Tomaža Mastnaka pamtimo kao jednog od najvažnijih predstavnika slovenskoga civilnog pokreta osamdesetih godina prošlog stoljeća, bez kojeg ne bi bilo ni samostalne Slovenije. Sedamdesetih su mu sudili zbog vrijeđanja javnog funkcionara, a osamdesetih su zbog njegovih provokativnih i kritičnih članaka tadašnje komunističke vlasti zaplijenile legendarni tjednik Mladinu. Mastnak je danas sociolog svjetskog glasa, a piše redovitu kolumnu u ljubljanskom Dnevniku. Kao što je sedamdesetih i osamdesetih bio dosljedan u kritici jednopartijskog sustava, tako je kritičan i danas, razotkrivajući u svojim knjigama, kolumnama i intervjuima veze između današnjeg neoliberalizma i fašizma. Radio je na Filozofskom institutu Znanstvenoistraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a živio je u SAD-u, gdje je istraživao i predavao na više američkih sveučilišta, sve do Princetona. Kada smo se zbog ovog intervjua prvi put čuli s dr. Mastnakom, on se upravo vraćao iz SAD-a u Sloveniju, gdje je morao u dvotjednu karantenu.
Što se to događa u Sjedinjenim Američkim Državama?
U Sjedinjenim Državama svjedoci smo paralize političkog sustava, demontaže države i raspada društva. Sve to prati kognitivna, misaona dezintegracija. Thorstein Veblen, vjerojatno najveći američki društveni znanstvenik, istaknuo je prije stotinu godina da Amerika podsjeća na psihijatrijsku bolnicu. Njegova je dijagnoza bila demencija praecox. Jedan od današnjih desničarskih američkih intelektualaca označio je razdoblje nakon završetka Prvoga svjetskog rata u Sjedinjenim Državama, o kojem je Veblen govorio, kao prvi primjer fašizma. Danas je još gore. Polovica političke javnosti uronjena je u kultni mentalitet. Riječ je o kršćanskim fundamentalistima koji Trumpa vide kao Božjeg glasnika. Druga polovica živi u zabludama o ruskom upletanju. Najgori je raspad društva. To, naravno, nije od danas, niti se može naprtiti Trumpu. Danas je jasno, međutim, da američki model društva nije održiv i da je taj društveni model propao. SAD je sve više ne samo propala država, failed state, već i propalo društvo. Cornell West, jedan od rijetkih kritičkih američkih intelektualaca, nedavno je rekao da je Amerika “propali društveni eksperiment”.
Predsjednik Trump zaziva vojnu intervenciju protiv prosvjednika koji prosvjeduju protiv rasizma nazivajući ih teroristima, kao da je riječ o nekoj afričkoj diktaturi.
Američki je režim slabiji i gori od “afričkih diktatura”. Afričke diktature često su rasistička fikcija, američka diktatura je stvarnost. Riječ je o militariziranoj oligarhiji, oligarhiji koja se sve više oslanja samo na vojsku – širom svijeta, a sada i kod kuće. To je društvo potpune propagande – vojna i obavještajna propaganda, izvorno namijenjena indoktrinaciji, manipulaciji i podčinjavanju ljudi drugdje u svijetu, od Obame se koristi i kod kuće. I to je društvo potpunog nadzora što ga provode državni aparat i korporacije u javno-privatnom partnerstvu. To je nasilno društvo u kojem se životi običnih ljudi više ne računaju. To je društvo koje živi u laži, što je, prema pokojnom Václavu Havelu, bila definicija totalitarizma.
Očito je da Trump igra na rasnu kartu i da u svojoj kampanji pokušava probuditi strah bijele većine od kaosa i nereda na američkim ulicama, kao što je prije četiri godine sličan efekt postigao zazivajući gradnju zida na granici s Meksikom. Što mislite o tome?
Amerika je rasističko društvo. Svi igraju na rasnu ili rasističku kartu: otvoreni rasisti na koje se poziva Trump nisu ništa gori od izopačenih rasista koji kleče i iskorištavaju “antirasizam” u svoje plitke svrhe i ne dotičući se strukturnih uzroka rasizma. Sve političke snage također igraju na strah i raspiruju ga: strah od nižih rasa, strah od imigranata, strah od Rusa, strah od Kineza, strah od Trumpa, strah od duboke države itd.
Nije li već i sama rasprava o poštovanju izbornih rezultata signal urušavanja “najveće demokracije na svijetu”?
Rasprava o tome hoće li postojeći predsjednik priznati rezultate izbora samo je dio rasprave. Drugi je dio hoće li demokrati priznati rezultate izbora. Pod pokroviteljstvom Demokratske stranke već nekoliko mjeseci djeluje projekt Transition Integrity Project, koji proigrava scenarije postizbornih događaja. U slučaju uvjerljive Trumpove pobjede ti ljudi planiraju stvoriti ustavnu krizu i najavljuju da će Bidenova skupina nastojati osigurati predsjedništvo energičnim i odlučnim potezima “bez obzira na rezultat izbora”. To je plan državnog udara. Ovo ne uništava demokraciju jer u SAD-u nema demokracije. Međutim, propagandni se konstrukt o “najvećoj demokraciji na svijetu” raspada. Kao što sam već rekao, tamo vlada oligarhija. Od svog nastanka američki je politički sustav bio demofobičan.
Zbog neadekvatne reakcije Trumpove administracije na pandemiju koronavirusa i golemog broja američkih žrtava pandemije, neki najbogatiju zemlju svijeta uspoređuju sa zemljama Trećeg svijeta.
Mnoge su zemlje u Trećem svijetu na pandemiju reagirale bolje od SAD-a, ali i od većine vodećih europskih zemalja. Sva prljavština i užas odgovora Trumpove vlade na pandemiju, međutim, tek izlazi na vidjelo. Ono što već jasno možemo vidjeti jest golema nesposobnost. Samo bi to bilo dovoljno za gubitak ugleda. Međutim, pandemija je prije ubrzala nego prouzročila gubitak američkog ugleda. Sjedinjene Države izgubile su ugled zato što svoj položaj u svijetu sve više održavaju samo prijetnjama, korupcijom i nasiljem, a sebe smatraju nečim posebnim – “exceptional nation” – za koju ne vrijede zakoni i moralna načela koje drugi poštuju.
Ni demokratski predsjednički kandidat Joe Biden nije osobito uvjerljiv. Mnogi smatraju da je prestar.
Čovjek je dementan. S ljudskog gledišta nedopustivo je što bolesnu osobu koriste u ovoj kampanji. Međutim, s političkog gledišta ovo predstavlja diskreditaciju institucije predsjedništva. Uzmete li i sociopatskog Trumpa i dementnog Bidena, ovi su izbori potpuna diskreditacija najvišega državnog položaja – a time i države.
Što očekujete od američkih predsjedničkih izbora u studenome?
Ne očekujem ništa dobro od izbora i Ameriku ne očekuje ništa dobro. Dezintegracija sustava i društva otišla je predaleko da bi izbori išta promijenili. Stranke ne predstavljaju različite temeljne političke orijentacije. Najvjerojatnije možemo očekivati nasilje i ludilo, nastavak frakcijskih borbi u vladajućoj eliti i nastavak raspada države i društva. Ali moramo se bojati da će jedna ili druga strana započeti nekakav rat.
Kako gledate na recentni trgovinski rat Amerike i Kine? Tko je u pravu? Tko gubi, a tko dobiva?
Trgovinski je rat oblik rata. Amerikanci su započeli rat jer ekonomskim sredstvima više ne mogu održavati svoj nekadašnji primat jer su nekonkurentni. U ratu se ne radi o tome tko je u pravu, već tko je jači. Amerikanci mogu pobijediti samo globalnim razaranjem koje će pokopati i njih same.
Odlučuje li se u tom ratu koji će model kapitalizma na kraju prevladati: autoritarni kineski ili liberalni kapitalizam zapadnih zemalja?
I liberalizam i kapitalizam su u krizi koju vjerojatno neće preživjeti. Pitanje nije hoće li liberalni kapitalizam pobijediti, već što dolazi nakon liberalizma. Pitanje je i kako će priča o kapitalizmu završiti. Ako je kapitalizam sustav eksploatacije kakva danas prevladava, ne možemo ga nazvati kapitalizmom. Ako je slobodno tržište od glavne važnosti za kapitalizam, stanje u kome dominiraju sankcije, državne financijske intervencije, državni pritisci na druge zemlje i trgovinski rat, to nije kapitalizam. Autoritarnost ostaje, ali na američkoj strani.
Već je prošlo određeno vrijeme otkako je njemačka kancelarka Angela Merkel objavila da se Europa mora osloniti na sebe i vlastite snage jer se više ne može pouzdati u nepredvidivog Trumpa.
Europa o kojoj govori kancelarka i njoj slični jest iluzija, privid. Međutim, kada govorimo o europskim zemljama, one će moći preživjeti samo ako imaju i vlastite obrambene snage. Pitanje nije može li Europa preživjeti bez takozvane američke vojne pomoći. Pitanje je može li preživjeti sve dok joj SAD vojno “pomaže”, sve dok se SAD brine o njezinoj sigurnosti. Na kraju Drugoga svjetskog rata Walter Lippmann, veliki europski prijatelj, tvrdio je da Europa može biti slobodna i da se može slobodno razvijati i živjeti samo ako se sve strane vojske povuku s njena teritorija: sovjetska, američka i britanska. Samo se sovjetska povukla. Drugi svjetski rat nikada formalno nije završio, a Europa je i dalje vojno okupirana. Europa će moći biti akter na svjetskoj sceni tek kad se američka vojska povuče s njena teritorija.
Zašto Trump ruši transatlantsko savezništvo s Europom? Što će se u toj situaciji dogoditi s NATO-om?
Strogo govoreći, transatlantski savez ne postoji. SAD nema saveznika, već samo podređene države. Ne poštuju međunarodno pravo i međunarodne zakone, bez kojih savezništvo nije moguće. Oni ne poštuju međunarodne sporazume, pa ni u tom pogledu savezništva nisu moguća. Američki i europski interesi nisu identični, oni se sve više razilaze, pa održavanje transatlantskog saveza nije u interesu Europe. NATO jest i ostaje sredstvo američke dominacije nad Europom. Inače, to je organizacija koja je preživjela vlastite osnivačke dokumente. Ono što ostaje od nje jest prijetnja svjetskom miru.
Kako objašnjavate Trumpovu odluku o povlačenju polovice američkih vojnika iz Njemačke?
Vjerojatno je riječ o premještanju oružanih snaga u skladu s novom američkom vojnom strategijom. Velika većina američkih vojnika koji se povlače iz Njemačke neće biti povučene iz Europe. Oni će biti poslani bliže ruskoj granici. To su izuzetno opasni potezi.
Mnogi misle da će se neki elementi Trumpove vanjske politike nastaviti i ako on ne osvoji drugi mandat.
Trumpova vanjska politika nije njegova. Čovjek je neznalica što se tiče svjetske politike, on nema pojma o diplomaciji. Riječ je o kontinuitetu vanjske politike Bushove i Obamine vlade, koju izbori neće prekinuti bez obzira na ishod. Bojim se da će – unutar iste paradigme – eventualna pobjeda demokrata biti opasnija za svjetski mir.
Kako će se okončati aktualno nadmetanje velikih oko cjepiva za koronavirus?
Rusija je došla do cjepiva prije. U utrci za ugled i prestiž SAD je izgubio. Sada će to na američkoj strani biti samo još pitanje biznisa. Cilj će biti osigurati tržište za puno skuplje i opasnije američko cjepivo, prisiliti takozvane saveznike da ga kupe i nekako sankcionirati Rusiju i blokirati prodaju njezina cjepiva. U unutarnjoj politici Trump za izbornu propagandu može koristiti cjepivo koje će izvući iz šešira prije izbora. To cjepivo, naravno, nije prošlo obvezne sigurnosne testove. Američke farmaceutske tvrtke pravno su oslobođene odgovornosti za negativne učinke svojih proizvoda. Riječ je o poslu, a ne zdravlju stanovništva.
Nakon Ukrajine sada se sličan proces odvija i u Bjelorusiji. Koliko je od EU vjerodostojno što kritizira “diktaturu” u Bjelorusiji dok istodobno u vlastitim redovima ima zemlje (Poljska, Mađarska...) koje pokušavaju oponašati bjeloruski politički model?
Čini se da obojena revolucija u Bjelorusiji nije uspjela. EU nikad ne zabrinjavaju diktature koje su podređene američkim i europskim interesima, euro-američkom diktatu. Niti im u principu smeta suzbijanje demonstracija. Da jest, morali bismo sankcionirati Francusku, gdje se sigurnosne snage prema žutim prslucima odnose s egzemplarnom brutalnošću.
Njemačka je u kontradiktornoj situaciji: dok poziva Rusiju na odgovornost zbog trovanja Alekseja Navaljnog, Berlin s Moskvom dovršava jedan od strateških energetskih projekata – Sjeverni tok 2.
Njemačka je okupirana država koja očito nema posljednju riječ u vlastitoj unutarnjoj i vanjskoj politici. To je u osnovi sukob američkih i njemačkih interesa. Osim toga, u Njemačkoj postoji sukob između atlanticističkih, proameričkih snaga i onih kojima su njemački ekonomski interesi na prvome mjestu, koji naravno gravitiraju prema suradnji s Rusijom i Kinom. SAD se svim silama trudi to spriječiti. Žalosno je što Nijemci, iz ovog ili onog razloga, sudjeluju ili moraju sudjelovati u farsi o trovanju Navaljnoga. Veliko je pitanje, međutim, hoće li kapitulirati na Sjevernom toku 2.
Što mislite o pojavi desničarskog populizma u Sloveniji, ali i u regiji (Mađarska, Srbija...)?
Imamo desničarski populizam jer nemamo ljevičarskog. Uspon desničarskog populizma u velikoj je mjeri odraz zatona ljevice. Populizam je jedan od rijetkih oblika politike danas u kojem se barem malo čuje i narod. Populizam je također jedan od rijetkih političkih pokreta koji se barem djelomično suprotstavlja vladajućem neoliberalizmu. Vladajući neoliberalni političko-ekonomski model neodrživ je i suprotan osnovnim interesima velike većine stanovništva, a u etabliranoj političkoj sferi jedva da postoji itko tko mu se protivi. Populisti se protive tu i tamo, ovom ili onom aspektu neoliberalizma, što izražava raspoloženje ljudi. Vladajuće elite, međutim, svako protivljenje neoliberalizmu diskvalificiraju kao populizam. Budući da je populizam neliberalan ili antiliberalan, vladajuće ga sile napadaju kao negativnu pojavu. Napada ga i ljevica, koja se sama liberalizirala ili neoliberalizirala. Međutim, populizam je kontradiktorna pojava i učinili bismo si lošu uslugu ako bismo ga glatko odbili i osudili. Mislim da nam treba još više populizma. Trebamo lijevi populizam. Tko je populist u Sloveniji? Je li Janša populist? Janša je sastavni dio slovenskog političkog establišmenta koji ni u jednom ključnom pitanju ne odstupa znatno od vladajućeg političkog konsenzusa. Manje-više sve što predbacujemo Janši možemo prebaciti i drugim političarima i strankama. Razlika je u političkom stilu jer mu nedostaju lijepe manire. Demagogija mu bolje ide od ruke nego konkurenciji. Također je često sposobniji, i u dobrom i u lošem. Njegova politika, međutim, nije ni u interesu naroda, populusa, ni u nacionalnom interesu. Za mene on nije ni populist ni nacionalist.
Kako objašnjavate Janšine pokušaje oponašanja Orbána i Trumpa?
Što se Trumpa tiče, nesumnjivo je riječ o neznanju i gubitku političkog kompasa.
Hrvatska je članica EU, ali nije Schengena i eurozone. Je li uvođenje eura dobro za Hrvatsku?
Ne, nije. To bi, uz stvarno, bilo i formalno odricanje od suverene financijske politike. Euro je sredstvo dominacije.
Kako komentirate događaje u Crnoj Gori?
Zapadni su mediji propagandna glasila. Na Zapadu praktički više nema neovisnog novinarstva. Vidite sudbinu Juliana Assangea, o kojoj sad odlučuju na montiranom procesu u Londonu! Zapadni mediji izražavaju stavove službene politike ili ove ili one frakcije vladajućih elita. Zato od njih ne možemo doznati što se događa, već kakva je službena linija. Crna Gora se pridružila NATO-u protiv volje naroda, na nedemokratski način. Sada su građani demokratski odbacili korumpiranu vlast Đukanovićeve stranke, a vladajuće krugove na Zapadu ničega nije više strah od demokracije, od toga da progovori narod. Međutim, pobjednička koalicija žuri se uvjeriti da neće promijeniti međunarodne pozicije i obveze Crne Gore.