li se naučili živjeti s njim (barem do pronalaska cjepiva, a cijepljenje dakako neće biti obavezno kao što nije ni cijepljenje protiv gripe), on će postati manje opasan, manje priljepčiv.•